Razgovori hrvatskog izaslanstva s američkim ministrom obrane Donaldom Rumsfeldom otklonili su niz problema u odnosima dviju zemalja.Samo mjesec dana nakon istanbulskog summita NATO-a, gdje Republici Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega američkom pritisku zbog nepotpisivanja tzv. članka 98 o neizručivanju Amerikanaca međunarodnom kaznenom sudu i odbijanja da se hrvatski vojnici pošalju u Irak, nije predana pozivnica za pristup NATO-u niti određen datum ulaska u najveći vojno-politički obrambeni savez, stvari su se za Hrvatsku i vladu premijera Sanadera nedavnim posjetom ministra obrane Berislava Rončevića službenom Washingtonu dramatično promijenile nabolje.

Razgovori hrvatskog izaslanstva s američkim ministrom obrane Donaldom Rumsfeldom otklonili su niz problema u odnosima dviju zemalja, a time i sve prepreke da Hrvatska već na sljedećem sastanku na vrhu 2006. bude pozvana u punopravno članstvo NATO-a, doznaje Nacional iz izvora bliskih hrvatskom izaslanstvu.

Američka je strana napokon prihvatila hrvatsko stajalište da potpisa bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana, tzv. članka 98, neće biti, kao ni slanja hrvatskih vojnika ili bilo kakva hrvatskog osoblja u Irak. Hrvatsko je izaslanstvo nizom argumenata uvjerilo američke partnere da maksimalno u sklopu svojih mogućnosti doprinosi svim deklariranim NATO-ovim ciljevima i odlukama u vezi s mirovnim operacijama diljem svijeta, ponajviše kad je riječ o Afganistanu i Iraku, te da nepotpisivanje članka 98 ne može biti prepreka skorom ulasku Hrvatske u Sjevernoatlantski savez.

NATO je na summitu u lipnju svojim prioritetnim ciljem označio stabilizaciju Afganistana i širenje svoje misije izvan Kabula, te nastavak logističke potpore članicama NATO-a, osobito Poljskoj koja vojno sudjeluje u Iraku. Hrvatska je mnogo brže i od članica NATO-a pokrenula niz diplomatskih aktivnosti kako bi podržala NATO-ovu odluku o proširenju afganistanske misije. Hrvatsko je izaslanstvo američku administraciju obavijestilo da bi već ove jeseni u Afganistan bila poslana manja sanitetska postrojba pod egidom Jadranske povelje u kojoj bi osim hrvatskih sudjelovali i albanski i makedonski liječnici.

Dodatno slanje hrvatskog osoblja u Afganistan u sklopu zemalja Jadranske povelje, osim već prisutnog hrvatskog voda vojne policije u sklopu misije ISAF Kabul, posve je konkretan i pozitivan odgovor Republike Hrvatske na molbu NATO-a da se misija proširi.

Osim toga, to je i ključan dokaz potpune predanosti hrvatske politike da u sklopu Jadranske povelje surađuje s Albanijom i Makedonijom i tako brže ostvari cilj da uđe u NATO, na čemu je inzistirala američka administracija.

Dojam je u Washingtonu bio da Republika Hrvatska nevoljko surađuje s ostalim članicama Jadranske povelje, koja je potpisana pod pokroviteljstvom SAD-a, što donekle i jest odgovaralo istini. Hrvatska je smatrala da joj je pripadnost Jadranskoj povelji dodatan uteg u približavanju NATO-u, jer je po mnogočemu u svom demokratskom, političkom i obrambenom razvoju ispred ostalih dviju zemalja Albanije i Makedonije. Čekanje da i najslabiji kandidat iz te skupine dostigne barem minimalne standarde za članstvo u NATO-u moglo je frustrirati i državni vrh i hrvatsku javnost. Hrvatski je državni vrh shvatio poruke s posljednjeg NATO-ova summita i dobronamjerne savjete iz Bruxellesa, o čemu je Nacional pisao u prošlim brojevima da bi zajedničko lobiranje i djelovanje Hrvatske, Makedonije i Albanije kod američkih partnera dalo puno jači i pozitivniji odjek saveznika u približavanju ulasku u NATO.

Doda li se tomu da će, osim spomenutog vojnog sudjelovanja u Kabulu, dio hrvatskih policijskih instruktora, diplomata i civilnog osoblja sudjelovati od ove jeseni u sklopu rekonstrukcijskih timova (PRT) na izgradnji i razvoju civilnog života na krajnjem sjeveroistoku Afganistana u pokrajini Feyzabad zajedno s njemačkim snagama, Washington je potpuno odustao od bilo kakvih daljnjih pritisaka, pa i posve nepotrebnih, kao što je bio slučaj odbjeglog generala Ante Gotovine zbog kojeg je Hrvatska izravno bila prozvana na nedavnom istanbulskom summitu, premda je i glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte pozitivno ocijenila hrvatsku suradnju s ICTY-jem.

Kad je riječ o logističkoj potpori NATO-a stabilizaciji Iraka i novoj iračkoj vladi, Hrvatska je pokazala spremnost da udovolji i takvim ciljevima. Ministar obrane Berislav Rončević prenio je stav hrvatske Vlade da prihvati američki prijedlog po kojem bi hrvatski policijski instruktori obučavali iračke policajce na Policijskoj akademiji u Jordanu.

Pripadnici američkih policijskih postrojbi na Kosovu u neformalnim su razgovorima s hrvatskim policijskim instruktorima još prije nekoliko mjeseci predložili jednu takvu inicijativu koja je u Zagrebu naišla na odobravanje.

Očekuje se da već ove godine obuku na Policijskoj akademiji u jordanskom glavnom gradu Ammanu prođe 32.000 iračkih policajaca, i to u sklopu osmotjedne obuke. Takva inicijativa nije ništa novo kad je riječ i o europskim članicama NATO-a. Njemačka je također spremna obučavati iračke policajce, kao i Slovačka.

Hrvatska strana trenutačno analizira vlastite kadrovske resurse i očekuje od američke strane precizan opis i profil ljudi za takvu vrstu posla. Odlazak hrvatskih instruktora u Jordan bio bi isključivo vođen principom dobrovoljnosti.

Odluka hrvatske Vlade da u suradnji s američkom stranom pošalje u Jordan hrvatske policijske instruktore donijela je višestruku korist Sanaderovoj vladi i na vanjskopolitičkom i na unutarnjem planu. Najnovijom je incijativom suptilno izbjegnut sukob s predsjednikom Stjepanom Mesićem, kao vrhovnim vojnim zapovjednikom i najvećim protivnikom slanja hrvatskih vojnika u Irak.

Nad hrvatskim policajcima Mesić, za razliku od hrvatske Vlade, nema formalne ovlasti i mogućnost da spriječi njihov odlazak. S druge strane, zadovoljna je i američka strana simboličnim angažiranjem Hrvatske kad je riječ o Iraku. Izbjegnute su daljnje napetosti na relaciji Washington – Zagreb, pa se Hrvatska može okrenuti unutarnjim obrambenim i drugim reformama.

Premda je SAD ukinuo vojnu pomoć Hrvatskoj zbog nepotpisivanja članka 98, SAD planira ažurirati procjenu hrvatskih oružanih snaga, što će američkom ministarstvu obrane poslužiti kao temelj za podršku reformi Hrvatske vojske. Praktično, izrada studije kao podloga američkoj potpori hrvatskim reformama znači da bi već iduće godine vojna pomoć Hrvatskoj mogla biti ponovno vraćena na razinu prije njenog ukidanja, i to iz jednostavnog razloga. SAD bi u slučaju Hrvatske napravio iznimku, unatoč hrvatskom “ne” članku 98, jer se Hrvatska smatra najsigurnijim i najozbiljnijim kandidatom za ulazak u NATO u slijedećem krugu proširenja. Zapravo, ponovna uspostava financijske pomoći hrvatskom obrambenim programima na tragu je američke politike još od posljednjeg kruga proširenja NATO-a. SAD je tada napravio izuzeće od ukidanja financijske pomoći prema svakoj zemlji koja je trebala biti pozvana da pristupi NATO-u iako nije potpisala sa SAD-om bilateralni sporazum o neizručivanju američkih državljana međunarodnim kaznenim sudovima. Američka strana zahvalila je Hrvatskoj za doprinos u globalnoj borbi protiv terorizma, uključujući raspoređivanje kontingenta vojne policije u Afganistanu, kao i namjeru Hrvatske, Albanije i Makedonije da u okviru Jadranske povelje pošalju u Afganistan zajednički medicinski tim. Budu li iračke policajce obučavali hrvatski policijski instruktori, bit će to i određen rizik da i Hrvatska postane metom terorističkih napada, te je zbog sve češćih prijetnji terorističkih skupina susjednoj Italiji dogovoren kudikamo veći američki obavještajni angažman i suradnja s hrvatskim tajnim službama na pitanju sigurnosti granice na kopnu i moru. Premda je potpuno jasno kako neće biti nikakve američke baze u Hrvatskoj, američka je strana obećala do listopada uložiti 800.000 dolara u obnovu i izgradnju infrastrukture vojnog vježbališta “Eugen Kvaternik” na Slunju gdje bi se intenzivirala zajednička hrvatsko-američka vojna obuka.