Zoran FerićGomila na splitskoj rivi koja je urlala da treba ubiti pedere i lezbe bila je izuzetno glasna. Čulo je se do na kraj Europe. Međutim, osuda toga govora mržnje bila je još glasnija, a jeka iz Europe isto tako prijeteća, pa se dogodilo ono što se nije događalo poslije dosadašnjih povorki ponosa, iako svaki put ima i pretučenih i govora mržnje: oni koji su osuđivali homoseksualizam najgorim psovkama, sada se odjednom javno ispričavaju. Ispričao se najglasniji Splićanin čije je od mržnje izbečeno lice postalo planetarno poznato, a ispričao se bome i Adalbert Rebić. Pitanje je, recimo, možemo li vjerovati uličnome nasilniku da je u ovih nekoliko dana shvatio da nasilje ne valja, da je društveno opasno i nedopustivo, ili je na njegovu odluku o javnome ispričavanju djelovala mogućnost da završi u buksi na godinu dana? I, eventualno, savjet odvjetnika. Teolog Adalbert Rebić, kojega se ovih dana često citiralo u kontekstu već tradicionalne homofobije pripadnika katoličkog klera, javno se ispričao jer je izjavio da je homoseksualizam „izraz nekulture“. Ovim isprikama, bile one iskrene ili ne, učinjen je prilično značajan korak prema tolerantnijem tretiranju seksualnih manjina u Hrvatskoj.

NAIME, GOVOR MRŽNJE i kamenovanje u ovome su slučaju doživjeli ozbiljnu osudu javnosti, u prvome redu zbog osjetljivog političkog konteksta i zbog toga što je nizozemska veleposlanica radi homofobnih ispada zatražila monitorinog. Oni kojima je mlaćenje pedera hobi, odjednom su vidjeli da nema zajebancije i da će vlast biti odlučna jer joj smetaju i u ostvarivanju njenih političkih ciljeva. A vlast, dakako, može zatvoriti i ne samo na godinu dana, može i na više godina. S druge strane pak Adalbert Rebić je, kako kaže, preispitujući sebe i držeći se kršćanskog načela „Oprostite i oproštenje ištite“ shvatio da je u izjavama pretjerao, a možda da je izrekao i tešku glupost. Naime, svima je jasno, pa i gospodinu Rebiću, da homoseksualnost nema veza s kulturom i nekulturom, da je to nešto temeljnije od kulture i da ljudi to nisu sami izabrali, nego im je homoseksualizam dao Bog zajedno s njihovim životom. Pa ako je homoseksualac, recimo, katolički svećenik koji se obvezao na suzdržavanje od seksualnoga čina, na celibat i odlučio da neće seksualno živjeti ni s muškom ni sa ženskom osobom, onda ovisi o njegovoj snazi volje i vjeri u taj celibat hoće li se suzdržavati od spolnih odnosa čitavoga života. Ali ako popusti, seksat će se s muškom osobom jer time što je odlučio suzdržavati se, ne prestaje biti homoseksualan.

SUDEĆI PO IZJAVAMA odmah nakon splitske provale nasilja, najglasniji homofobi iz Katoličke crkve nisu vidjeli balvan u svome oku. Međutim, ako javno izreknu tu tešku malu riječ „oprosti“, čak i ako ne misle tako, djeluju sukladno svome nauku. Ono pak, što bi trebalo postati jasno i onima koji se ispričavaju, a bome i onima kojima to još nije palo na pamet, je da uvriježeno mišljenje kako lezbijke i homoseksualci trebaju ostati unutar svoje privatnosti jednostavno nije točno. Već godinama se, naime, u javnosti papagajski ponavlja ta floskula o privatnosti, o četiri zida, o nepokazivanju, o tajnome životu. Nisam baš siguran da ljudi koji to ponavljaju znaju što čine. Pitam se mogu li oni koji tako govore zamisliti kako izgleda život čovjeka koji mora sakrivati jedan od najvažnijih aspekata svoje egzistencije. Naime, ponekad, kad kasno navečer pogledam kroz prozor, vidim u svojoj ulici čovjeka koji se sam pješice vraća iz grada. I tako ga gledam već najmanje 40 godina, koliko sam svjestan slika i ljudi oko sebe. Stariji je od mene, živi s roditeljima, i 40 godina sam se vraća iz grada. Vrlo često pješice, iako ima automobil. Taj je čovjek po svoj prilici homoseksualac. Barem tako o njemu pričaju susjedi. Međutim, taj čovjek nikada, ama baš nikada u ovih 40 godina nije došao kući s partnerom, ne može ga se vidjeti ni u gradu kako šeće ili pije piće s ljudima svoje orijentacije. Velik je to i tužan klub usamljenih ljudi, mislio sam kao dvadesetogodišnjak. Taj čovjek ima pravo na svoju samoću i svoju povučenost, naravno. Kao što bi imao pravo i na svoju aseksualnost. No posve je vjerojatno da mu je tu samoću i povučenost nametnulo upravo društvo. Izlaz u javnost, stupanje u paradu, za mnoge je nedostižan cilj, ne zbog glasne gomile koja baca kamenje, nego zato što postoji ona tiha većina koja ne želi znati ono što već zna i koja se zapravo panično boji za vlastitu seksualnost. Za vlastitu iluziju o svijetu i ljubavi. Naime, stereotipi o heteroseksualnoj ljubavi, jedan su od važnih motora homofobije. Homoseksualci su, naime, opasna pukotina u iluziji jednog svijeta koji mnogima pomaže da žive svoje male živote. Svijest o tome, naravno, ne opravdava homofobiju, ali može pomoći u pripitomljavanju najagresivnijih. Naime, homofobija dobrim dijelom i proizlazi iz činjenice da heteroseksualna većina o životu homoseksualnih ne zna ništa, ili zna jako malo pa se pitaju: „A kako to kod njih ide?“ Tek onaj tko dobro i iz blizine poznaje homoseksualne veze, i muške i ženske, vidi da su bračni i ljubavni problemi zapravo isti ili vrlo slični. Da je ljubomora ista, da je sebičnost ista, da su nekako isti i sebični i seksualni apetiti. Da i u lezbijskim i muškim vezama postoje i mačo tipovi i požrtvovne domaćice i slabići prevaranti i privržene osobe, da sve ono što vrijedi za heteroseksualne parove, vrijedi i za homoseksualne.

UPRAVO ZATO POSTOJE parade ponosa, zato je potrebno izaći iz ta četiri zida. „Čovjek voli i poštuje čovjeka dok god ga ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja“, napisao je Thomas Mann u svojoj najpoznatijoj priči „Smrt u Veneciji“ koja, između ostaloga, govori i o homoseksualnoj ljubavi. Slažem se s tom rečenicom, ali iz nedostatnog poznavanja, možda čak i više nego ljubav, proističu i strah i mržnja. Parade nam pomažu da se upoznamo.