'Volim angažirano kazalište koje donosi nove teme i otvara pitanja. Svjesna sam da kazalište ne može mijenjati svijet, ali mora ukazivati na probleme društva i usmjeravati publiku na promišljanje'Milena Zupančič (65), slavna slovenska kazališna i filmska glumica, dobitnica 30-ak najvećih nagrada u bivšoj zemlji, kao što su dvije Zlatne arene i pet Sterijinih nagrada, te agilna društvena aktivistica i bivša ambasadorica UNICEF-a, u Hrvatskoj nakon dugo vremena priprema dvije velike kazališne uloge. Kako je ispričala prva dama slovenskog teatra, koja je glumila i u 30-ak filmova u bivšoj zemlji, među ostalim u iznimno popularnom filmu "Cvijeće u jesen" Matjaža Klopčiča, na Riječkim ljetnim noćima u srpnju glumit će u najnovijem projektu Ivice Buljana koji po romanu Dubravke Ugrešić “Baba Jaga je snijela jaje” radi predstavu, a u zagrebačkom HNK igrat će na jesen u Tolstojevu “Ratu i miru” u režiji Tomaža Pandura Natašu Rostovu. "Probe za oba projekta već su počele", kaže glumica, supruga čuvenog slovenskog redatelja Dušana Jovanovića, koja je nedavno bila u žiriju Motovunskog filmskog festivala. U javnosti za obje predstave vlada veliko zanimanje jer se u prvom slučaju radi o praizvedbi teksta nekadašnje disidentice, koji je za scenu adaptirao dramatičar Ivor Martinić, a u drugom o europskoj redateljskoj zvijezdi.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo novom kazališnom projektu - zadnji neobični roman Dubravke Ugrešić "Baba Jaga je snijela jaje" o problemu starenja žena nasuprot kultu mladosti , redatelj Ivica Buljan poznat po eksperimentalnim formama ili je razlog neki treći?
- Mene zapravo već godinama ne zanima kakva će biti moja uloga nego tko će biti moji suradnici. S Ivicom Buljanom radila sam tri predstave: "Macbeth After Shakespeare", "Markiz de Sade" i zadnju "Lovačke scene u Donjem Tirolu", koja govori o netrpeljivosti prema drukčijima, i rezultat je uvijek bio odličan. U projektu sudjeluju vrsne glumice Ana Karić, Olivera Baljak i Alma Prica, na žalost Milena Dravić je zbog privatnih razloga morala odustati. Jako mi se svidio i roman "Baba Jaga je snijela jaje" što govori o trima starijim ženama - Bebi, Kukli i Pupi, koje odlaze u toplice gdje traže formulu mladosti i užitka. Kad mi je Buljan ponudio ulogu, bila sam oduševljena što će po toj priči raditi predstavu. Glumim jednu od te tri starije gospođe, čija imena znače - lutka, i jako se radujem predstavi u Rijeci. Malo se bojim zbog stranog jezika. Govorim hrvatski, no razmišljam na slovenskom jeziku i ponekad mi se čini da moja rečenica, iako pravilno izgovorena, zvuči umjetno jer bih tu misao na svom materinjem jeziku izrekla sasvim drukčije. I to će mi idućih tjedana biti najveći izazov.

NACIONAL: Na jesen vas čeka "Rat i mir" u zagrebačkom HNK, koji će režirati slovenska zvijezda Tomaž Pandur od kojeg se uvijek očekuje neki istraživački pristup. Možete li otkriti detalje o toj predstavi?
- To je moj prvi "Rat i mir" i prva suradnja s Pandurom, iako smo se već nekoliko puta dogovarali, no termini nam se nisu poklopili. Glumit ću Groficu Rostovu, glavni ženski lik, a uz ansambl HNK kao gost igrat će i Pero Kvrgić. Međutim, Pandurova Rostova neće biti nalik onoj kakvu znamo iz komercijalnih TV serija i filmova nego će u tom liku biti objedinjeno njih nekoliko i ona će stalno odlaziti i vraćati se. O tome bi bolje Pandur govorio. Naravno, nećemo raditi "Rat i mir" na klasičan način jer bi to bilo nezanimljivo i meni i Panduru. Pandur želi napraviti predstavu o užasu i besmislu rata s porukom da je mir uvijek priprema za novi rat. Ako se osvrnemo na povijest, vidjet ćemo da nije bilo ni trenutka bez rata i da je rat uvijek bio igračka u rukama generala, a ginuli su obični ljudi. U predstavi će se prepoznati svaki rat, također i nedavni ratovi na ovim prostorima, no neće biti izravne veze jer bi to bilo prebanalno.
manjak duhovnih vrijednosti

NACIONAL: U svojoj dugoj kazališnoj karijeri igrali ste najrazličitije likove, od Sofije u "Izgubljenom sinu" do Blanche u "Tramvaju zvanom čežnja" i Grušenke u "Braći Karamazovima", surađivali ste s različitim redateljima i dobili brojna priznanja poput Sterijinih nagrada. Koji je vaš tip kazališta?
- Nemam ništa protiv komercijalnog teatra jer je i takav tip kazališta potreban - ljudi vole i žele zabavu, no ne slažem se da on postane mainstream. Takvo kazalište je prejednostavno jer podilazi publici i ne donosi ništa novo, a to ne volim. Volim angažirano kazalište koje otvara nova pitanja. Svjesna sam da kazalište ne može mijenjati svijet, ali mora ukazivati na probleme društva te usmjeravati publiku na promišljanje o tim problemima. Takvo kazalište radili smo u '70-ima i '80-ima.

NACIONAL: Što se promijenilo u slovenskom teatru te općenito u svakodnevnom životu nakon ulaska Slovenije u Europsku uniju?
- Glumci su odlazili na gostovanja i prije ulaska Slovenije u Europsku uniju, a odlaze i sada. Strani redatelji dolazili su režirati u Sloveniju i prije, a dolaze i sada, možda malo češće nego prije. No sve je manje kreativnosti. Kreativnost se preselila u politički cirkus, koji se događa svakodnevno oko nas. U prvom planu je egoizam i pitanje kako preživjeti pa svi ponavljaju samo jednu riječ "kapital". Puno poduzeća je bankrotiralo i mnogi su ostali bez posla, te žive na rubu egzistencije. Imamo euro i ne trebamo putovnice za putovanja po Europi, no imamo europske zakone i slovenske plaće, što nije tako sjajno. Također, godinama neke od starih članica Unije nisu pristale na slobodni protok radne snage iz novopridošlih članica jer su se bojale navale s istoka. Studenti lakše odlaze van na studij, u Sloveniju dolaze inozemni profesori i na ljubljansko sveučilište sve više prodire engleski jezik, no prosječni ljudi su razočarani ulaskom u Europsku uniju jer su očekivali da će Slovenija postati kao Švicarska, no to se nije dogodilo. U staroj Europi standard je i dalje viši.

NACIONAL: Kako se ta kriza kreativnosti i novca manifestirala na cjelokupnu sliku slovenske kulture?
- Kultura se tretira kao nešto bez čega se može živjeti, zavladala je komercijalizacija i sve se gleda kroz tržišnu logiku. Kapitalizam nas je natjerao da sve gledamo kroz novac i borbu za preživljavanje. Najvažnija je zarada. Politički kandidati u predizbornim kampanjama, kada predstavljaju svoje programe, kulturu spominju na samom kraju prioriteta. Novca nema, ali nije ga bilo ni prije, doduše, ministrica kulture Majda Širca sad je uspjela namaknuti nešto više novca za kulturu, no to i dalje nije dovoljno. Rijetki su sponzori koji imaju sluha za pravu umjetnost, oni radije ulažu u komercijalu. U zadnje vrijeme u kulturi se ipak nešto počelo mijenjati i dogodile su se dvije važne inicijative: mladi pjesnici su sve agilniji i njihova se riječ čuje u javnosti, a prošle godine je nakon deset godina postojanja i više od 50 premijera Mini teatar Ivice Buljana i Roberta Waltla dobio svoju zgradu. To je prvo novosagrađeno kazalište u neovisnoj Sloveniji. Mini teatar je fenomenalan mali teatar, koji ima istraživački karakter i preuzima poziciju nekad čuvenog Gledališča Glej i mariborske Pekarne. Ima i izložbeni centar suvremene umjetnosti u kojemu su postavljena djela umjetnika kao što je Slaven Tolj.
unicef-ova ambasadorica

NACIONAL: Odrasli ste u obitelji samohrane majke, zajedno s dvije sestre. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kako je tekao vaš razvojni put?
- Kao obitelj bili smo jako povezani i nikad nam nije nedostajala muška ruka. To su bila druga vremena - nije bilo televizije pa smo mi djeca stalno bili vani izmišljajući razne maštovite igre, što današnja djeca nemaju jer vrijeme provode pred kompjutorima. Moje djetinjstvo je bilo puno emocionalnih doživljaja, no bilo me je stid izraziti te jake emocije. Svaki tjedan razmišljala sam o drugom zanimanju, a potkraj gimnazije shvatila sam da želim ići na Akademiju dramske umjetnosti. Kazalište se pokazalo kao idealno područje u kojem ću moći bez stida izreći emocije. I upisala sam Akademiju u Ljubljani gdje su me odlični i strogi profesori naučili kako biti i živjeti na sceni. Već nakon druge godine počela sam glumiti u Mestnom gledališču ljubljanskom gdje je tada umjetnički direktor bio Lojze Filipič. Bez njega ne bi bilo moje karijere. On je u meni prepoznao nešto u što vrijedi ulagati i odmah mi je počeo davati teške zadatke. I beskrajno sam mu zahvalna na tome. Odmah nakon završetka Akademije dobila sam dvije ponude - od Mestnog gledališča ljubljanskog i Slovenskog narodnog gledališča, no odlučila sam se za SNG jer je to ipak nacionalna kazališna kuća. Srećom, predomislila sam se nakon tri, četiri dana i otišla u Mestno gdje sam ostala 11 godina. Vratila sam se u SNG pa ga ponovno napustila. Zatim sam neko vrijeme bila u Mladinskom slovenskom gledališču zajedno s Radkom Poličem, Borisom Cavazzom i Dušanom Jovanovićem. To je bilo sjajno razdoblje, no i od tamo sam otišla. Cijelo vrijeme sam snimala filmove, debitirala sam malom epizodom u partizanskom filmu "Peta zasjeda", slijedio je film "S one strane", a prvu zapaženiju ulogu imala sam u "Mrtvoj lađi". Sveukupno sam ih snimila oko 30. Glumila sam i s Rogerom Moorom, također UNICEF-ovim ambasadorom, a prihod od filma je išao u humanitarne svrhe.

MILENA ZUPANČIČ je kao društvena aktivistica u slovenskom parlamentu zagovarala promjene u zakonu o umjetno potpomognutoj oplodnji, a na filmu je glumila i s Rogerom MooromNACIONAL: Dobili ste Srebrnu i dvije Zlatne arene, te niz drugih filmskih nagrada, no vaš najveći filmski uspjeh bila je uloga seoske djevojke Mete u filmu "Cvijeće u jesen" Matjaža Klopčiča početkom '70-ih. Je li to vaša najdraža uloga?
- To je za mene bila ključna uloga, iako sam s Klopčičem snimila sedam filmova. Publici se jako uvukla u srca, i još danas, 40 godina nakon premijere tog filma, ne prođe tjedan dana da me netko ne zaustavi na ulici i ne poželi popričati o tom filmu. Kao gošća često odlazim na tribine i promocije diljem Slovenije i tamo se obavezno nađe neki muzičar koji na citri svira temu iz tog filma. Ljudi su vezani uz taj film i to treba poštivati. No najviše volim film "Udovištvo Karoline Žašler" koji je također režirao Matjaž Klopčič, a scenarij je napisao Tone Partljič. U Hrvatskoj sam glumila u "Novinaru" Fadila Hadžića s Radom Šerbedžijom, s kojima sam još u Beogradu snimila dva filma. Snimala sam i s Ljubišom Samardžićem, Milenom Dravić i brojnim drugim dragim glumcima iz bivše Jugoslavije i to su mi nezaboravna iskustva.

NACIONAL: Bili ste 13 godina slovenska ambasadorica UNICEF-a, a s tog mjesta odstupili ste početkom ove godine. Kakvo je to bilo iskustvo?
- To je bitan dio mog života i o svom angažmanu u toj iznimno važnoj svjetskoj humanitarnoj organizaciji mogla bih pričati satima. Kad sam počela putovati po Africi i Aziji i upoznavati se na terenu sa strahovitim uvjetima života u kojima žive ta djeca, te inicirati razne humanitarne kampanje, više nisam mogla mirno spavati. Bila sam u Nepalu, Ruandi, Nigeru i drugim nerazvijenim zemljama i svuda sam se susretala s istim problemima - siromaštvom, nezaposlenošću, pothranjenošću i glađu, manjkom lijekova i liječnika, raznim epidemijama, AIDS-om, maltretiranjem žena. I upravo zato se na tu funkciju uvijek biraju javne osobe - glumci, sportaši, pjevači ili pisci, jer oni mogu u javnosti apelirati na rješavanje tih problema. Mi možemo kroz intervjue ukazati na glad u Africi, možemo o tome govoriti na tribinama i promocijama, naša je dužnost nagovarati ljude da pomognu toj djeci. Također, možemo biti svojevrsni kontrolori trošenja tih doniranih sredstava.
problem s izbrisanima

NACIONAL: Možete li navesti nekoliko primjera gdje su spašeni životi zahvaljujući slovenskim donacijama?
- Jedne smo godine bili na trećem mjestu po donacijama, a moje iskustvo pokazuje da su uvijek davali najviše oni ljudi koji ni sami nisu imali dovoljno za sebe. U Nigeriji je bio veliki problem s deformiranom djecom. Godinama se nije znalo što je uzrok toj pojavi, a tada se konačno shvatilo da je problem u zagađenom bunaru. Naime, u selu su iskopali bunar kako bi im pomogli, no otišli su preduboko i zagrabili fosfor, koji se pomiješao s vodom i prouzročio deformitet. Onda smo preko UNICEF-a izgradili poljsku bolnicu gdje su liječnici pokušali liječiti tu djecu. Puno smo pomagali i djeci koja su ostala bez roditelja nakon genocida u Ruandi, te oboljelima od AIDS-a. Bilo je jako dirljivo vidjeti njihovo oduševljenje i radost kada bi nakon testiranja na AIDS dobili negativne rezultate. Ta djeca nemaju ništa - ona su gladna, često hendikepirana i bez obitelji, no toliko su bila zahvalna kada bismo im pružali osmijeh i zagrljaj. Uvijek sam im pokazivala da vrijede isto koliko i ja. Njihov veliki osmijeh bila nam je najveća nagrada za sav naš trud. Osmijeh ništa ne stoji, ali kod nas je jako skup. Nisam se bojala zaraze, uzela bih ih na ruke, s njima pjevala i plesala, a ona su mi pokazivala lijekove koje moraju popiti. U Nigeru smo organizirali akciju "Pokloni mi kozu", što se nama čini smiješno, no u Africi jedna koza znači malu ekonomsku revoluciju. Skupili smo novac za nekoliko koza i darovali ih obiteljima u selu. Djeca više nisu bila pothranjena jer su imala mlijeko, a kada su se koze počele množiti, u selu više nije bilo gladi. Čak su od viška mlijeka žene počele praviti sir i prodavati ga. Naše je iskustvo pokazalo da se uvijek isplati investirati u žene, koje su sjajni organizatori. Kad su stekle višak novca, platile su učitelja koji ih je učio čitati i pisati tako da više nisu bile nepismene, pa su stekle pravo glasa, što je velika stvar za afričke žene.

NACIONAL: Kako ste pomagali djevojčicama i ženama, koje u tim nerazvijenim zemljama ne vrijede apsolutno ništa, jer su u djetinjstvu vlasništvo očeva, a kasnije muževa?
- Djevojke se ne školuju, često su nepismene, ne rade i nemaju vlastitih prihoda. Kad sam prvi put bila u Nepalu, vidjela sam stravičan tretman mladih trudnica, koje obitelji odmah izbace iz kuća, uopće se ne pitajući tko joj je napravio dijete. Možda je to bio neki stariji rođak ili susjed, no to roditelje nije zanimalo. One bi završile na cesti gdje su živjele bez prihoda, u bijedi i neimaštini, a zatim bi se počele prostituirati u Kalkuti. Pitala sam zašto ne naprave abortus, no uslijedio je užasan odgovor: one koje su napravile abortus država je strpala u zatvor da služe najmanje 20-godišnju, a najčešće doživotnu kaznu. U takvim situacijama su UNICEF i druge svjetske organizacije radile pritisak na nepalsku vladu da mijenja taj stravični zakon. Zatim, u Africi gdje vlada mnogoženstvo često se događa da se djevojčice od 12, 13 godina udaju za starije muškarce. Budući da njihovi unutrašnji organi, osobito spolni, još nisu u potpunosti razvijeni, plod umre u maternici i počne trunuti. U njihovoj blizini nema ginekologa niti bolnica, pa te mlade djevojke ne odlaze na pregled gdje bi im inducirali porod i oslobodili ih muka, nego trpe užasnu bol, a neke od njih i umru. Nakon toga muževi ih više ne žele i one su osuđene na propast. Posjetili smo nekoliko takvih bolnica gdje su nam liječnici rekli da bi ih spasio običan automobil kojim bi mogli povremeno obilaziti naselja i pregledavati trudnice te intervenirati u hitnim slučajevima.

NACIONAL: Prati vas glas jedne od rijetkih slovenskih glumica koja se bavi aktivizmom i društvenim angažmanom na raznim područjima. Što vas je ponukalo na to i gdje ste se angažirali?
- Nikad nisam bila član neke stranke, ali sam se uvijek javno angažirala u rješavanju društvenih problema. No nije mi žao. Jedno vrijeme bila sam ministrica za zaštitu okoliša i mir u alternativnoj Ženskoj vladi. Angažirala sam se oko tada aktualnog problema vezanog uz gradnju nove hidrocentrale kod Bleda, koja srećom do danas nije izgrađena. Reagirala sam, kada je mnogo ljudi oboljelo od raka, najvjerojatnije zbog ispuštanja otrovnih plinova iz Željezare u Jesenicama. Željezera se odazvala našem pozivu i shvativši problem postavila sprave za pročišćavanje, te tako sanirala problem. Angažirali smo se i oko aerodroma u Ajdovščini, gradnje autoceste... Javno sam se zauzela i za zakon koji je otvarao mogućnost da se i neudane žene mogu podvrgnuti umjetnoj oplodnji. Jako smo se založili i oko velikog slovenskog problema - izbrisanih. Neki su nam zamjerali aktivizam, no smatram da se čovjek treba odlučiti što želi imati u životu - pošteni obraz ili ljubav okoline.

NACIONAL: Kako je završio problem s izbrisanima?
- Ministrica unutrašnjih poslova Katarina Kresal riješila je njihov problem registriranja, ali mnogi njihovi problemi i dalje postoje. U Sloveniji je aktualan problem s građevinskim radnicima iz Bosne, koji su došli raditi u Sloveniju misleći da će ih dočekati europski uvjeti i europske plaće. No dogodila se tragedija. Slovenski tajkuni nekima nisu ni nakon godinu dana isplatili ni jednu plaću. To nije bio odraz opće ekonomske krize i recesije nego rezultat pljačkaškog mentaliteta građevinarskih tajkuna. To je postojalo i prije krize, a država nije reagirala i zato je i ona kriva. Bilo je dana kada su im obični ljudi donosili hranu, jer nisu imali niti za kruh. Vjerujem da se većina Slovenaca stidi tih tamnih strana našeg društva i zbog toga ih nastojimo rješavati.