Bivši irački vođa Saddam Hussein nakon sedam mjeseci ponovno se pojavio u javnosti.Bivši irački vođa Saddam Hussein nakon sedam mjeseci ponovno se pojavio u javnosti. Posljednji put moglo ga se vidjeti neposredno nakon uhićenja, kad su ga Amerikanci izvukli iz rupe u zemlji, gdje se poslije bijega iz Bagdada i američke okupacije Iraka skrivao u jednom voćnjaku na farmi nedaleko od svojega rodnoga grada Tikrita. Američki vojni snimatelji snimili su tada u dugu bradu zaraslog i prljavog Husseina dok ga pregledava američki vojni liječnik, s rukavicama na rukama pretražuje njegovu kosu ima li uši, prebrojava mu zube. Sada je objavljena nova Husseinova snimka, ovaj put napravljena u jednoj na brzinu izgrađenoj sudnici, u koju je Hussein doveden da bi ga irački sudac identificirao, obavijestio o početku postupka protiv njega, pročitao mu točke buduće optužnice i njegova prava na odvjetnika. Hussein je pred sucem bio 26 minuta, a svi su na snimci, koju su američki cenzori skratili, mogli vidjeti da je Hussein smršavio, da je bitno uredniji nego što je bio te da je prilično razgovorljiv. Oni koji su bili u sudnici tvrde da je na početku bio zbunjen onim što se događalo, ali da je kasnije bio koherentan i prkosan.

AMERIČKA VOJNA CENZURA NA DJELU Američki vojni cenzori skratili su snimke 26-minutnog pojavljivanja Saddama Husseina u sudnici SADDAM HUSSEIN O INVAZIJI NA KUVAJT 'Bio sam predsjednik u vrijeme invazije na Kuvajt. Učinio sam to zbog zaštite iračkih interesa protiv tih pasa' NOVO RAZDOBLJE U ARAPSKOJ POVIJESTI Nikad u povijesti nije arapskim vođama suđeno za njihove zločine: oni su karijere završavali egzilom ili smaknućem po kratkom postupkuSnimka je pokazala dosta toga o Husseinovu stanju danas, ali je mnogo toga i izbjegla otkriti. Nije otkrila sve okolnosti njegova pojavljivanja pred sucem, nije bilo objašnjeno zašto je on odjednom doveden pred suca, odakle je doveden, što se s njim događalo neposredno prije ulaska u sudnicu, nije čak bilo ni rečeno gdje se ta sudnica nalazi. Oni koji o tome nisu mogli ništa saznati na druge načine mogli bi pomisliti da je irački narod, čim mu je vraćen suverenitet, iskoristio prvu priliku da smjesta izvede Husseina pred lice pravde, kako bi što prije bio pravedno kažnjen za svoje zločine. Međutim sve je to bio privid.

Doduše, mladi sudac koji je razgovarao s Husseinom bio je Iračanin, kao i stražari koji su Husseina doveli u sudnicu, procedura se vodila na arapskom jeziku, a i većina ljudi u sudnici bili su Iračani, ali tamo je bilo i Amerikanaca i stranih novinara. Sudnica u kojoj se to događalo nalazi se usred američke vojne baze Camp Victory, koju su Amerikanci izgradili nedaleko od bagdadskog aerodroma, uz nekadašnju Husseinovu palaču Al-Faw, gdje je on volio zabavljati strane goste. Sudnica se već koristila, u njoj američki vojni suci vode sudski postupak protiv američkih vojnih zatvorskih čuvara, optuženih za maltretiranja iračkih zatočenika u zatvoru Abu Ghraib.

Hussein je do sudnice doveden američkim helikopterom iz američkog tajnog zatvora za “posebno važne zatvorenike”, koji se nalazi na dobro skrivenoj lokaciji, no za koji se vjeruje da je također sagrađen u neposrednoj blizini bagdadskog aerodroma. Po slijetanju aviona Amerikanci su ga predali iračkim stražarima, koji su dovedeni u tu američku bazu. Oko sudnice uopće nije bilo američkog osoblja, samo irački policajci i funkcionari nove proameričke iračke administracije. Hussein nije bio u svojoj uobičajenoj plavoj zatvorskoj uniformi, nego su ga odjenuli u civilno odijelo: sivi prugasti sako, bijelu košulju bez kravate, smeđe hlače i crne ulaštene cipele, što su mu ga nekoliko dana prije kupili u jednoj bagdadskoj prodavaonici konfekcije ? nakon što su ga u zatvoru točno izmjerili. U sudnicu su ga uveli u lancima i s lisičinama, koje su mu skinuli prije nego što je on sjeo na klupu za optuženike. U tom trenutku je 67-godišnji Hussein pogledao zbunjeno oko sebe, očito ne shvaćajući što se točno događa.

Sudac, upola mlađi od njega, rekao mu je da kaže svoje ime, a Hussein je odgovorio: “Ja sam Saddam Hussein, predsjednik Iraka.”

Sudac ga je upozorio da se pogrešno predstavio, jer on više nije predsjednik, na što je Hussein ponovio: “Ja jesam predsjednik republike, a vi mi na ovom suđenju ne možete oduzeti moju titulu.”

Sudac ga je ponovno mirno upozorio: “Vi ste bivši vođa Iraka i bivši zapovjednik raspuštene vojske.”
Hussein je tada rekao sucu: “Ja sam sebe vama predstavio, ali vi se niste predstavili meni. Dakle, tko ste vi?”

Sudac mu je rekao svoje ime, ali su reporteri u sudnici zamoljeni da njegovo ime ne otkrivaju, kako ne bi ugrozili sučevu sigurnost. Hussein je potom rekao sucu: “Vi ste dakle onaj koji vrši represiju nad Iračanima po naredbi koalicije? Ne bih želio biti neugodan prema vama, ali i vi znate da je sve ovo predstava koju organizira Bush kako bi pobijedio na skorim predsjedničkim izborima. Pravi zločinac je Bush. Eto, Amerikanci sada pokušavaju suditi Saddamu Husseinu koristeći se iračkim sucem.”

Na to mu je sudac rekao da ima pravo na odvjetnika, te da ne odgovara na pitanja, a potom mu je pročitao sedam preliminarnih točaka optužnice kaznenog zakonika, koje predviđaju i smrtnu kaznu što su je iračke vlasti ponovo uvele odmah nakon što su preuzele formalni suverenitet od Amerikanaca. Hussein je tada izjavio da se to ne može odnositi na njega, jer je on kao predsjednik osobno uveo te članke u kazneni zakonik, pa se oni ne mogu odnositi na njega, na što mu je sudac odgovorio: “Vi ste sada običan građanin, ne više predsjednik. Vaš imunitet je time prestao postojati.”

Hussein zna da će protiv njega biti podignuta optužnica zbog krvavog gušenja pobune Kurda i šijita nakon Zaljevskog rata 1991., za brutalno ubojstvo jednog vjerskog vođe 1974., čak i prije nego što je došao na vlast, za ubojstvo tisuća civila bojnim otrovom u gradu Halabji 1988., za invaziju Kuvajta 1990. Ta ga je optužba posebno razbjesnila, pa je rekao sucu: “Ne mogu vjerovati da vi, kao Iračanin, možete tvrditi da je to bio zločin. Svi znamo da je Kuvajt dio Iraka. Bio sam predsjednik kada je izvršena invazija na Kuvajt. Učinio sam to zbog iračkih interesa protiv tih divljih pasa, koji su pokušavali Iračanke pretvoriti u prostitutke za deset dinara.”

Sudac je upozorio Husseina da je nekoga nazvati psom u muslimanskom svijetu grozna uvreda koju on neće tolerirati u svojoj sudnici.

Nakon što mu je sudac pročitao preliminarne točke optužnice javio se Hussein i rekao: “Znajte da je istina relativna stvar. Nadam se da pamtite da sudite u ime iračkog naroda.”

Kad je Hussein otpremljen u tajni zatvor, u sudnicu su pojedinačno uvedeni njegovi suoptuženici, njih jedanaest. Svaki od njih zadržao se desetak minuta, neki su bili uredno odjeveni poput Husseina, jer su i njima kupili odijela, a drugi su bili u nekoj na brzinu pronađenoj civilnoj odjeći koja im nije odgovarala. Svima su pročitane točke optužnice i njihova prava, te im je ponuđena mogućnost da dobiju besplatne odvjetnike. Nakon što su oni prodefilirali pred sucem završen je prvi korak u suđenju, koje sigurno neće početi prije sljedeće godine, jer ga treba temeljito pripremiti. Naime ovo izvođenje Husseina i njegovih suoptuženika pred suca bilo je iznuđeno. Sve se dogodilo zbog toga što se formalnim prijenosom vlasti 28. lipnja u Iraku bitno promijenila pravna situacija, pa tako i pravna situacija Saddama Husseina. Zbog pritiska međunarodne zajednice i nepovoljnog razvoja događaja na terenu, SAD je odlučio predati formalni suverenitet u Iraku novoformiranim iračkim vlastima, makar to promijenilo tamošnju pravnu situaciju. Tog datuma prestala je formalno američka okupacija u Iraku i dotadašnja pravna situacija koja je u skladu s međunarodnim pravom bila definirana kao ratno stanje. Kad prestane ratno stanje, sve su dotad zaraćene strane prema međunarodnom pravu obavezne osloboditi sve ratne zarobljenike koje drže u svojim zatvorima i logorima. To znači i da bi SAD trebao osloboditi sve iračke ratne zarobljenike. Većina ih je već oslobođena, ali postojala je i kategorija ratnih zarobljenika u kojoj su bili vodeći ljudi bivšeg režima, među njima i sam Saddam Hussein, kojem je nakon uhićenja u prosincu 2003. službeno dan status ratnog zarobljenika. Oni su još bili kao ratni zarobljenici u američkom zatočeništvu, pa se otvorilo pitanje što će s njima biti nakon predaje vlasti.

Međunarodni komitet Crvenog križa upozorio je SAD da će nakon primopredaje vlasti kršiti međunarodno pravo ako će i dalje držati Husseina i njegove bivše suradnike. Uz to, ako oni do tog datuma ne budu oslobođeni, naći će se u pravnom vakuumu, te više neće biti zaštićeni međunarodnim konvencijama. Međunarodni komitet Crvenog križa smjesta je najavio da se on s takvim stanjem neće pomiriti, te da će poduzeti akciju da njihova zakonska prava budu osigurana. Premda su mnogi u Washingtonu tvrdili da SAD mora i dalje držati Husseina, američka vlada je odlučila postupiti drukčije.

Amerikanci bi ga vjerojatno i dalje držali ako bi od toga imali neke koristi, ali takve koristi nije bilo. Kada je Hussein uhvaćen, mnogi su se u Washingtonu nadali da će to uvelike pomoći američkoj borbi protiv pobunjenika – da će njegovo uhićenje dekuražirati pobunjenike, te da će se od njega saznati kako je organizirana pobuna njegovih pristalica. Međutim Hussein američkim istražiteljima nije otkrio ništa. On je rado razgovarao s pripadnicima CIA-e, jer ga je to zabavljalo, ali im nije rekao ništa korisno, a bilo je očito da ni daljnje ispitivanje neće dati rezultata. Zato je promijenjena strategija. Amerikanci su odlučili predati Husseina i njegove nekadašnje suradnike formalno iračkim vlastima, čime su se nadali da će postići dvije stvari.

Kao prvo, onog trenutka kada formalno predaju Husseina i njegove drugove iračkim vlastima, Amerikanci su ispunili svoju obavezu da oslobode sve ratne zarobljenike. On će i dalje ostati u zatvoru, jer će Iračani odmah protiv njega podignuti optužnicu zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Iako je on tako formalno pod iračkom jurisdikcijom, Hussein je fizički i dalje u istom tajnom američkom zatvoru gdje je bio i dosad jer su iračke vlasti zatražile od Amerikanaca da ga oni i dalje čuvaju jer one nemaju dovoljno siguran vlastiti zatvor. U tom se smislu za Husseina ništa nije promijenilo.

Uz to, formalnim Husseinovim prebacivanjem pod iračku jurisdikciju omogućuje se novim iračkim vlastima da one sude Husseinu, a to je možda najvažnija stvar u svemu. Naime, ma koliko promatrajući iz zapadne perspektive ovo pojavljivanje Husseina u improviziranoj sudnici u američkoj bazi ima i elemente farse, taj događaj može imati i važne korisne posljedice. Nikako ne treba zaboraviti da je Hussein strašan zločinac, pa je u tom svjetlu njegovo pojavljivanje pred sucem zapravo – historijski događaj. Nikad dosad u arapskoj povijesti nije se dogodilo da šef neke arapske države sjedne na optuženičku klupu da odgovara za svoje zločine.

Arapski svijet nikada nije sudski tjerao svoje istaknute vođe da odgovaraju za ono što su činili. Oni su završavali samo na dva načina: ili bi bili nakon svrgavanja na licu mjesta bez suda i suđenja po kratkom postupku smaknuti ili bi bili otjerani u azil. I Hussein je osvojio vlast smaknuvši svoje prethodnike, a to je bila sudbina većine svrgnutih arapskih vođa u cjelokupnom arapskom svijetu. Tek je manji broj svrgnutih imao sreću da im je pošteđen život, a oni otjerani u inozemstvo. Novi vlastodršci smatrali su da nije vrijedno truda prethodnike izvoditi pred sud da na temelju zakona odgovaraju za ono što su skrivili. Ako su ih smatrali krivim, njihova vlastita revolucionarna pravda smatrala se dovoljnom za njihovo kažnjavanje, a ako su smatrali da nisu toliko krivi, njihova vlastodržačka milost bila je dovoljno velikodušna da im oprosti eventualne manje grijehe.

S Husseinom u arapskom svijetu možda počinje novo doba, kada će veću ulogu imati pravda. Doduše, cijeli proces nosi mrlju zbog toga što je Hussein srušen nasilnom akcijom izvana, a ne akcijom vlastitog naroda, te što je nakon hvatanja dugo vrijeme bio izoliran u tuđim rukama, pa se o njegovoj sudbini nije ništa znalo. No pozitivno je to što su i prije njegova uhićenja u Iraku tamošnje mjesne privremene vlasti same pokrenule inicijativu da se osnuju institucije koje će mu suditi i voditi proces protiv njega ako bude uhićen. Veliku ulogu u tome je imala snažna želja samih Iračana da se Husseinu sudi za sve zločine koje je počinio. Pri tome je sigurno značajan bio i pozitivan odjek koji je diljem svijeta, pa tako i u Iraku, imao rad haaškog Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije, posebno sve ono što se događalo na suđenju srbijanskom voždu Slobodanu Miloševiću. Na suđenju protiv Miloševića izvršava se pravda u ime njihovih žrtava, što pokazuje svima koji su patili u strašnim događajima koje je Milošević pokrenuo da ipak postoji pravda. Ovakva suđenja ključna su i za određivanje povijesne istine. Ta dva istovjetna glavna zadatka imat će i suđenje Husseinu, da žrtvama njegovih zločina ipak pruži zadovoljštinu saznanjem da pravde ima, te da posluži kako bi se ustanovila puna istina o njegovim zločinima.

Premda je Hussein u četvrtak, 30. lipnja, prvi put izveden pred sud samo da bude identificiran, te da čuje svoja prava, samo suđenje neće tako brzo početi. Valja napisati vrlo opsežnu optužnicu protiv njega, za što će se morati pronaći konkretni dokazi, dokumenti i svjedoci, koji će potvrditi da je iza svega stajao Hussein. Pritom će Hussein koristiti sva sredstva da se obrani. On je već u svom prvom nastupu izjavio da on taj sud ne priznaje.

Za razliku od Miloševića, koji je odlučio braniti se sam, Hussein će imati vrsnu ekipu odvjetnika, i to ne samo iračkih, nego i međunarodnih. Već se zna da će u njegovu timu biti washingtonski odvjetnik Curtis Doebbler i Francuz Emmanuel Ludot, a prominentno mjesto u timu imat će i Aisha Gadafi, kći libijskog vođe Maomera Gadafija, koja je iskusna pravnica. Njegovi odvjetnici već su najavili da će ga žestoko braniti, prvo će osporavati sam sud, potom pravo suda da mu sudi dokazivanjem da ga još štiti predsjednički imunitet jer je on s vlasti svrgnut na ilegalan način, a potom namjeravaju osporavati svaku konkretnu optužbu. Iračke vlasti, a i Amerikanci, željele bi da suđenje bude što kraće, no sasvim je izvjesno da neće biti tako. Optužbi je mnogo i vrlo su teške, a iz Husseinova prvog nastupa pred sudom može se zaključiti da se optuženik namjerava žestoko braniti.