Michael LiebigU prvom tjednu lipnja njemačka kancelarka Angela Merkel poduzela je dva državnička putovanja: jedno na istok, u New Delhi i Singapur, a drugo na zapad, u Washington. U Delhiju je dobila Nehruovu nagradu za međunarodno razumijevanje, a u Washingtonu predsjedničko odlikovanje slobode. Nijedno od tih priznanja nije u rangu počasnog doktorata, ali su oba vrlo ugledna u diplomatskom svijetu. No ovdje nije bitan ni dobar tajming ni prestižnost priznanja. Bitno je da ovaj dvostruki posjet – jednoj novoj svjetskoj sili i jednoj etabliranoj – skreće pažnju na to da je svjetska politika postala multipolarna. Pa ipak, naše se mentalne mape još nisu posve adaptirale na nove realnosti multipolarnog svijeta u 21. stoljeću. OD 1945 do 1989. svijet je bio bipolaran: dvije supersile – SAD i SSSR – određivale su sva svjetska zbivanja. Od 1989. do oko 2005. trajalo je razdoblje jednovlašća: SAD je bio jedina supersila.

No otada je uspon novih svjetskih sila – Kine, Indije i Brazila – stvorio multipolarne svjetske odnose. Ti odnosi, međutim, još uvijek nisu prerasli u multipolarni svjetski poredak. Institucije svjetske politike još uvijek odražavaju prošlost – počevši od Vijeća sigurnosti UN-a. Njegove stalne članice s pravom veta još su uvijek pobjednici II. svjetskog rata - SAD, Rusija, Britanija, Francuska i Kina. Velike sile poput Indije, Brazila, Japana i Njemačke još uvijek sjede sa strane u Vijeću sigurnosti. Još su se 50-ih i 60-ih javljali pokušaji da se nadiđe bipolarni sistem i stvori multipolarni svjetski sustav. Indija pod Nehruom, Jugoslavija pod Titom, Indonezija pod Sukarnom i Egipat pod Naserom osnovali su Pokret nesvrstanih na summitu u Beogradu 1961. No nesvrstani su bili gospodarski preslabi da snažnije utječu na međunarodna zbivanja. Tijekom 80-ih Pokret nesvrstanih se ugasio. No 90-ih gospodarstva Kine, Indije, Brazila i drugih bivših kolonija počela su se razvijati brzo i snažno. Taj se proces isprva percipirao kao globalizacija te se mislilo da će nove sile biti apsorbirane u hegemoniju američkog sustava koji određuje političke i ekonomske parametre po cijelom svijetu. Međutim, u pozadini globalizacijskog ujednačavanja ubrzano je izniknula velika raznolikost sposobnosti, interesa i vrijednosti. Pokazalo se da je globalizirani svijet multipolaran. Od 90-ih neravnoteža moći između Zapada i ostatka svijeta prerasla je u ravnotežu novih globalnih sila. Dok je ostatak svijeta jačao, Zapad – a ponajprije SAD – postajao je slabiji. Kad je financijska i gospodarska kriza – začeta u SAD-u – izbila punom snagom, nova globalna ravnoteža snaga postala je očita. Kad su prezadužena američka i europska gospodarstva 2009. oslabila, azijska i južnoamerička gospodarstva nastavila su rasti. Ekonomska živost u Aziji spriječila je ponavljanje globalne depresije iz 30-ih. Nova gospodarska važnost novih sila neizbježno se pretočila u političku moć. To što je G8 (Sjeverna Amerika, Europa i Japan) zamijenjen s G20 (koji obuhvaća i nove sile) označava pretvorbu u multipolarni sustav.

U Njemačkoj, koja ovisi o izvozu, transformacija svijeta prema političkoj i ekonomskoj multipolarnosti prepoznata je razmjerno brzo. Jedan primjer: 2007. njemačka vanjska obavještajna služba (BND) izdala je promidžbenu brošuru o svojim aktivnostima u kojoj stoji i ovo: “U sadašnjem multipolarnom svijetu raznoliki interesi država iskazuju se jasnije nego u prošlosti.” U to je doba većina mainstream političkih komentatora odbacivala izraz "multipolarni svijet", tvrdeći da je Zapad još uvijek na čelu te su smatrali da se preuveličava zabrinutost zbog problema koje donose nove sile Azije i Južne Amerike.

BROŠURA BND-A također je tvrdila da je trenutačni multipolarni svijet "amorfniji i nepredvidljiviji" u odnosu na prethodni sustav s dvjema svjetskim silama ili samo jednom. A tako zaista i jest. Sada svaka zemlja – velika ili mala – mora razviti svoje međunarodne odnose u više smjerova. Mnogo je čimbenika istovremeno na svijetu na koje treba paziti. Sve vlade – ne samo velike – moraju uskladiti interese u odnosu na mnoštvo drugih zemalja i prilagoditi prioritete prema njima. Državničko umijeće u dobu multipolarnosti kompleksan je izazov: kako razviti bliske odnose s novim silama, a da se ujedno ne ugrozi prijateljstvo sa starima? I sad se trebamo vratiti kancelarkinim putovanjima u Delhi i Washington.

FAZ-OV NOVINAR izvijestio je da je Angela Merkel opisala indijskog premijera Manmohana Singha kao mudrog i staloženog čovjeka koji dobro poznaje svijet: “Triput bih promislila prije nego što bih odbila neki njegov prijedlog.” Ona vjerojatno zna da je Njemačka propustila više prilika za blisku suradnju s Indijom, napose 90-ih. Predugo se smatralo da Indija ne može dostići Kinu, iako joj je stopa rasta bila tek nešto manja. No stvari su se promijenile. Njemačka je glavni europski trgovinski partner Indije, a bilateralna trgovina će 2012. dosegnuti 20 milijardi eura. To nije mnogo uzme li se u obzir da ukupni njemački izvoz doseže 1000 milijardi eura, ali solidan je temelj za daljnju ekspanziju, jer je trgovina zadnjih godina rasla 15 posto godišnje. "Njemačka ima duboki interes da prati Indiju na njenom uzbudljivom i uspješnom putu razvoja", rekla je Angela Merkel u Delhiju. India je s EU i Njemačkom razvila strateško partnerstvo. Tijekom posjeta Angele Merkel održane su i prve međuvladine konzultacije u kojima su razgovarali ministri vanjskih poslova, obrane, unutarnjih poslova, prometa i znanosti obiju vlada.

INDIJA NIJE SHVAĆANA ozbiljno u međunarodnim razmjerima sve dok nije postala nuklearna sila 1998. Godine 1974, pod Indirom Gandhi, detonirana je prva atomska bomba, ali Indija se suzdržavala od daljinjh nuklearnih pokusa iduće 24 godine. To suzdržavanje nije bilo nagrađeno. Nakon što je premijer Vajpayee naredio nuklearne pokuse 1998, Indiju su počeli tretirati kao svjetsku silu. Danas Indija ima ne samo najveću konvencionalnu vojsku na svijetu, nego razvija i strateške snage s nuklearnim podmornicama naoružanima atomskim projektilima. Vojna dimenzija nije bila odsutna pri posjetu kancelarke jer je u Delhiju lobirala za kupnju 126 bojnih zrakoplova Eurofighter Typhoon.

A TU JE I PITANJE Afganistana. Njemačka želi izići odatle što prije. Što će se dogoditi kad snage NATO-a odu? Pretpostavljam, uz dužno poštovanje prema afganistanskim snagama sigurnosti, da će glavnu ulogu imati Šangajska organizacija za suradnju. ŠOS je multilateralno tijelo koje čine Kina, Rusija i zemlje srednje Azije; Iran, Pakistan i Indija imaju status promatrača. Na summitu ŠOS-a u Taškentu 15. i 16. lipnja Indija je zatražila prijem u punopravno članstvo. Na taj način Indija postaje ključni igrač u srednjoj Aziji, a tu ulogu već ima na području Indijskog oceana.

ČETIRI DANA po povratku iz Azije Angela Merkel odletjela je u SAD. Deset godina prije državnički posjeti Delhiju i Washingtonu bili bi neusporedivi - jaz između sila bio je jednostavno prevelik. Tada je živa i naizgled prosperitetna Amerika gutala 10 posto njemačkog izvoza. Činilo se da ništa ne može stati na put američkoj političkoj i vojnoj moći. Danas, nakon neuspjeha u ratovima u Iraku i Afganistanu, Amerika je zaglibila u ekonomskoj močvari, zatrpana pod brdom dugova. Zadnjih pet godina njemački izvoz u SAD je prepolovljen, a istovremeno raste dvoznamenkastom cifrom prema zemljama BRIK-a. Prizivanja zajedničkih vrijednosti ne pomaže, uslijedilo je otrežnjenje u njemačkoameričkim odnosima. Nisu odnosi postali neprijateljski, ali više se temelje na interesima i njihovom podudaranju i razilaženju. Iako SAD više nije jedina sila, još uvijek je najjača vojna sila, a njegov gospodarski rang je bez premca. I u novom rasporedu svjetskih sila Amerika ostaje ključni igrač. No tko zna kakvi će odnosi nastati među silama u budućim godinama i desetljećima? Stoga su bliski i prijateljski odnosi s SAD-om prirodni interes EU i Njemačke. A kako na to gleda druga strana? Zašto je kancelarka primljena s toliko poštovanja u Washingtonu? Zato što su dobri odnosi s Njemačkom i američki interes? Političke ciljeve SAD više ne može nametnuti jednostrano, a njihova implementacija ovisi o podršci prijatelja i saveznika. To je bit Obamine strategije "pametne sile". Od zasebne je važnosti vojno-strateško područje. Njemačka je još uvijek američki mostobran prema Euroaziji. Zadnja dva desetljeća američka prisutnost u Njemačkoj smanjila se 75 posto i mnoge su baze zatvorene. No još je uvijek ondje stacionirano 40.000 američkih vojnika. Europsko i Afričko zapovjedništvo smješteno je u Stuttgartu, europski štab američke vojske seli se iz Heidelberga u Wiesbaden, a u Bavarskoj postoje brojna vojna vježbališta. Europsko zapovjedništvo američkih zračnih snaga je u Ramsteinu koji je najveća američka zračna baza izvan SAD-a. Amerika ovisi o toj vrhunskoj vojnoj infrastrukturi ako želi ostati strateški čimbenik u Euroaziji. Vjerojatno je, kao dio pregovora iza kulisa o njemačkom ujedinjenju 90-ih, Washington ponovno dobio uvjeravanja da će njegova vojna postrojenja u Njemačkoj ostati netaknuta.

A NE TREBA zaboraviti ni obavještajni aspekt. Najveća američka diplomatska misija na svijetu, u kojoj je 900 osoba, jest američki generalni konzulat u Frankfurtu. Ne morate biti obavještajni stručnjak da pretpostavite kako dobar dio diplomatskog osoblja u Frankfurtu nije zaposlen na izdavanju viza. No oni ne špijuniraju ponajprije Njemačku - čini se da je Frankfurt američki obavještajni kišobran za Europu, zapadnu i srednju Aziju te Afriku. Američka vojna i obavještajna prisutnost u Njemačkoj vjerojatno će trajati sve dok ju SAD bude mogao plaćati. A dokad će to biti, nitko ne zna. Stoga su dva putovanja Angele Merkel u Delhi i Washington ilustracija sržnog pitanja u svijetu s više sila: razvijanje bliskih veza s novim silama, a da se ne ugrozi prijateljstvo s postojećima. U 21. stoljeću moramo naučiti nov način razmišljanja - višesmjerni, "tous azimuts", kako to kažu Francuzi.