Objavljeno u Nacionalu br. 451, 2004-06-06

Autor: Robert Bajruši

ZADOVOLJSTVO U DIPLOMATSKIM KRUGOVIMA RH

Na čelo Europske Komisije došla tri prijatelja Hrvatske

Hrvatski diplomati i političari zadovoljni su promjenama na čelu Europske Komisije, novi predsjednik Portugalac Jose Manuel Durao Barroso dokazani je prijatelj Hrvatske

Upravo u premijerskom uredu posebno zadovoljstvo izazvao je Barrosov izbor za nasljednika Romana Prodija. On i Sanader su na "ti" i još otprije sa sastanaka Europske pučke stranke imaju otvoren i srdačan odnos.Upravo u premijerskom uredu posebno zadovoljstvo izazvao je Barrosov izbor za nasljednika Romana Prodija. On i Sanader su na "ti" i još otprije sa sastanaka Europske pučke stranke imaju otvoren i srdačan odnos.Hrvatski diplomatski i politički krugovi posljednjih dana nimalo ne skrivaju golemo zadovoljstvo najnovijim promjenama unutar Europske unije. Opće je uvjerenje kako je trojka koja će ubuduće voditi Europsku komisiju – dosadašnji portugalski premijer Jose Manuel Durao Barroso te vrlo vjerojatno Gunter Verhaugen i Javier Solana koji će upravljati europskim gospodarstvom i vanjskom politikom – dokazani prijatelji Hrvatske što su pokazali u brojnim situacijama posljednjih desetak godina. “Bolji izbor od ovoga nismo mogli ni priželjkivati jer su Verhaugen i Solana u više navrata potvrdili kako Hrvatsku smatraju realnim kandidatom za pristup u EU. Uostalom, upravo je Verhaugen u prosincu 2002. na bečkoj konferenciji The Ecconomista prvi put javno izišao s prijedlogom da Hrvatska objavi kandidaturu za ulazak u EU”, potvrdio je za Nacional jedan od najvažnijih diplomata u prošloj vladi. Stoga je realno očekivati da će Nijemac i Španjolac i ubuduće podupirati vladu Ive Sanadera, iako vjerojatno s nešto manje žara nego što je to bio slučaj s Ivicom Račanom i njegovom ekipom. Solana i Verthaugen su ljevičari i, makar zastupaju Bruxelles i njegovih 25 država članica, barem u neformalnim kontaktima vole iskazivati veću bliskost vladama ljevice i lijevog centra odnosno njihovim čelnicima. Međutim, domaći diplomatski krugovi gotovo su sigurni da i sadašnja HDZ-ova vlada može računati na njihovu pomoć, što se potvrdilo i otkako je prije šest mjeseci Sanader postao premijer. Upravo u premijerskom uredu posebno zadovoljstvo izazvao je Barrosov izbor za nasljednika Romana Prodija. On i Sanader su na “ti” i još otprije sa sastanaka Europske pučke stranke imaju otvoren i srdačan odnos. Politička situacija u Portugalu se razlikuje od najvećeg dijela Europe u tome što tamošnji socijaldemokrati koje predvodi Barroso zapravo predstavljaju stranku desnog centra nasuprot socijalistima koji su “čista” ljevica. Posljednjih godina na vlasti je koalicija socijaldemokrata i narodnjaka, koji po političkim stajalištima što zastupaju predstavljaju ekvivalent HDZ-u i HSP-u. Kada su Sanader i njegovi suradnici prije dvadesetak dana posjetili Portugal, osim najviših formalnih počasti od Barrosa su dobili punu potporu za ulazak u EU, a koliko cijeni Hrvatsku pokazao je nazvavši je “svjetionikom jugoistočne Europe”. Naposljetku se, premda to nije bilo predviđeno službenim protokolom, zajedno sa Sanaderom pojavio na utakmici između Hrvatske i Engleske.

Ipak, dobri poznavatelji Barrosovog načina rada tvrde kako ne treba biti pretjerano optimističan u ocjenama kako je Hrvatska dobila neupitnog prijatelja na čelu europske vlade. “On je jedan od najprincipijelnijih političara koje sam imao priliku upoznati. Kada je postao premijer, Portugal je imao golemi budžetski deficit i Barroso je poduzeo niz nepopularnih rezanja troškova u socijali, zdravstvu i obrazovanju, ali je naposljetku uveo red. Jako je strog prema vlastitom narodu što za političare nije popularna osobina, no bio je to jedini način da stabilizira prilike u zemlji. Zato ne trebamo imati iluzije da će zbog privatne sklonosti prema Hrvatskoj na čelu Europske komisije dozvoljavati da u bilo kojem segmentu izbjegavamo obveze koje imamo kao buduća članica Unije. U tom smislu neće biti nimalo sentimentalan”, pojašnjava Darko Bekić, bivši hrvatski veleposlanik u Portugalu i jedan od rijetkih dužnosnika koji se u prošlosti često susretao s Barrosom. Bekić se, zajedno s ostalim veleposlanicima akreditiranim u Lisabonu, susretao s Barrosom dok je bio čelnik opozicije. Na vlasti je bio socijalistički premijer Gutteres i u to vrijeme Barroso je bio pod jakim kritikama zbog nedovoljne karizmatičnosti. Premda je iza sebe imao brojne uspjehe od vođenja mirovnih pregovora u Angoli, a sredinom 90-ih i obnašanja dužnosti šefa diplomacije, mnogi nisu vjerovali da je sposoban naslijediti svog prethodnika Caraca Silvu koji je proveo ekonomske reforme zahvaljujući kojima se Portugal snažno razvio.

Barroso je ipak uspio provesti strogu štednju, a uspjesi u unutarnjoj politici etablirali su ga i kao jednog od vodećih europskih političara. “Predstavit će se kao čovjek za kompromise, što ne čudi kada se zna da slovi kao euroatlantist, odnosno zagovara interese EU, ali je blizak i SAD-u. Kao premijer relativno malene države dobro razumije kakav interes imaju tranzicijske zemlje za ulazak u EU, od čega očekuju veliki gospodarski uzlet. Hrvatskoj u prilog ide i to što ni na koji način nije jugonostalgičar kakvih ima na lijevom krilu portugalske političke scene što znači da ćemo, ispunimo li zadane kriterije u njemu imati saveznika”, vjeruje Bekić. Za razliku od HDZ-a i većine diplomata, dio oporbe dvoji u Barrosove sposobnosti. Kao i u Partiji europskih socijalista i unutar SDP-a smatraju da je upitna Barrosova privrženost interesima Unije, no još više i sposobnost obrane prava manjih država. U Hrvatskoj je potpuno nezamijećeno prošla odredba novog Ustava EU prema kojoj se poslije 2014. ukida pravo da svaka zemlja-članica ima po jednog predstavnika u Komisiji. Ova odredba nesumnjivo diskriminira manje države koje neće biti u stanju lobirati svoje kandidate. Drugim riječima, barem pola manjih članica EU, među kojima će valjda do tada biti i Hrvatska, tek će povremeno imati predstavnika u europskoj vladi i to vjerojatno u manje značajnim resorima. Za sada među domaćim političarima nema rasprave o ovoj temi, premda nedavno izglasani europski Ustav izaziva brojne kritike i veliko je pitanje hoće li biti usvojen na referendumima koji će se održati u deset država. Najveći su otpori u Velikoj Britaniji, Poljskoj i Danskoj gdje javnost nije sklona prepustiti dio suvereniteta Bruxellesu.

U takvim okolnostima u oporbi drže kako je Verhaugen potencijalno bolji zaštitnik hrvatskih interesa od Barrosa. Verhaugen je dosadašnji povjerenik za proširenje EU, međutim ubuduće treba preuzeti položaj tzv. superpovjerenika zaduženog za gospodarska pitanja i industriju. Njegov izbor predstavlja klasični primjer kompromisa jer nakon što Njemačka i Francuska za predsjednika Komisije nisu uspjele progurati belgijskog premijera Guya Verhofstadta, Gerhard Schroeder je zauzvrat zatražio dodjelu najvažnijeg resora Verhaugenu. “Njegov izbor za Hrvatsku može puno značiti jer je upravo on prvi javno rekao da smo lideri Zapadnog Balkana. Nekoliko mjeseci ranije Verhaugen je u neformalnom susretu članove hrvatskog parlamentarnog izaslanstva pitao zašto ne apliciraju za članstvo u EU, što znači da je iza scene forsirao hrvatsko približavanje Uniji. Osim toga, odlično poznaje ovdašnje prilike jer od europskih političara samo je Chris Patten češće boravio u Zagrebu”, smatra Nacionalov izvor. Zanimljiv je podatak da Verhaugen ima prijatelje među pripadnicima različitih političkih opcija u Hrvatskoj, od nekadašnjeg ministra Mate Granića do vodećih članova koalicijske vlasti. Svi oni naglašavaju da je važno da se radi o političaru iz Njemačke.

Koliko god oficijelna diplomacija mora težiti razvijanju dobrih odnosa sa što većim brojem država, najvažniji hrvatski međunarodni saveznici ostaju Njemačka i Austrija. Obadvije zemlje su to još od početka devedesetih i u njih se može imati puno povjerenje. Drukčiji je slučaj s Italijom čija diplomacija posljednjih tjedana javno daje punu potporu Hrvatskoj, međutim istovremeno u pojedinim sferama stvara velike probleme. “Dovoljno je pogledati kako zahtijevaju na pravu njihovih ribara da love unutar hrvatskog morskog pojasa. Od 60 milijuna stanovnika, od ribarstva možda živi 100.000 Talijana, što je minoran broj, ali oni nam neprestano stvaraju probleme. Zato Italija nikada ne može biti potpuno pouzdan saveznik”, upozorava jedan diplomat. Solana, budući europski ministar vanjskih poslova, tek je nakon 3 siječnja 2000. postao hrvatski saveznik. Politički je izrazito lijevo orijentiran i vjerojatno je to bio jedan od razloga izrazitog animoziteta koji je kao glavni tajnik NATO-a manifestirao prema Tuđmanovom režimu. Neki Tuđmanovi stavovi vezani uz pitanje Bosne i Hercegovine i situacije u Mostaru, tvrde sudionici tih sastanaka; toliko su uzrujali Solanu da se od kraja 1996. do dolaska na vlast koalicijske vlade nije želio susresti s hrvatskim dužnosnicima. Animozitet se manifestirao na različite načine i ponekad bi graničio s omalovažavanjem. Tako hrvatski političari i diplomati nisu mogli ulaziti u sjedište NATO-a bez temeljitog pretresa što je mjera koje su najčešće oslobođeni čak i novinari. Ono što je zanimljivo je pozitivno mišljenje nekadašnjih Tuđmanovih suradnika o Solani, usprkos kritikama i prijekorima koje im je upućivao.

Kada je premijer postao Račan, korjenito se promijenio i Solanin odnos prema Hrvatskoj. Kao Visoki predstavnik EU snažno je pomagao Hrvatskoj, a u određenoj mjeri utjecao je i na prilično pozitivno stajalište svog nasljednika u NATO-u lorda Robertsona. Hrvatski diplomati pamte Robertsonovo neformalno ponašanje kada je krajem prošle godinu u Bruxellesu od Tonina Picule primio odlikovanje za suradnju s Hrvatskom. Makar slični događaji najčešće djeluju vrlo službeno, ovaj je protekao u neformalnoj atmosferi koju je pojačao i neočekivani dolazak Robertsonove kćerke. Solana se i osobno toliko zbližio s bivšim vlastima da je pokušao pomoći u izbornoj utrci. Tijekom prošlogodišnjeg zasjedanja Glavne skupštine UN-a, dok su članovi hrvatske delegacije predvođeni šefom diplomacije Piculom pili kavu, prišao im je i upitao: “Kako vam mogu pomoći. Želite li da prije izbora posjetim Zagreb?” Bez obzira na njegovu pomoć, SDP je izgubio i na vlasti je HDZ, stranka koju u prošlosti nije simpatizirao. U međuvremenu su se okolnosti promijenile i HDZ se pretvorio u eurofilsku stranku, što sasvim sigurno nailazi na dobar prijem u bruxellskoj diplomaciji. Ovoga puta nju vodi trojka koja pokazuje izrazitu naklonost prema Hrvatskoj, međutim koliko će pozitivne vibracije potrajati sada ovisi o sposobnostima Sanaderove vlade.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika