BAN KI-MOONA zbog lošeg su rada zvali 'nečujni glavni tajnik i nesposobnjaković pod čijim je liderstvom tajništvo UN-a u fazi raspadanja i postaje irelevantno'; na slici s nigerijskom djecom u selu Dutse Makaranta sredinom svibnja 2011.Mnoge, ali ne i one koji poznaju Ban Ki-moona, iznenadio je negov uspjeh da tiho osigura drugi mandat na mjestu čelnika Ujedinjenih naroda, kad je naizgled sve bilo protiv njega. To je svakako diplomatska lekcija za historijske čitanke. Od početka 2009. do kraja 2010. Ban Ki-moona medijski su secirali vodeći svjetski dnevnici i magazini. Britanski The Economist mu je od mogućih 10 dodijelio samo dva boda za menadžerske sposobnosti, i to zahvaljujući predviđanju uspjehu pregovora o klimatskim promjenama, koji su poslije propali u Kopenhagenu.

KRITIZIRALI SU GA MOĆNI Financial Times i Foreign Policy. Times of London prozvao ga je “nečujnim glavnim tajnikom”, dok je norveški Aftenposten citirao norvešku diplomatkinju Monu Juul, koja je za njega 2009. na kraju 25-godišnjeg građanskog rata u Šri Lanki napisala da je bio “nemoćni promatrač” sukoba Tamilskih tigrova i vladinih snaga u toj zemlji. Prema istim navodima, bio je pasivan i neodlučan prema situacijama u Sudanu, Kongu, Somaliji, Zimbabveu i Pakistanu, pa su međunarodni pozivi za pomoć “padali u gluhe uši”. Sve do Obamine podrške Ban Ki-moonu prošlog tjedna u Washingtonu se govorilo da je on glavni tajnik “s jednim mandatom”.

ŠVEĐANKA Inge-Britt Ahlenius, koja je u centrali UN-a do prošlog ljeta bila u rangu podtajnice zadužena za borbu protiv korupcije, napisala je čak čitavu knjigu u kojoj je Ban Ki-moona opisala kao nesposobnjakovića, pod čijim je liderstvom tajništvo UN-a u fazi raspadanja i postaje potpuno irelevantno. Već se i prije pisalo da je glavni tajnik koji u povijesti UN-a najlošije govori engleski, a ne zna dovoljno ni francuski, na kojem, osim s nekoliko fraza, ne može komunicirati bez prevodioca. Ban Ki-moon odavno je postao prepoznatljivi brend neuvjerljivosti, prosječnosti i politički lider s kojim se može identificirati gotovo svatko iz međunarodnog diplomatskog miljea, uključujući i one prosječne veleposlanike kakvih je sve više u UN-u u New Yorku, požalio mi se nedavno jedan diplomat. Palača naroda nije više mjesto iz kojeg bi se čelnik ove organizacije usudio usprotiviti ratu poput onoga u Vijetnamu. To je učinio posljednji Azijac na toj funkciji prije Ban Ki-moona, Burmanac U Tant, poručivši da svijetom treba vladati sila argumenta – a ne argument sile. Ban Ki-moon nije ni govorljiv kao Kofi Annan, koji se nakon svih grešaka u Ruandi i Bosni (1994. i 1995.) usudio reći da je “rat u Iraku (2003.) nelegalan”. Niti je pedantan poput Kurta Waldheima, u čije je vrijeme “UN funkcionirao kao švicarski sat”. Barem dok nije izbio skandal s njegovom prošlošću.

BAN KI-MOON će ostati zapamćen kao glavni tajnik koji je za Georgea Busha mladjeg, na vrhuncu globalne ozlojeđenosti tim američkim predsjednikom, rekao da je “jedan od najvećih svjetskih lidera”. Simptomatično je da je aktualni šef Bijele kuće svoju podršku izrazio u formi “da nema ništa protiv” toga da Ban Ki-moon ostane na mjestu glavnog tajnika UN-a još pet godina. Analitičari su odmah primijetili da Obama nije ni mogao dići svoj glas protiv čelnika UN- jer bi se time načelno usprotivio globalno udomaćenom “konceptu drugog mandata”, na koji i sam računa sljedeće godine. Europljani i Amerikanci ove su godine bili na stražnjem sjedalu auta, za čijim su upravljačem sjedili Rusi i Kinezi, kad je reizbor Ban Ki-moona u pitanju. Četiri puta je Ban Ki-moon putovao u Kinu u prvom mandatu i tri puta u Moskvu, kamo je odlazio u “ofenzive šarma”, i iskamčio “prešutno obećanje” kineskog politbiroa i ruskog šefa diplomacija Sergeja Lavrova da neće uložiti veto na njegov reizbor, a i nije puno talasao oko ljudskih prava u tim zemljama. Francuzi, Britanci i sobom zabavljeni Amerikanci, preostala tri stalna člana Vijeća sigurnosti s pravom veta, “nisu imali boljeg kandidata” pa su prešutno podržali njegovu drugu kandidaturu nakon što je to javno učinila šefica europske diplomacije Catherine Ashton. Kockice su se posložile u korist “simpatičnog Korejca” koji je najvještiji u tome da “ne proizvodi neprijatelje”.

NJEGOV VEĆ OSIGURANI drugi mandat otvora pitanje tko će ga naslijediti 2017., kada red dođe na istočnu Europu (23 države). Prema neslužbenoj listi kandidata, kako se čuje u diplomatskim kuloarima u New Yorku, zasad vodi slovenski predsjednik Danilo Türk, koji “već intenzivno uči francuski”. Puno manje šansi, iako s velikim ambicijama, ima bivši predsjednik Opće skupštine UN-a Makedonac Srđan Kerim. A nedavno mi je visoko rangirani hrvatski diplomat otkrio da je predsjednika Ivu Josipovića već izvijestio o svojim namjerama da 2017. sudjeluje u utrci za položaj glavnog tajnika UN-a. “Kad može Ban Ki-moon, zašto ne bih i ja?”, upitao se vrlo ozbiljno.