Objavljeno u Nacionalu br. 445, 2004-05-25

Autor: Davor Pašalić

Predsjednički izbori u Srbiji

Šešeljev radikal Toma Nikolić vodeći predsjednički kandidat

Predsjedničkim izborima u Srbiji, koji će se održati 13. lipnja, dominira pitanje tko je i zašto ubio Đinđića tako da srpskim medijima trenutno dominira zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Legija

Đinđićev nasljednik na čelu Demokratske stranke Boris TadićĐinđićev nasljednik na čelu Demokratske stranke Boris TadićZa predsjedničke izbore u Srbiji, koji će se održati 13. lipnja, dosad se prijavilo petnaestak kandidata. Predizborna kampanja se zahuktava, ali su njeni glavni junaci dvije osobe čija imena neće biti na glasačkim listićima: bivši zapovjednik zloglasne Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, koji je optužen za niz ubojstava i nalazi se u zatvoru, i jedna od žrtava koje mu stavljaju na teret ? ubijeni srbijanski premijer Zoran Đinđić.

PREDIZBORNE OPTUŽBE Dejan Mihajlov, šef Maršićaninova izbornog štaba, optužio je kandidata DS-a Borisa Tadića da zna tko je organizirao ubojstvo Đinđića MILA ĐINĐIĆ, MAJKA UBOJENOG PREMIJERA Nakon napada na Đinđićevu sestru, Mila Đinđić rekla je da su to počinili isti oni koji su ubili premijera, ljudi iz bivše vlasti, te da joj je to rekao bivši ministarGlavni sudionici izborne trke su poznati: kandidat Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić, čiji je partijski lider Vojislav Šešelj u zatvoru Haaškog suda jer mu se sudi za ratne zločine, zatim predstavnik vladajuće koalicije Dragan Maršićanin, te Đinđićev nasljednik na čelu Demokratske stranke Boris Tadić.

Medijima dominira, međutim, trenutačno najpopularniji Srbin ? već spomenuti Milorad Ulemek Luković. Status najistaknutijeg rodoljuba/zločinca, kakav je tijekom prošlog decenija među Srbima uživao (već četiri i pol godine pokojni) Željko Ražnatović Arkan, sada je pripao Ulemeku koji je svoje prezime promijenio u Luković a prije tri tjedna predao se policiji, nakon 14 mjeseci skrivanja, nakon što je lani u ožujku optužen da je organizirao Đinđićevo ubojstvo.

Novinske naslovnice prepune su Lukovićevih slika, kao i fotografija i izjava njegovih odvjetnika i članova obitelji. Zahvaljujući medijima, svako dijete u Srbiji zna više o Legiji nego prethodne generacije o Titu: rođen 1968. kao Milorad Ulemek, završio je glazbenu školu i automehaničarski zanat, prvi nadimak Cema stekao je vježbajući s utezima od cementa, nakon pljačke “Elanove” prodavaonice u Beogradu pobjegao je u inozemstvo gdje se pridružio Legiji stranaca. U Srbiju se, “kao pravi patriot”, vratio početkom prošlog desetljeća i postao instruktor u Ražnatovićevoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi, koja je harala Hrvatskom i Bosnom, dobivši nadimak Legija. Oženio se i uzeo suprugino prezime Luković (zvučalo mu je “srpskije” od Ulemek). Na mjestu zapovjednika JSO-a naslijedio je osnivača te formacije Franka Simatovića zvanog Frenki. Supruga mu s kćeri živi u Kanadi. Nevjenčana supruga Aleksandra Ivanović je iz Vukovara. Luković u zatvoru posti dvaput tjedno i čita knjigu Karla Štajnera “7000 dana u Sibiru”. Pred sudom je sad izjavio da mu je prezime Ulemek, a ne Luković. Branitelji tvrde da se 14 mjeseci skrivao u vlastitoj kući u Beogradu, da je nevin i da će njegov iskaz 10. lipnja razotkriti prave naručitelje i izvršitelje Đinđićeva umorstva i poslati iza brave bliske suradnike ubijenog premijera.

Vlast u Srbiji toliko se brine o Ulemeku (ili možda ipak Lukoviću?) da je povukla potez bez presedana ? omogućila novinarima Blica i Večernjih novosti da ga posjete u zatvoru, u samici u kojoj je svojedobno bio zatočen Milošević, kako bi mogli obavijestiti zabrinutu javnost da Legija nema primjedaba na smještaj i ponašanje čuvara, da nosi plavu trenirku i tenisice, svakodnevno izlazi u polusatnu šetnju, sam namješta krevet, čita novine, ne gleda televiziju, “na pitanja odgovara sabrano, ozbiljno, povremeno i duhovito, stojeći sve vrijeme u stavu mirno i gledajući sugovornika u oči, prava vojničina, odlučan da bude dostojanstven i u najtežim okolnostima”.

Osim za likvidaciju Đinđića, Ulemek je optužen, odnosno osumnjičen, i za ubojstvo nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, dva pokušaja ubojstva lidera Srpskog pokreta obnove i aktualnog ministra vanjskih poslova SiCG-a Vuka Draškovića i ubojstvo četvorice istaknutih članova SPO-a. Ali, ako su navodi tužiteljstva i istražitelja točni, Ulemek bi se mogao opisati kao prilično uporan, ali ne i kao vrlo dobar u svom, kako tvrde, osnovnom zanimanju ? likvidacijama.

Pri prvom pokušaju Draškovićeva ubojstva na Ibarskoj magistrali, kamion natovaren pijeskom za čijim je upravljačem sjedio pripadnik JSO-a, udario je u dva automobila, pretvorio ih u hrpu zgnječenog metala i ubio četiri člana SPO-a. Preživio je samo onaj tko je bio glavni cilj ubojica ? Drašković.

Nekoliko mjeseci poslije, u Crnoj Gori, ubojica se popeo na terasu Draškovićeve kuće u Budvi i kroz prozor pucao iz pištolja na samo nekoliko metara udaljenog lidera SPO-a. Dogodilo se ono što je dotad bilo moguće samo u stripovima i špageti vesternima ? Draškovića je jedan metak pogodio u uho, drugi mu je okrznuo sljepoočnicu, a ostali su promašili.

Optužnica navodi da je Đinđić ubijen tek u četvrtom pokušaju. Ulemek nije imao problema, prema svemu sudeći, samo sa Stambolićem, čovjekom u relativno poznim godinama, bez osobnog osiguranja, otetim dok je sjedio na klupi, odmarajući se nakon jogginga, i likvidiranim mecima u zatiljak u šumi na Fruškoj Gori. Doda li se tomu i cirkusantska akcija JSO-a iz 2001. godine, kad su Legijine “crvene beretke”, sa ženskim crnim čarapama na glavama, ne bi li uhapsile Miloševića, uspjele zauzeti samo portirnicu pred rezidencijom predsjednika tadašnje SRJ, reputacija Ulemeka kao “vrhunskog profesionalca” mogla bi se dovesti u pitanje.

Demokratska stranka Srbije srbijanskog premijera Vojislava Koštunice kao da očekuje da će Ulemek, “svjedočeći” pred sudom, dokazati da su tri godine vladavine Đinđićeva DOS-a bile pogubnije od 13 godina Miloševićeva režima. Na to, čini se, računaju i Ulemekovi branitelji, tvrdeći da se njihov klijent predao policiji “jer ima povjerenja u novu vlast”. Pritom DSS, kao i mnogi mediji, rabi riječ “svjedočenje”, mada Ulemek na suđenju za Đinđićevo ubojstvo nema status svjedoka nego prvooptuženoga. To znači da smije upotrijebiti sva sredstva kako bi se obranio, pa i laž.

Nakon Ulemekove predaje policiji Đinđićeva obitelj suočila se s ozbiljnim problemima. Majka Mila i sestra Gordana izjavile su da dobivaju telefonske prijetnje i da im je netko dvaput provalio u obiteljsku kuću u Prokuplju. Gordani Đinđić-Filipović rečeno je: “Kaži majci da prenese svom odvjetniku da prestane goniti Legiju. Nemoj javiti murji, a ako javiš, nema veze, mi smo se dogovorili. Naši su na vlasti.”

Koštunica je odmah izjavio: “Država će najodlučnije reagirati i pružiti potpunu sigurnost obitelji ubijenog premijera.” Nekoliko dana poslije, međutim, Gordanu Đinđić-Filipović dva su muškarca napala dok je bila sama u kući, kod Valjeva. Ubrizgali su joj injekciju, nakon čega je izgubila svijest. U bolnici je analizom krvi utvrđeno sredstvo za smirenje “dijazepam”, u količini koja nije opasna za život. Policija se pokušala opravdati tvrdnjom da su ona i njezin muž odbili zaštitu policije.

Obitelj ubijenog premijera izložena je i pritisku medija, s kojim se Mila Đinđić nije najbolje snašla pa je za tjednik Evropa izjavila: “Čovjek iz tadašnjeg vrha, dok je bio ministar, rekao mi je da su Zorana ubili njegovi, jer nisu htjeli raditi”. Ta je izjava prilično nejasna, budući da je teško precizno utvrditi što znači “jer nisu htjeli raditi” ? da Đinđićevi suradnici nisu obraćali dovoljno pažnje na zaštitu premijera ili su, možda, organizirali ubojstvo kako bi prikrili kakvi su neradnici.

Nakon napada na svoju kćer, Mila Đinđić rekla je za dnevnik Blic: “To su ljudi onoga tko se prepoznao u mojoj izjavi danoj Evropi da mi je jedan ministar iz bivše vlade rekao da zna tko je ubio moga sina. Sada se taj komu gori pod nogama prepoznao i napada. Možete pretpostaviti, kao i ja, o kome je riječ, o ljudima iz vlasti.” Još jedna nejasna izjava ? jesu li to optužbe na račun prethodne ili aktualne vlade.

Situaciju je još više zakomplicirao demanti odvjetnika Mile Đinđić, koji je rekao da njegova klijentica nije ništa izjavila Blicu i da se radi o “napadu na Demokratsku stranku i nastavku pravljenja cirkusa od smrti Zorana Đinđića i nesreće cijele obitelji”. Blic je, međutim, odgovorio da ništa nije izmišljeno i donio novu izjavu Mile Đinđić: “Ono što sam vam rekla vrtjelo se jučer u svim vijestima. To je za mene previše.”

Mila Đinđić je na težak način naučila koliko treba biti oprezan u komunikaciji s medijima. Ljudi iz Koštuničina DSS-a su pak, čini se, baš u Mili Đinđić vidjeli mogućnost da potaknu obamrlu predizbornu kampanju svog kandidata za predsjednika Srbije, Dragana Maršićanina. Uzdajući se i u potencijalno eksplozivno Ulemekovo “svjedočenje”, predviđeno za 10. lipnja, samo dan prije nastupanja izborne šutnje, šef Maršićaninova izbornog štaba Dejan Mihajlov sazvao je iznenadnu konferenciju za novinare na kojoj je bivšeg predsjednika srbijanske vlade Zorana Živkovića i predsjedničkog kandidata DS-a Borisa Tadića optužio da znaju tko je organizirao Đinđićevo ubojstvo: “Znali su tko je odlučio da se Đinđić ubije i tko ga je ubio. Đinđićeva majka to jasno kaže: ‘Mog sina ubili su njegovi i jedan bivši ministar jasno mi je to rekao.’ Što nije jasno u majčinim riječima?” Mihajlov je zloupotrijebio osjećaje majke koja je izgubila sina i poentirao porukom namijenjenom Tadiću i Živkoviću: “Neka kažu Srbiji tko je ubio predsjednika njihove stranke i premijera ako se zaista misle odmaknuti od ubojica. Ako neće oni ? mi hoćemo.”

Pročitavši izjavu, Mihajlov se okrenuo i otišao, ne dopustivši novinarima da postavljaju pitanja. Reakcije su bile burne. Tadić je postupak nayvao “beskrupuloznim i bestidnim”, Živković je Mihajlovljev tekst nazvao “bolesnim”. Mada je bio najavljen, Mihajlov se sljedećeg dana nije pojavio na tiskovnoj konferenciji. Neki pravnici ocijenili su da je Mihajlov počinio kažnjivo djelo, jer tužitelju nije prenio ono što zna o kažnjivom djelu.

Koalicijski partneri DSS-a jasno su dali do znanja da se ne slažu s potezima štaba Dragana Maršićanina, iza čije su predsjedničke kandidature stali. Stranka G17 Plus uputila je protest koalicijskom partneru, a Draškovićev SPO jasno je dao do znanja da ne stoji iza tog teksta, uz tvrdnju da se očekuje da “gospoda iz DSS-a imaju dokaze”.

Sve to vrijeme Šešeljev radikal Tomislav Nikolić ima sve razloge da bude zadovoljan. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da će na izborima dobiti više od 30 posto glasova. Prema istim predviđanjima, Tadić i Maršićanin mogu računati na po 20 posto. To znači da Nikolić sigurno ulazi u drugi krug izbora, gdje opet može računati na glasove više od 30 posto birača. Kad bi se u drugom krugu glasovi “demokratskih kandidata” Tadića i Maršićanina ujedinili, Nikolić bi bio poražen. Tadić je izjavio da će u drugom krugu podržati “demokratskog kandidata”, makar to bio i Maršićanin. Maršićanin pak takvo što nije izjavio. U sadašnjoj situaciji, tri tjedna prije izbora, uz zaoštrene odnose DSS-a i DS-a, teško je zamisliti da bi bilo koji Maršićaninov pristaša glasuje za Tadića, pa i obrnuto.

Tomislav Nikolić ima razloga da bude zadovoljan. Tadić nema. Što se tiče DSS-a, čuju se ocjene da bi Koštunici možda više odgovaralo da bude u koaliciji sa Šešeljevim radikalima nego sa sadašnjim partnerima iz G17 Plus i SPO-a. Uostalom, već se čulo da je Koštunica ”Šešelj u bijelim rukavicama”.

Vezane vijesti

Nikolić susretom s Tadićem nastavio konzultacije

Nikolić susretom s Tadićem nastavio konzultacije

Konzultacije srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića s parlamentarnim strankama o formiranju nove srbijanske vlade nastavljene su u srijedu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika