I BORCI, A NE SAMO ŽRTVE Pobunjenički vojnik podučava svoje libijske sunarodnjakinje upotrebi oružja da bi se mogle pridružiti pobuni protiv GadafijaArapsko proljeće ulazi u vruće ljeto. U sukobima pobunjenika i državnih vojski koji ne zaobilaze ni civile, kolateralne žrtve nemaju lica i najčešće ostaju bezglasne. Među njima bi ostale anonimne žene i djevojke koje je silovala Gadafijeva vojska da jedna žena, Iman al-Obeidi, prekrivena masnicama, nije krajem ožujka upala u restoran hotela Rixos u Tripoliju i ispričala novinarima svoju priču koju je, dakako, kasnije vlast osporavala. Prije nego što su je nasilno odvukli iz hotela, Iman al-Obeidi je uspjela ispričati novinarima da su je na graničnom prijelazu za Tripoli zatočili Gadafijevi vojnici. Petnaestorica njih ju je silovala.

“Zavezali su me... čak su i mokrili po meni... Gadafijevi vojnici su uništili moju čast.” Istinitost glasova o tome da se Gadafi služi silovanjem kao oružjem protiv pobunjenika, posebice u okolici pobunjeničkog Bengazija, potvrdila je druga žena, Siham Sergewa, dječja psihologinja koja je provodila istraživanje o zdravstvenom stanju izbjeglica u kampovima na granici Libije s Tunisom i Egiptom. Nije ni slutila da će na upit o silovanju saznati da je 295 žena preživjelo silovanje. Zabilježila je njihove izjave u kojima su, bez obzira na moguće stigmatiziranje obitelji i zajednice, prijavile ratno silovanje i za njega optužile Gadafijeve vojnike. Žene su svjedočile: “Zavezali su moga muža, silovali su me pred njim, i tada su ga ubili”, ili govorile: “Zaboravite što mi se dogodilo. Jedini je izlaz da se ubijem. Tako sam nesretna.” Mnoge su prijavile grupna silovanja, pri čemu ih se danima držalo zatočenima u napuštenim kućama, a nad njihovim su se tijelima redali muškarci. “Ja sam psihologinja”, kaže Sergewa, “i vidjela sam mnogo toga. Ali ponekad, kad napuštam obitelji u kojima je žena koja je preživjela silovanje, samo sjedim u svome automobilu i plačem, jer je to doista tako bolno.” Onih koje nisu prijavile seksualno nasilje ili silovanje mnogo je više, znamo poučene iskustvima žena iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

To što su silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, te je, zahvaljujući Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, kao i u slučaju Ruande, proglašeno ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti, ne zabrinjava libijskog vođu Moamera Gadafija. Čini se da ga ne brine ni to što istražitelji Međunarodnog kaznenog suda imaju dokaze koji Gadafija povezuju s politikom sada već masovnih silovanja pripadnica pobunjeničkih utvrda, a glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda Luis Moreno-Ocampo smatra ga osobno odgovornim i smatra da se mogu podići zasebne optužnice za silovanja. Reakcije međunarodne javnosti još manje brinu počinitelje silovanja, koji, prema tvrdnji koju je još u travnju iznijela Susan Rice, američka veleposlanica pri UN-ovu Vijeću sigurnosti, siluju žene neprijatelja, a u nekim se postrojbama dijeli Viagra ili drugi slični lijekovi za impotenciju. Silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja ne idu tek ruku pod ruku s ratom, nego se koriste i kao oružje rata. U Libiji se provode, kao i drugdje u svijetu, s ciljem da ponize, kazne i kontroliraju žene, kao osveta njihovim muškarcima i način kontroliranja čitavih zajednica. Dovoljno je, kazuje moja znanica, libanonska novinarka Hala Jaber, da se ženu siluje stoga što “dolazi iz plemena koje podržava pobunjenike” i tako je odgovorna za pobunu.

Protesti protiv zlostavljanja ženaIstražitelji, pak, Međunarodnog kaznenog suda imaju dokaze koji povezuju libijskog vođu Moamera Gadafija s politikom masovnog silovanja pripadnica plemena koja su na strani pobunjenika, što može rezultirati zasebnim optužbama, izjavio je prošlog tjedna glavni tužitelj ICC-a Luis Moreno-Ocampo. Moreno-Ocampo je ponovio tvrdnju o uporabi lijeka za impotenciju, rekavši da raspolažu informacijama koje potvrđuju kupnju lijekova tipa Viagra. Rekao je da postoje dokazi da Libija kupuje kontejnere takvih lijekova “da bi povećala vjerojatnost silovanja žena”. Previranja na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi se nastavljaju i utječu na stabilnost čitave regije. Žene igraju aktivnu ulogu u novim revolucijama i protestima, ali su posve marginalizirane kad na red dođe odlučivanje o demokratskim promjenama i njihovim ulogama. Za vrijeme zaposjedanja Trga Tahir, Egipćanke su bile odlučne u borbi, rame uz rame s muškarcima, no ni jedna od njih nije bila uključena u odbor koji je trebao pripremati novi ustav. Fatema Abouzeid, pripadnica egipatskog civilnog društva, rekla je na nedavnom sastanku s članicama Europskog ženskog lobija: “Zabrinuta sam i kao egipatska građanka koja podržava revoluciju i nove promjene, i kao egipatska žena. Egipatski narod ne želi vanjski pritisak međunarodne zajednice na način na koji potrebe građana vidi ta zajednica, a koji ne uvažava stvarne potrebe žena, vezane uz osnovne potrebe ekonomskog razvoja i obrazovanja.” Jasmin revolucija je tako počela jesti svoju djecu – ovaj put žensku, silovanu ili zlostavljanu dodatno prisilnim testovima za ustanovljavanje nevinosti. Testovi se provode nad ženama koje su demonstrirale u Egiptu i tako zaprijetile tradicionalnoj slici uloge žena. O pojavi slučajeva prisilnog testiranja očitovao se i Amnesty International pozivajući egipatsku vladu da zaštiti ljudska prava žena, kao i svjetsku javnost da pokrene istragu u povodu testiranja nevinosti. Revolucije, čak i one s mirisom jasmina, neće kreirati demokratske promjene ako će im cijena biti s jedne strane zlostavljano žensko tijelo, a s druge oduzimanje glasa da aktivno sudjeluju u promjenama svojih zajednica.