Predsjednik Stjepan Mesić sasvim otvoreno se protivio slanju hrvatskih vojnika u Irak i potpisivanju članka 98.Odbijanje hrvatske vlade da na prijedlog SAD-a potpiše bilateralni ugovor o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu, poznatiji pod nazivom Članak 98., i stajalište hrvatskog državnog vrha da ne šalje hrvatske vojnike u Irak jedini su stvarni razlozi zbog čega Republika Hrvatska na samitu NATO-a ovog tjedna u Istanbulu nije dobila pozivnicu za članstvo, a time i konkretan vremenski okvir za pristup Savezu, doznaje Nacional iz inozemnih diplomatskih krugova u Zagrebu.

Apsurdan je argument da RH nije dobila poziv za NATO zbog neizručenja Gotovine, kada to nije bila prepreka za EU kandidaturu SAD ne mogu javno navesti razloge odbijanja Hrvatske jer bi ponovno došle u sukob s EU koja ne podržava potpisivanje sporazuma o članku 98.Spekulacije koje su se nedavno pojavile u hrvatskim medijima kako je neizručivanje generala Ante Gotovine Sudu u Haagu glavni razlog i prepreka hrvatskom ulasku u NATO potpuno su neutemeljene.

Hrvatski premijer Ivo Sanader i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul zamjerili su se američkoj strani jer nisu ispunili predizborno obećanje da će dolaskom na vlast HDZ-ova vlada s SAD-om potpisati sporazum o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu, a izostalo je i obećanje državnog vrha prigodom posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda Zagrebu da će Hrvatska razmotriti upućivanje sanitetske postrojbe Hrvatske vojske u Irak.

Da je američka strana razočarana hrvatskom vanjskom politikom pokazalo se i za nedavnog Žužulova posjeta Washingtonu, kada je ministar bio na pogrebu bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Žužul je u State Departmentu vodio vrlo teške razgovore s američkim dužnosnicima koji su mu otvoreno rekli kako Hrvatska ne može ništa očekivati na istanbulskom samitu, jer Sanader nije potpisao Sporazum o članku 98. Žužulov nastup nije impresionirao američke dužnosnike unatoč njegovim molbama da SAD prizna zasluge nove HDZ-ove vlade na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu.

Više je razloga zbog čega neizručivanje generala Ante Gotovine haškom tribunalu ne može biti prepreka članstvu Hrvatske u NATO savezu. Haaški tribunal i glavna tužiteljica Carla Del Ponte potvrdili su još ovog mjeseca kako Hrvatska potpuno surađuje sa Sudom u Haagu. Takvo stajalište prihvatile su sve države EU, pa i Velika Britanija, najveća američka saveznica. Bez obzira na to što Gotovina nije izručen Tribunalu, Hrvatska je dobila status kandidata za članstvo u EU, pa je bilo potpuno bezrazložno odbijati njezin pristup NATO savezu. To više jer su kriteriji za pristup kandidaturi EU gotovo identični onima za članstvo u NATO.

Među ostalim, suradnja s Haaškim sudom, reforma pravosuđa, tržišna ekonomija, vladavina prava, povratak izbjeglica, poštovanje prava manjina i regionalna suradnja zajednički su politički kriteriji za ulazak zemalja bivše SFRJ u obje asocijacije. Što se tiče obrambenih reformi, odnosno dodatnog kriterija kada je o NATO-u riječ, Hrvatska je nizom odluka i konkretnih koraka u protekle tri godine, kao što su prelazak na kolektivni sustav sigurnosti, otpuštanje viška zaposlenika, ukidanje ogromne pričuve, završetak Strategijskog pregleda obrane, te sudjelovanjem u mirovnim vojnim i promatračkim misijama od Sijera Leonea do Afganistana i Kašmira, pokazala da je spremna preuzeti obaveze iz članstva i da je po mnogo čemu korak ispred nekih novoprimljenih članica.

Kažnjavanje Hrvatske da zbog slučaja Gotovina neće biti primljena u NATO potpuno je apsurdno i zbog toga jer su u najvećem broju članice EU, koje su u potpunosti prihvatile pozitivno stajalište Haaškog tužiteljstva o Hrvatskoj i dale pozitivan odgovor na hrvatsku kandidaturu za članstvo, istodobno i punopravne članice NATO-a. Prihvaćanje hrvatske kandidature za članstvo u EU i dobivanje statusa kandidata odluka je istih zemalja koje su i punopravne članice NATO saveza, ali s jednom bitnom razlikom. EU odlučuje bez mogućnosti američkog utjecaja ili veta na odluke o proširenju ili kandidaturi za članstvo, što nije slučaj s NATO-om. Tamo je američki glas ključan i presudan, što se i pokazalo na istanbulskom samitu, jer je isključivo SAD stao iza odluke da Hrvatska ne dobije pozivnicu i konkretan datum za članstvo, služeći se pri tome javno već istrošenom i neutemeljenom argumentacijom kako Hrvatska nije izručila Gotovinu Haaškom tribunalu, dok se bitni razlozi – Sporazum o članku 98. i neupućivanje hrvatskih vojnika u Irak, o kojima Nacional piše, potpuno prešućuju.

Posve je jasno kako SAD ne može javno navesti razloge zbog čega Hrvatska već sada ne može dobiti konkretan vremenski okvir za prijem u NATO. Prije svega, to bi ponovno otvorilo sukob na relaciji SAD – EU, jer je stajalište EU što se tiče članka 98. potpuno jasno. EU ne podržava potpisivanje Sporazuma o članku 98., a takve je preporuke prihvatio i hrvatski državni vrh. Bliže se američki predsjednički izbori pa je i prošlotjedni posjet američkog predsjednika Georgea Busha članicama EU bila prilika za zatopljenje odnosa na relaciji SAD – EU, jer Bushu mnogi u SAD-u zamjeraju kako je svojom vanjskom politikom, pa i nametanjem Sporazuma o članku 98., otjerao od sebe europske saveznike.

Na tragu toga je i prošlotjedna odluka SAD-a o povlačenju prijedloga rezolucije u Vijeću sigurnosti kojom bi se produljila “amnestija” za američke vojnike u mirovnim operacijama, jer nemaju podršku članica Vijeća sigurnosti.

Povrh svega, nakon moralnog skandala u Iraku, potaknutog brojnim zlostavljanjima i mučenjima iračkih zarobljenika koja su počinili američki vojnici, SAD je u potpunosti izgubio moralni kredibilitet za potpisivanje takvog sporazuma.

Predsjednik Stjepan Mesić sasvim otvoreno se protivio slanju hrvatskih vojnika u Irak i potpisivanju članka 98. Istodobno je Sanaderova vlada, predvođena Žužulom, po svemu sudeći Bijeloj kući obećala da će, kada dođe na vlast, poslati vojsku u Irak i potpisati članak 98. I tu je nastao problem koji je nakratko nestao kada su zemlje članice EU pozitivno ocijenile sveukupnu politiku i reforme Sanaderove vlade, te Hrvatskoj dale status kandidata. Bio je to znak Sanaderovoj vladi da se Hrvatska mora jače vezati uz EU i da je upravo hrvatsko poštovanje odluka i stajališta EU vezano uz odnose s SAD-om, barem kada je riječ o članku 98. i neupućivanju vojnika u Irak, dalo rezultata. Osim toga, pokazalo se kako put u EU nije nužno bio vezan uz bezuvjetnu suradnju s SAD-om, što je bila jedna od Žužulovih doktrina. Usto, Žužul je smatrao da uz uske političke dolaze i uski financijsko-gospodarski odnosi s Amerikom. Kao najbolja ilustracija toga navode se Poljska i Mađarska, koje su strelovitom brzinom ušle u NATO, a sada ulaze u EU. Uz to su imale i desetine milijardi dolara izravnih američkih ulaganja u privredu. Međutim i takvo je stajalište neutemeljeno jer su dosadašnja američka ulaganja u Hrvatsku nikakva ili minimalna. Jedina argumentacija koja bi se mogla prihvatiti i na temelju koje bi se Hrvatska trebala jače vezati uz SAD jest modernizacija i reforma vojske. Tu postoji i jedna povijesna obveza prema SAD-u. Prema EU i Francuzima na koje se Mesić najviše oslanja, rat u regiji i dalje bi trajao. HV je oslobodio Krajinu, pomogao oslobađanje BiH, bombardirana je Srbija i srušen je Milošević isključivo zaslugom SAD-a. Istodobno su svi ostali, na čelu s Francuzima i Englezima, gledali kako da se stanje na terenu zamrzne kako bi šefovi raznih promatračkih misija, te vojni predstavnici i dalje imali basnoslovne plaće u relativno sigurnim zonama. Da nije bilo SAD-a, ne bi bilo ni “Oluje”, i pitanje je koliki bi dio Hrvatske još bio pod okupacijom i koliko bi još ljudi izginulo u cijeloj regiji.

Slanjem svojih vojnika u Irak Hrvatska bi se vrlo jasno svrstala u međunarodnim odnosima na stranu Amerike a protiv militantnih muslimana, kojih je svakim danom sve više te koji ne djeluju samo kroz Al Qaedu. Istog trenutka kada bi prvi hrvatski vojnik stupio na iračko tlo, Hrvatska bi postala sigurna i k tome idealna meta za subverzije islamskih terorista, a tako misle i obavještajne službe. Nitko ne može kontrolirati krajnje poroznu granicu između Hrvatske i BiH, u kojoj su se u posljednjih 12 godina nastanili mnogi islamski fundamentalisti. Jedna podmetnuta bomba pod hotel na Jadranu ili na željezničkoj stanici uništila bi cjelokupnu turističku sezonu. U tom slučaju postavlja se pitanje – bi li SAD podmirio nekoliko milijardi dolara štete hrvatskoj privredi koja bi zbog toga nastala. SAD-u se među ostalim zamjera što nije pokazao ni minimum dobre volje pri dijeljenju profitabilnih poslova u Iraku te je potpuno zaobišao hrvatske tvrtke.