POTREBNA JAVNA RASPRAVA GONG želi potaknuti javnu raspravu u kojoj bi se građani informirali o prednostima članstva u EU, čime bi se suzbile mnoge nepotrebne bojazni”Čak su i mnogi akademski građani euroskeptični, ali se boje javno izraziti svoj stav da ih ne bi etiketirali kao nacionaliste. Jedan sveučilišni profesor rekao mi je da se 75 posto njegovih kolega slaže s njim, ali da se upravo iz spomenutog razloga to boje reći”, kaže Jelena Berković, koordinatorica novog GONG-ova projekta “EU IN Forum” koji se, u jednom od segmenata, bavi uzrocima euroskepticizma u Hrvatskoj, u kontekstu predstojećeg referenduma o ulasku Hrvatske u EU.

Cilj tog projekta, vrijednog 70.000 eura dobivenih iz EU fondova, jest na temelju analiza dati preporuke za izmjene Zakona o referendumu i prijedloge kako poboljšati Vladinu komunikacijsku strategiju za informiranje o EU te pomoći u artikuliranju argumenata euroskepticizma u Hrvatskoj. Taj treći dio projekta odnosi se na pronalaženje određenog broja građana skeptičnih prema ulasku Hrvatske u EU, koji bi iznijeli svoje strahove i argumente protiv ulaska Hrvatske u EU te pred referendum sudjelovali u javnim debatama u kojima bi svoje stavove suprostavljali onima zagovornika ulaska u EU.

U tu svrhu GONG je prošlog tjedna organizirao dva zatvorena okrugla stola u Splitu i Rijeci, a predstoje još dva u Osijeku i Zagrebu, ne bi li na njima pronašli euroskeptike za predstojeće javne debate. Za sudionike su, objašnjava Jelena Berković, pozvali one koji su dosad već u javnosti iznosili svoje stavove protiv ulaska Hrvatske u EU, a ideja je da na temelju njihovih argumenata, strahova i mišljenja GONG pridonese kvalitetnijoj raspravi o ulasku Hrvatske u EU. Sudionici su bili iz različitih branši i sfera društva, različite razine obrazovanja i zanimanja.

“MOJ JE DOJAM, nakon ta dva okrugla stola u Splitu i Rijeci, da je ključni razlog strahu od ulaska u EU kod građana nedostatak informacija”, govori Jelena Berković. “Puno ljudi kaže: ‘Meni nitko nije objasnio zašto bi to bilo dobro za Hrvatsku.’ Istovremeno, vide razliku između, recimo, južne Italije i središnje Njemačke, vide što se događa u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj i Irskoj. Puno pitanja im se postavlja, a na rijetka imaju odgovor.” Sudeći po stavovima sudionika GONGovih okruglih stolova, euroskpetični građani boje se, među ostalim, može li se i kako izići iz EU nakon što se uđe, kolikog će se dijela suverenosti Hrvatska morati odreći i tko će donositi odluke koje se nje tiču, što će biti s ribarstvom, poljoprivredom i brodogradnjom, što s kvalitetom hrane, a što s prostornim planiranjem. “Neki od onih koji su pročitali Lisabonski sporazum izražavaju skepsu o mogućnostima izlaska iz EU – ljudi znaju kako se ulazi u EU, ali im je nepoznanica kako se, i može li se uopće, izići. Takva praksa ne postoji, a teorija predviđa paralelizam – ako se ulazi referendumom, njime se i izlazi. To onda nije samo pravno pitanje, nego i političko. Što se procesa donošenja oduka tiče, ljude muči što on nije dovoljno jasan i transparentan te se čak i u samoj EU naziva demokratskim deficitom. Pitanje je tko će unutar Unije odlučivati o nekim politikama koje će se ticati Hrvatske i kako će se one provoditi. Ljudima nije jasno tko će biti taj tko će moći, i na temelju čega, reći koliko, recimo, izbjeglica Hrvatska mora primiti ili tko će se naseliti hrvatske otoke. To je pogotovo pitanje kad je riječ o odlukama iz javne politike koje donosi Europska komisija i koje ne moraju nužno proći kroz parlament – zato se ljudi pitaju kolika će uopće biti mogućnost sudjelovanja Hrvatske u procesu donošenja odluka koje će se Hrvatske direktno ticati te kako ćemo se mi zaštititi u tom procesu. Drugim riječima, pitaju se koliko se suverenosti ulaskom u EU Hrvatska odriče, što ostaje pod kontrolom Hrvatske, a što ne i što dobivamo zauzvrat.”

TU JE, KAŽE, I NEPOVJERENJE u spremnost Hrvatske – jedan je problem koliko je u Hrvatskoj SUMNJA U VLADU Mnogi građani sumnjaju u sposobnost vlade da vodi pregovore s EUuopće onih koji su sposobni napisati kvalitetan projekt za apliciranje na europske fondove, odnosno je li ih dovoljno kako bi se iz fondova EU povuklo dovoljno sredstava danih na raspolaganje državama članicama. Drugi je pak pitanje u kojoj mjeri Hrvatska može zaštititi svoja javna dobra. “Kad je riječ o prostornom planiranju, odnosno dobivanju građevinskih dozvola ili prenamjeni poljoprirednog u građevinsko zemljište, ljudi se pitaju ima li Hrvatska pravni sustav koji zaista svima omogućuje jednaka prava. Drugim riječima, nemaju povjerenje ni u institucije na nacionalnoj i na lokalnoj razini, a kamoli na europskoj, pa se boje da će takve stvari lakše dobiti oni koji su bliže nositelju političke moći ili koji imaju veće financijske mogućnosti. Mnoge muči i prostorno planiranje, koje definira koliko ljudi može živjeti na nekom području. Budući da su hrvatski otoci najmanje naseljeni, primijetila sam kod nekih strah od tzv. floridizacije hrvatskih otoka, naseljavanje umirovljenika iz EU. Tu je i strah od potpune betonizacije obale, što se dogodilo u zemljama poput Španjolske, ali i od uništavanja svih drugih resursa koje imamo, a koji bi trebali ostati budućim generacijama.” Jedan od ključnih uzroka euroskepticizma je, kaže, odluka vladajućih da pregovaračka stajališta Hrvatske i sadržaj zatvorenih poglavlja za javnost budu tajna, a skepticizam prema cijelom procesu još je dodatno produbila lažna tvrdnja Vlade da upravo EU inzistira na tome. “Dugo se govorilo da se pregovaračka poglavlja ni stajališta ne mogu objaviti jer to ne dopušta EU – što je i Delegacija EU u Hrvatskoj demantirala. EU nije za tajne pregovore i to je isključivo bila odluka Vlade i Saveza za Europu, koji su 2005. potpisale parlamentarne stranke. Oni su tada potpisali suglasnost za početak pregovora i u Saboru su osnovali Nacionalni odbor koji je, prema tom dogovoru iz 2005., zatvoren za javnost. Od tada je sve što se tamo dogovaralo zatvoreno za javnost, osim eventualno onoga što su odlučili prenijeti javnosti, a građanima nije preostalo ništa drugo nego u to vjerovati. Cijeli pregovarački proces je mogao biti iskorišten za informiranje ljudi o tome što se zapravo pregovara. Da se javno razgovaralo o pregovorima, ljudi bi puno više znali i mogli bi kvalitetnije raspravljati i izraziti stav. A budući da su nepoznata pregovaračka stajališta Hrvatske u pregovorima, ne možemo provjeriti koliko su ona bila uspješna. Osim što bi trebalo omogućiti pristup informacijama o EU i objaviti zatvorena pregovaračka poglavlja, trebalo bi i omogućiti tumačenje tih informacija kako bi ih prosječni građanin razumio – u nedostatku toga se i događa da neki detalji iz pregovora dođu u javnost te budu pogrešno protumačeni i ponovno jačaju euroskepticizam. Primjer za to bila je priča da ribari moraju na svojim brodicama zapisivati latinska imena riba koje su ulovili, što nije bila točna informacija. No budući da ju nije imao tko razjasniti, nastala je manipulacija javnošću.” No to nije bila jedina odluka Vlade pripisana direktivi iz EU, slučajeva da se na EU svali krivnja za neki nepopularni potez Vlade bilo je još. Jedan od njih bilo je i pitanje privatizacije brodogradilišta, koje je Vlada javnosti predstavila kao nalog EU.

“NIJE ISTINA DA JE EU zagovarala privatizaciju brodogradilišta, nego samo da pitanje poticaja postane jasno i transparentno kao i u EU. Privatizacija je bilo hrvatsko rješenje za taj problem, a plasirano je u javnost kao nalog. I onda kad se pojavi netko tko zna da to nije zbog EU, a vidi da mu hrvatski pregovarači tvrde da jest, gubi povjerenje u čitav proces i sve što je ispregovarano u vezi s brodogradilištima i šire.” Takvi primjeri samo još više produbljuju ionako sve veće nepovjerenje građana u državne instuticije i politiku, što se odražava i na stav građana o ulasku u EU. U nedostatku informacija o institucijama EU, piše sociolog Aleksandar Štulhofer u svom radu “Euroskepticizam u Hrvatskoj: s onu stranu racionalnosti?” iz 2005. godine, građani o njima zaključuju na temelju iskustva koje imaju s nacionalnim, odnosno lokalnim institucijama. Upravo je to zaključak i Jelene Berković na temelju dosad organiziranih okruglih stolova o euroskepticizmu. “Moj je preliminarni dojam da je kod problematike euroskepticizma ključan nedostatak povjerenja u hrvatske institucije vlasti. Ono što je sigurno, a to su pokazala i razna komparativna istraživanja, jest da u zadnjih deset godina raste nepovjerenje hrvatskih građana prema hrvatskim institucijama - a upravo su one te koje s EU pregovaraju.”

JELENA BERKOVIĆ, koordinatorica GONG-ova projekta 'EU IN Forum' vrijednog 70.000 eura, najesen će organizirati javne debate pobornika i protivnika ulaska Hrvatske u Europsku unijuDRUGI DIO GONG-ova projekta tiče se novog Zakona o referendumu, odnosno donosi prijedloge o njegovim izmjenama ne bi li se povećala mogućnost sudjelovanja građana u referendumima općenito. Izmjene zakona su, naime, neminovne, jer bi referendum održan po sadašnjem zakonu vrlo teško prošao. U Hrvatskoj je dosad održan samo jedan referendum, onaj o neovisnosti, i zakon koji ga definira vrlo je strog. On podrazumijeva, tumači politički analitičar i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Rimac, da referendum prolazi ako se "za" izjasnilo više od 50 posto cjelokupnog glasačkog tijela, odnosno svih upisanih u biračke popise, a ne samo onih koji su na referendum izišli. Tu su problem i aktualni birački popisi, na kojima zbog neizbrisanih preminulih građana te onih koji žive u inozemstvu, a u Hrvatskoj imaju prijavljeno prebivalište, ima, kaže Rimac, 4 milijuna i 200.000 glasača - koliko otprilike Hrvatska ima stanovnika. Istovremeno, prema tom zakonu potrebno je pet posto glasačkog tijela kako bi građani inicirali referendum o nekom pitanju, s tim da je tih pet posto potpisa bilo potrebno prikupiti u vrlo kratkom roku. Po takvom sistemu građanima je gotovo nemoguće inicirati referendum, objašnjava, ali je na taj način teže i izglasati nešto na referendumu, jer slab odaziv znači kao da su građani glasali protiv.

DONOŠENJEM NOVOG ZAKONA i svi bi budući referendumi lakše prošli i građani bi time dobili puno veću mogućnost da sudjeluju u donošenju odluka. Za Vladu je to, smatra Jelena Berković iz GONG-a, veliki izazov, jer je dosad odlučivanje o raspisivanju referenduma bilo isključivo pod njezinom kontrolom, što više ne bi bio slučaj. No profesor Rimac u tome vidi i potencijalne negativne posljedice: “To znači da bi svaki budući referendum imao vrlo velike šanse da prođe, što otvara mogućnost da nekakva mala interesna skupina, koja je dovoljno agilna i organizirana da prikupi potpise za raspisivanje referenduma te u svojevrsnoj tišini, bez kampanje, na referendum iziđu uglavnom pristaše te ideje i odluče o nečemu što će se primjenjivati na sve.” Da referendum o EU ne prođe, govori Rimac, ponovno odlučivanje o tome bilo bi odgođeno za nekoliko godina, tek kad bi neka druga zemlja započela pretpristupne pregovore. Istovremeno smatra bi nad Hrvatskom bio pojačan monitoring te da bi sve dosad ispregovarano i prihvaćeno bilo ponovno aktualizirano, pod možda čak i strožim kriterijima.

“To bi u prvom redu bila financijska katastrofa, jer ulazak Hrvatske u to veliko tržište može nam donijeti izvjesne ekonomske koristi”, upozorava Rimac. Ako se zakon izmijeni, uz primjerenu kampanju, smatra, ne bi trebalo biti problema s prolaskom referenduma, a za postotak euroskeptika u Hrvatskoj, koji se često navodi kao jedan od najvećih u Europi, kaže da je sasvim prosječan. “Referendumi o ulasku u EU ni u jednoj zemlji nisu bili glatko plebiscitarni, bilo je onih koji su prolazili za pola, pa čak i manje od pola posto. Uobičajeno je da se u trenutku kad se približava donošenje odluke pojačavaju aktivnosti i onih koji su za i onih koji su kontra i rezultati su često blizu 50:50 – čak i u stabilnim zemljama koje su ušle dobro pripremljene i koje su mnogo profitirale ulaskom u EU, poput Danske.”