Carla Del Ponte otići će sa Suda kao neuspješna tužiteljica ako nema Gotovinu. Ako se to i dogodi, ne smije ona biti kriva, nego oni koji opstruiraju uhićenje, a to je Republika Hrvatska.Magistar Frane Krnić, bivši šef Vladina Ureda za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za područje bivše Jugoslavije (ICTY) poslao je 17. veljače 2003. premijeru Ivi Sanaderu, ministru vanjskih poslova Miomiru Žužulu, ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt i njezinu pomoćniku Jakši Muljančiću pismo povjerljiva sadržaja o situaciji na Haaškom tribunalu. Hrvatski veleposlanik u Nizozemskoj pismo je sastavio na osnovi razgovora s Antonom Nikiforovom, savjetnikom Carle Del Ponte, glavne tužiteljice ICTY-ja.

Anton Nikiforov

Taj bivši ruski diplomat dio je kvote sručnjaka koje je Ruska Federacija ustupila Haaškom tribunalu. Nikiforov jako dobro govori hrvatski jer je u Zagrebu proveo nekoliko godina, službujući kao jedan od viših diplomata u ruskom veleposlanstvu u Bosankoj ulici u Zagrebu. Vrlo dobar poznavatelj hrvatskih prilika, sudeći prema Krnićevu pismu, jako je dobro upućen i u prilike na Haaškom sudu. U korektnom razgovoru s hrvatskim veleposlanikom dao mu je nekoliko vrlo korisnih i, po svemu sudeći, iskrenih uputa, koje su mnogo pomogle hrvatskoj Vladi da uspije ispuniti uvjete koje joj je postavila Carla Del Ponte. Ujedno, to pismo otkriva svu ispolitiziranost Haaškoga tribunala, što nitko iz hrvatskse Vlade, ni Sanaderove ni Račanove, ne bi nikada javno priznao, zbog straha od biča koji u rukama ima glavna haaška tužiteljica. Ipak, neke granice samopoštovanja jedne vlade morale bi postojati, bez obzira na cijenu koja se za to mora platiti. To Krnićevo pismo Nacional nije htio objaviti prije, kako ga ne bi optuživali za opstrukciju pohvalnog mišljenja Haaga u vezi s dobivanjem pozitivnog avisa za kandidaturu Hrvatske za ulazak u Europsku uniju. Nakon što je dobiven pozitivan avis, javnost ima pravo doznati kako je haaško tužiteljstvo, radi obrane svojih vlastitih interesa, koji nisu pravne naravi, Hrvatsku podvrgavalo krajnje nemoralnom pritisku posredstvom slučaja Gotovina.

Odgovornost Damira Lončarića

Krnićevo pismo vrlo je vrijedan dokument koji objašnjava mnogo stvari. Na samom je početku vidljivo kako Sanaderova vlada u vanjskim poslovima i pitanjima Haaga zaobilazi predsjednika Republike. Pismo nije poslano Mesiću, na što Krnića obvezuje zakon. Da li ga on nije poslao Mesiću samoinicijativno ili su mu to naredili Sanader i Žužul, to će oni morati raspraviti jedan s drugim i s Mesićem. Ima nekoliko zanimljivih dijelova pisma među kojima je i objašnjenje zašto tužiteljstvo među ostalim nije bilo zadovoljno radom tajnih službi u ‘slučaju Gotovina’. Osnovni je prigovor da su tajne službe sve odrađivale samo radi formalnosti, a glavni je dokaz to što su tek neposredno prije predaje Haagu pretposljednjeg izvještaja o aktivnostima poduzetim u hvatanja Ante Gotovine u jednom danu kontaktirale sa ’špijunima’ iz prijateljskih zemalja. Tih nekoliko veleposlanstava obišli su u jednom danu. To se Carli Del Ponte nije svidjelo. Pitanje je bi li Obavještajna agencija pod vodstvom Damira Lončarića, koja je jedina odgovorna za kontakte sa stranim špijunima, skupila više podataka da se svaki dan družila s britanskim ili nekim drugim špijunima? Bilo bi dobro da na to odgovori sam ravnatelj OA Damir Lončarić, koga, kako Nacional doznaje iz izvora bliskih Vladi, čeka smjena zajedno s njegovim zamjenikom Sašom Perkovićem. U pismu Krnić otkriva da je pisanje britanskog dnevnog lista Guardian o velikim sukobima između Tužiteljstva i Predsjedništva Suda te Tužiteljstva i Washingtona, u vezi s tzv. ‘izlaznom strategijom’, potpuno točno. Taj članak novinara Iana Traynora, dobrog poznavatelja prilika u Haagu i u jugoistočnoj Europi, donosimo u cjelini na sljedećoj stranici. Washington i Predsjedništvo Suda (predsjednik Suda je Thomas Meron, Amerikanac) inzistirali su da Sud završi sa svim prvostupanjskim presudama do 2008. a sa žalbenim postupcima do 2010. godine. Tome su se oštro usprotivili Carla Del Ponte i njezin zamjenik Graham Blewitt, koji je najviše inzistirao da Sud nastavi s radom i nakon tog roka i da se optužnice podižu i za nižerangirane časnike i političare. Plan im nije uspio jer su Amerikanci uspjeli u Vijeću sigurnosti provesti svoju ‘izlaznu strategiju’. Istovremeno su kao primjer neučinkovitosti Tužiteljstva predbacivali Carli Del Ponte slučajeve bjegunaca Karadžića i Mladića te generala Gotovine. Kako su oni na nju vršili pritisak, tako je ona, ne bi li se be opravdala, u vezi s generalom Gotovinom vršila pritisak na Hrvatsku. A pritisak je mogla vršiti jedino ako je imala argumente da okrivi hrvatsku vlast i tajne službe da skrivaju odbjegloga generala Gotovinu.

Manipulacije Gotovinom

Postavlja se pitanje – zašto je Tužiteljstvo vodilo tako ogorčenu borbu za produljenje rada Suda. Ima dva razloga. Prvi je finacijski. S početnih 236.000 dolara, koliko je bio budžet suda 1993. godine, taj je budžet ove godine dosegnuo svotu od 120 milijuna dolara. Svi od tog novca mogu dobro živjeti: tužitelji, istražitelji, špijuni, doušnici, odvjetnici… Što dulje traje, to bolje. Drugi je razlog pitanje statusa i ega. Carla Del Ponte otići će sa Suda kao neuspješna tužiteljica ako nema Gotovinu. Ako se to i dogodi, ne smije ona biti kriva, nego oni koji opstruiraju uhićenje, a to je Republika Hrvatska. Da bi potkrijepila svoju teoriju pred onima koji je plaćaju, a to je Vijeće sigurnosti, odnosno Ujedinjeni narodi, treba imati dokaze opstrukcije. Od autora ovih redaka doznala je preko svog osobnog izaslanika Tomasa Osorije, još u ljeto prošle godine, da se Gotovina ne nalazi u Hrvatskoj, nego da sam se s njim našao, kad sam lani radio intervju, u jednoj od zemalja Europske unije. Informacija da general nije u Hrvatskoj njoj nije odgovarala, stoga moje svjedočenje, koje je istinito, nije stavila u prijeteći non-paper koji je početkom rujna uputila Račanovoj vladi. U njemu je navela da ima sigurne informacije, kako iz medija, tako i od službenih državnih tijela, da se Gotovina skriva u Hrvatskoj, ali da ga štite pojedine tajne službe i još neki ljudi iz državnog vrha. Ta njena laž bila je potkrijepljena domaćim izvorima. A tu sada dolazimo na zanimljiv dio Krnićeva pisma u kojem opisuje kako ga Nikiforov obavještava o nezadovoljstvu Tužiteljstva zbog smjene ravnatelja policije Ranka Ostojića, kojega smatra takoreći jedinim poštenim policajcem, spremnim na suradnju s Haagom. Sada se mora postaviti pitanje – zašto je Tužiteljstvu bilo toliko stalo do Ranka Ostojića. Odgovor je vrlo jednostavan – on je, takav kakav jest, savršeno odgovarao njegovoj strategiji.

‘Meritorni izvori’

Je li Tužiteljstvo moglo poželjeti jači i meritorniji izvor za svoja kriva saznanja da je Gotovina u Hrvatskoj od jednog ravnatelja policije? Svakako nije, jer ako mu to kaže ravnatelj policije, svi ostali, koji kažu drukčije, lažu. A upravo je Ostojić u jednom od svojih 150 kontakata sa stranim špijunima (od kojih ni jedan nije prijavio službama, što je po zakonu bio dužan) rekao da bi ‘MUP već davno uhvatio generala Gotovinu, ali da ga u tome opstruiraju Protuobavještajna agencija i Ured predsjednika’. Pritom je imao nesreću da su domaće službe prisluškivale telefonske razgovore toga stranog špijuna koji radi i za haaško tužiteljstvo. Da je Ostojić govorio istinu, nitko mu ne bi mogao prigovoriti ni jednu riječ, jer se obraća strancima budući da mu njegova okolina ne dopušta da pošteno obavlja svoj posao. No Ostojić je lagao i tu je glavni problem. Međutim, ta je laž pala na plodno tlo u haaškom tužiteljstvu, koje je jedva dočekalo da takvo svjedočenje prvog čovjeka hrvatske policije plasira kao savršeno objašnjenje za nehvatanje generala Gotovine. Nakon toga slijede bjesomučni pritisci na Hrvatsku, kojima pomaže i niz lažljivih članaka u domaćim novinama o kretanju Gotovine od Pakoštana do Hecegovine. Tako plasirane i lijepo upakirane dezinformacije savršeno su odgovarale Carli Del Ponte. Nakon što je u Hrvatsku stigao famozni non-paper u kojem se lažno optužuje vlast da štiti Gotovinu, nazvao sam Tomasa Osoriju i pitao ga nije li ga sram zbog tog non-papera. Osorio mi se ispričao, i rekao da mu je bilo užasno neugodno i rekao mi da on nije sudjelovao u kreiranju toga non-papera. U svim tim špijunskim igrama u plasiranju dezinformacija, uz ‘domaće policijsko-novinarske snage’ sudjelovalo je i osam engleskih agenata, koji svi rade za Haaški tribunal a šef im sjedi u britanskom veleposlanstvu u Zagrebu. No i takvi su špijuni kudikamo moralniji od onih koji su konstrukcijama u novinama te u izravnim kontaktima s ‘prijateljicom’ Florence Hartmann plasirali laži u Haag. Najzapaženiju ulogu u plasiranju lažnih informacija imao je kolumnist Jutarnjeg lista Ivan Zvonimir-Čičak, bliski prijatelj Florence Hartmann. Za njim nije zaostajao ni Gordan Malić iz tjednika Globus koji je iz tjedna u tjedan plasirao dezinformacije i obmanjivao javnost sugerirajući da se general Gotovina skriva u Hrvatskoj, pod zaštitom hrvatskih vlasti i POA.

Krnićevo upozorenje

Frane Krnić očito je jako dobro informiran diplomat, kad može tako plastično opisati događaje na Sudu i oko Suda. Najstrašnije je njegovo upozorenje na kraju pisma, do kojega očito nije došao sam, nego mu je netko sa Suda, očito dobro informiran, otkrio metode djelovanja glavne haaške tužiteljice. Iz pisma se ne vidi je li taj informator bio Anton Nikiforov. Krnić je otvoreno napisao da u slučaju potrebe Carla del Ponte, iako nema nikakav dokaz da je general Gotovina u Hrvatskoj, može ponovno izvršiti politički pritisak, koji ostvaruje preko Vijeća sigurnosti UN-a i Europske unije. Ipak, na kraju je dala pozitivno mišljenje o suradnji Hrvatske s ICTY-om, nakon što je godinu dana vršila bjesomučan, potpuno neopravdan pritisak na Republiku Hrvatsku, svjesna da se general Gotovina ne nalazi u Hrvatskoj. Svaki put kad je pritisnula, tresla se cijela zemlja, a Račan je gubio dar govora. Prvi kojem je to dozlogrdilo bio je Goran Granić, bivši potpredsjednik Vlade, zadužen za odnose s Haaškim sudom, koji ju je otjerao k vragu na jednom od zadnjih sastanaka i zbog toga došao u sukob s Račanom. Zbog njenog je pritiska, što se vidi iz pisma, ni kriv ni dužan, morao otići i šef POA Franjo Turek i cijela ekipa njegovih najbližih suradnika koji su pošteno radili svoj posao. Prave dimenzije štete izazvane svim mogućim lažima, dezinformacijama, podmetanjima i medijskim manipulacijama u slučaju Haaga i odbjeglog generala Gotovine tek će se vidjeti. Nadamo se samo da je sa svim tim gotovo. Pozitivan avis Sanaderu je u džepu, a da je Carla Del Ponte htjela, s Gotovinom se već davno mogla o svemu dogovoriti i riješiti problem. Umjesto da mjesecima maltretira cijelu Hrvatsku.

Pismo:
Neki od osumnjičenih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno će izbjeći međunarodno suđenje zbog inicijative Washingtona, koja ima jaku britansku podršku, da se ograniče ovlasti Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Haaškog tribunala.
U sklopu američkih planova da se promijeni raspodjela moći u Tribunalu, prvi put u 10-godišnjoj povijesti Suda suci će odlučivati tko će sjesti na optuženičku klupu.
Prema našim izvorima, suci Tribunala blokiraju nove optužnice koje podnosi Carla Del Ponte, čekajući ishod te borbe za raspodjelu moći, koja bi mogla dovesti do toga da puno manje osumnjičenih bude procesuirano.
Gospođa Del Ponte ljuta je zbog novog pokušaja da se ograniče njezine ovlasti, nakon što je prošle godine maknuta sa slučaja ratnih zločina u Ruandi.
Prema britanskom nacrtu odluke predloženom Vijeću sigurnosti UN-a, kojem su se suprotstavile Rusija, Francuska i Njemačka, neke od njezinih ovlasti prebacile bi se na suce Tribunala, što bi ugrozilo slobodu i neovisnost istrage i tužiteljstva Tribunala. Kritičari su rekli da je taj potez bio napad na gospođu Del Ponte zbog toga što je odbila popustiti političkom pritisku.
Oni smatraju da je ured tužitelja dosegnuo veliku stručnost u prošlih 10 godina, dok suci u Haagu nisu kvalificirani da odlučuju komu će se suditi.
Richard Dicker iz Human Rights Watcha izjavio je: ŇOvo je jasan napad na tužiteljicu. Oni žele staviti tužiteljicu na jako kratke uzde.Ó
Vijeće sigurnosti prošle je godine odlučilo, pod pritiskom SAD-a, zatvoriti Tribunal za bivšu Jugoslaviju do 2010. godine. Carla Del Ponte mora završiti sva suđenja do 2008. i predati optužnice do kraja ove godine.
Ona je već smanjila opseg svojih istraga i nada se da će optužiti oko 25 osumnjičenih do kraja godine.
No sudac Theodor Meron, predsjednik Suda, izjavio je da neke od ovih optužnica mogu biti odbijene, i to ne na uobičajenim temeljima dokaza prima facie, nego zato što osumnjičeni nisu bili na dovoljno visokom položaju.
‘Ako Vijeće sigurnosti želi da suci pažljivo ispitaju odluke tužiteljstva, oni to ne mogu učiniti bez jasnog mandataÓ, rekao je u intervjuu Guardianu.
ŇVijeće sigurnosti raspravljalo je o mogućnosti dodatne odluke prema kojoj bi suci također uzeli u obzir faktor visine položaja.’
Još od osnutka Tribunala 1993. tužitelj je odlučivao o kome će otvoriti istragu i podnijeti optužnicu. Optužnice se nakon toga šalju sucima, koji odlučuju hoće li slučaj doći na sud.
Bushova administracija kritična je prema Sudu i gospođi Del Ponte.
‘Amerikanci će biti zadovoljni tek kad budu uhićeni Karadžić i Mladić’, rekao je drugi izvor iz Tribunala o dvojici vođa bosanskih Srba koji su još na slobodi. ‘Carla Del Ponte previše je neovisna. Više se nikad neće dogoditi da jedna osoba u međunarodnoj pravdi ima toliko široke ovlasti.’

Graham Blewitt je zamjenik glavnih haaških tužiteljica od samog početka Suda, 15. veljače 1994. godine. Za njega dobri poznavatelji haaških prilika tvrde da je imao poseban ŇpikÓ na Hrvate zbog svoje profesionalne pretpovijesti. Naime, Blewitt je u Australiji kao tužitelj bio zadužen i za hrvatsku ekstremnu emigraciju, koje u Australiji nije nedostajalo. Protiv Hrvata u svojoj je domovini podignuo četiri tužbe zbog ekstremizma i terorizma, no ni jedan proces, prema Nacionalovim izvorima iz pravničkih krugova, nije dobio. On je u Haagu bio glavni zagovornik ravnoteže krivnje između Hrvata i Srba te su neki hrvatski generali zbog njega i završili iza scheveningenskih rešetaka. Njegovim odlaskom položaj im se neće poboljšati.

mr. Frane Krnić, veleposlanik