Lider Demokratske stranke Boris Tadić pobjedom na izborima za predsjednika Srbije postao je osoba s najvećim političkim autoritetom u Srbiji.Lider Demokratske stranke Boris Tadić pobjedom na izborima za predsjednika Srbije postao je osoba s najvećim političkim autoritetom u Srbiji, iako je riječ o gotovo isključivo simboličnoj funkciji, koja ne podrazumijeva značajne ovlasti.

Boris Tadić kaže kako bi ulazak Srbije u EU u njegovu mandatu bio ostvarenje njegova sna, nakon čega bi se povukao i postao ribarMada je član Demokratske stranke od njenog osnutka 1990., Tadić je do svrgavanja režima Slobodana Miloševića 5. listopada 2000., praktički, bio politički anonimus. Od 1992. je zauzimao istaknute funkcije u Demokratskoj stranci ? tajnika Glavnog odbora i potpredsjednika Izvršnog odbora, ali je djelovao iz drugog plana, baveći se organizacijskim poslovima. Do 1996. je dao samo jedan intervju. Navodno nije bio posebno blizak s neupitnim liderom DS-a Zoranom Đinđićem, ali je u veljači 2000. ipak postao potpredsjednik stranke.

Nakon pada Miloševićeva režima, Tadić je postao ministar
telekomunikacija donedavne SRJ, a u ožujku 2003. postavljen je na funkciju ministra obrane, na kojoj je, kako je ocijenjeno na Zapadu, mnogo učinio u reformi vojske.

Nakon ubojstva Đinđića u ožujku 2003. i niza afera vezanih za istaknute članove Demokratske stranke i bliske suradnike pokojnog premijera, Tadić je uspio pobijediti na unutarstranačkim izborima i postati predsjednikom stranke. Usred kampanje za parlamentarne izbore priznao je da su članovi Demokratske stranke lagali kad su tvrdili da je njihova parlamentarna zastupnica, poznata glumica Neda Arnerić, glasovala za izbor novog guvernera Narodne
banke. Tadić je izjavio da je Neda Arnerić bila na
odmoru u Turskoj, a da je neko drugi glasovao umjesto nje u parlamentu i tako omogućio izbor guvernera. Mnogi su tada procijenili da je Tadić počinio političko samoubojstvo, ali je taj potez, uz distanciranje od kompromitiranih bliskih Đinđićevih suradnika, kao što su potpredsjednik Vlade Srbije Čedomir Jovanović i šef vladina ureda za informacije Vladimir Popović Beba, potvrdili predodžbu o Tadiću kao poštenom političaru odlučnom da “očisti stranku”. Takvoj slici nije mnogo naudila ni činjenica da je
Tadić u svojoj blizini zadržao i neke funkcionare stranke koji su bili vrlo glasni kad su tvrdili da je, što se tiče glasovanja Nede Arnerić, sve bilo regularno. Zbog svega toga neuspjeh Demokratske stranke na izborima za Skupštinu Srbije bio je manji od očekivanoga i Tadić je učvrstio položaj stranačkog lidera.

Kad se kandidirao za predsjednika Srbije, Tadić je dobio podršku niza poznatih osoba, kao što su pjevač Đorđe Balašević, košarkaš Vlade Divac, vaterpolist Igor Milanović. Za razliku od nekadašnjih predsjednika Srbije Miloševića i Milana Milutinovića, koji su odavali dojam da nikad, čak ni u djetinjstvu, nisu uzeli loptu u ruke, Tadić je pokazao da je i u 47. godini solidan košarkaš, uz često spominjanje vaterpolske karijere prekinute bolešću.

Tadić se opredijelio za taktiku nenapadanja – ni o jednom protukandidatu nije rekao ništa ružno. Kad su ga iz
Demokratske stranke Srbije (DSS) republičkog premijera
Vojislava Koštunice izravno optužili da zna tko su naručitelji Đinđićeva ubojstva, Tadić ne samo da se suzdržao od žestokih reakcija, nego je odmah rekao da će u drugom krugu izbora, ako se sam ne plasira, podržati kandidata DSS-a, odnosno vladajuće koalicije, Dragana Maršićanina. Tadić je najavio i da, u slučaju izborne pobjede, neće inzistirati na rušenju Koštuničine vlade. Takva pomirljivost mnogima je neshvatljiva, ali je Tadić 13. lipnja, u prvom krugu izbora za predsjednika Srbije, osvojio više od 850.000 glasova, odnosno 27 posto od broja glasača koji u izišli na birališta. To je bilo za 100.000 manje od kandidata Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića.

U roku od dva dana Tadić je dobio podršku Maršićanina i trećeplasiranog iz prvog kruga izbora ? Bogoljuba Karića. I sam Koštunica uputio je poruku podrške Tadiću, ali stekao se dojam da je to učinio teška srca, tek nakon žestokog pritiska koalicijskih partnera iz vlade. Na dan drugog kruga izbora, Tadić je svratio na piće u kafić blizu mjesta gdje glasuje Koštunica. Kad je Koštunica naišao, Tadić je ustao i pozvao ga. Koštunica se nije ni okrenuo, mada je korpulentnog Tadića teško ne opaziti.

Unatoč ocjenama analitičara da su njegove poruke komplicirane i teško razumljive, Tadić je uvjerljivo pobijedio, osvojivši dvostruko više glasova nego u prvom krugu, gotovo 300.000 više od Nikolića,i izjavio: “Rezultati izbora su potvrdili su da je put Srbije nepovratno određen 5. listopada 2000. i da put Srbije prema Europi nema alternativu.”

Tadićev djed po majci Strahinja Kićanović bio je bogati bosanski trgovac i zemljoposjednik u Kraljevini Jugoslaviji i dvaput se bezuspješno kandidirao za parlamentarnog zastupnika. Prema Tadićevim riječima, ubili su ga ustaše i bacili u jamu Jadovno. Djed po ocu bio je oficir u crnogorskoj vojsci. Imao je tri sina, koji su se u II. svjetskom ratu našli na suprotnim stranama ? jedan u četnicima, a dvojica u partizanima. Tadić tvrdi da je njegovih sedam rođaka, starih između 17 i 27 godina, strijeljano istoga dana 1942. jer nisu htjeli izvršiti nalog partizanskog zapovjedništva i ubiti svog strica, djedova brata. Otac novog predsjednika Srbije, Ljubomir Tadić, bio je u partizanima, a nakon rata na studiju u Sarajevu upoznao se s Nevenkom Kićanović. Preselili su se u Beograd, gdje im se rodila kći Vjera, zatim su, radi doktorata, živjeli u Parizu, a sin Boris rodio im se u Sarajevu 15. siječnja 1958.

Boris Tadić odrastao je u središtu Beograda, na Dorćolu. Majka o njemu kaže: “Sve je volio jesti. Stalno je mislio na
hranu i uvijek bio prvi za stolom. Kupili smo klavir, pozovem ja Borisa s prozora da dođe kući i vidi što smo kupili, a on će odozdo: ‘Je l’ prasetina’. Klavir nikada nije naučio svirati, ali je počeo učiti violinu, a poslije je svirao gitaru.”
Boris Tadić tvrdi da ima “lijep kućni i ulični odgoj”, što se, veli, vidi po ožiljcima na bradi, oku i glavi. Kad je prije godinu dana u Kranju prisustvovao finalnoj utakmici Europskog prvenstva u vaterpolu, okončanoj divljanjem navijača, u beogradskim novinama pojavile su se tvrdnje da je, Tadić, kad su mu se huligani približili, podijelio nekoliko udaraca.

Tadić ističe da je sve škole završio u beogradskoj četvrti Dorćol, u krugu od 400 metara – osnovnu, gimnaziju i Filozofski fakultet. Čak je i 10 godina predavao psihologiju u gimnaziji koju je završio. Mada žestok navijač Partizana, košarku, vaterpolo, nogomet i šah igrao je u Crvenoj zvezdi.

Gitaru je svirao sa Srđanom Šaperom i Nebojšom Krstićem, koji su osnovali poznati beogradski bend Idoli. Nisu ga pozvali da im se pridruži u Idolima, ali se njihova PR agencija bavila njegovom kampanjom čiji je rezultat izborna pobjeda.

Njegov otac Ljubomir Tadić je akademik. Prije više od tri desetljeća bio je kao disident izbačen s Filozofskog fakulteta u Beogradu. U Demokratskoj stranci imao je reputaciju zastupnika nacionalnog krila, ali kaže da ga sin ne pita za političke savjete. Tvrdio je da mu predsjednička kandidatura nije bila potrebna i da ga je pokušavao odvratiti od kandidature pitanjem: ”Što će pošten čovjek u politici?”

Boris Tadić kaže da su se u njihovoj kući stalno okupljali
disidenti, pod čijim je utjecajem prvi put potpisao peticiju protiv verbalnog delikta, sudjelovao na demonstracijama i gotovo mjesec dana proveo u zatvoru.

Omiljen među ženama, Boris Tadić za sebe kaže da je “više naturalne građe i prilično medvjedast” i da nikada nije imao mnogo uspjeha kod žena. Ipak, tvrdi da je njegova prva supruga Veselinka bila jedna od najljepših žena u Beogradu. Sadašnju suprugu Tanju, građevinsku inženjerku, upoznao je na svadbi prijatelja s kojim se druži još od dječjeg vrtića, onoga dana kad je bio poništen njegov prvi brak. Imaju dvije kćeri – šestogodišnju Mašu i tri godine mlađu Vanju.

Tadić kaže da bi ulazak Srbije u Europsku uniju u njegovu predsjedničkom mandatu bio ostvarenje njegova sna, nakon čega bi se mogao “povući među ribare”.