Mora se priznati kako u Hrvatskoj još uvijek nema previše tvrtki čiji predsjednik uprave ima svega 24 godine, preko ruku svakodnevno vrti milijune eura i uspješno sklapa nove poslove.Mesnu industriju Lijanović osnovao je 1981. u Širokom Brijegu djed Stipe Ivankovića, a 24-godišnji predsjednik uprave hrvatske podružnice obiteljskog poduzeća i najstariji unuk osnivača prvi je koji je napustio rodno mjesto i preselio u Zagreb. Već je taj presedan dovoljan za zaključak koliko ozbiljno Lijanovići razmišljaju o preseljenju većeg dijela proizvodnje iz širokobriješkog u neki od hrvatskih pogona, a u tom smislu posljednjih se mjeseci u obitelji sve ozbiljnije razmišlja i o kupnji hrvatskog poduzeća Jakopec koje je, nakon stečaja, predano Privrednoj banci.

– Jakopec nam se nudi već posljednjih godinu i pol, otkako je izašao iz stečaja i postao vlasništvo Privredne banke. Tri puta je ponuđen na natječaju, no nije se javio nitko zainteresiran za kupnju. Ozbiljno razmišljamo o Jakopcu, ali još ne znamo koju bismo strukturu proizvoda u njemu radili pa analiziramo što bi bilo najisplativije; konzervirani ili trajni program, možda i salame. Pogon kao pogon je u redu, no moramo misliti i na to da će Hrvatska i BiH u dogledno vrijeme ući u EU i biti u gotovo istoj državi. Tad nam se, naravno, ne bi isplatilo na svakih 300 km imati pogon. Zato nastojimo stvoriti dugoročni plan, a ne da za pet godina moramo odustati jer nam više nije isplativo – kaže Stipe Ivanković ne odbacujući mogućnost da Lijanovići, umjesto kupnje pogona u Hrvatskoj, produlje i prošire suradnju s Podravkinom tvornicom Danica gdje su nedavno počeli proizvoditi svoj novi, konzervirani program.

Zbog trgovačke politike BiH isplativije nam je proizvoditi u Hrvatskoj i uvoziti u Bosnu, što ne znači da iduće godine neće biti drugačije Lijanovići žele kupiti industriju Jakopec, ali zanima nas koliko treba uložiti da bi ta tvornica ispunjavala EU standarde Treba računati na to da će Hrvatska i BiH jednom biti u EU, a tada nam se ne bi isplatilo na svakih 300 kilometara imati proizvodni pogon Doradu nekih svojih proizvoda Lijanovići su i dosad povjeravali tvrtkama izvan Bosne i Hercegovine, no ni jedan od obiteljskih nasljednika dosad nije tom proizvodnjom i izravno rukovodio jer su otac i djed držali do toga da tvrtka i sinovi ostanu u domovini. Prvi Lijanović u inozemstvu često zbunjuje svoje poslovne partnere nesrazmjernim odnosom svojih godina prema odgovornosti koju je preuzeo. Mora se priznati kako u Hrvatskoj još uvijek nema previše tvrtki čiji predsjednik uprave ima svega 24 godine, preko ruku svakodnevno vrti milijune eura i uspješno sklapa nove poslove. Izravni povod preseljenja najstarijeg unuka u Zagreb ne krije se, međutim, samo u činjenici da Lijanovići u svojoj širokobriješkoj tvornici nemaju potrebnu tehnologiju i opremu za novi, konzervirani program nego i u zbunjujućoj zakonodavnoj situaciji u BiH koja, umjesto da štiti domaće proizvođače, naplaćuje nevjerojatnih 300 posto carine i ostalih davanja na uvoz za proizvodnju potrebne sirovine. Istodobno, gotovi se suhomesnati proizvodi iz Hrvatske u BiH mogu uvesti oslobođeni plaćanja carine. Zbog toga je logična i odluka Lijanovića da umjesto proizvodnje, u BiH radije izvoze svoje artikle na čijoj su proizvodnji, umjesto njihovih, zaradili radnici Podravke. Takav je rasplet uistinu političkog sukoba tim tužniji kad se ima na umu da su Lijanovići jedina mesna industrija u BiH koja je svoj proizvodni program uspjela plasirati i izvan granica države, a zbog povećane potražnje razmišljali su proširiti postojeću tvornicu u rodnom Širokom Brijegu.

– Tu bismo tvornicu možda već i napravili da je BiH sređenija država. Tako bismo otvorili par stotina novih radnih mjesta, ali dok se država ovako ponaša prema domaćoj proizvodnji, sve je upitno. Najveća se mesna industrija našla na državnom udaru oko nenaplaćenih carinskih davanja, a do prije par godina ista ta država i iste institucije dali su nam crno na bijelo da možemo uvoziti gotove proizvode bez carinskih opterećenja. Sad bi poništili ugovore koje su potpisali i retroaktivno nam obračunali carinu i porez, pa i kamate bi stavili na teret najvećem proizvođaču i prerađivaču mesa i mesnih proizvoda. Na taj način mogu samo ugasiti ovo malo proizvodnje u BiH što je ostalo.

NACIONAL: U tom slučaju obiteljska bi podružnica kojom u Hrvatskoj upravljate preuzela i veći dio proizvodnje Lijanovića, zar ne? Kako vaši poslovni partneri ovdje reagiraju na činjenicu da ugovore sklapaju sa 24-godišnjakom? Pokušavaju li iskoristiti to što ste od njih u većini slučajeva i dvostruko mlađi? – Istina, u Hrvatskoj, kao i većini nekadašnjih jugoslavenskih republika, nije uobičajeno da netko tko još studira i ima 24 godine vodi takve poslove i pregovore. Čini se ipak da naši poslovni partneri u vezi s tim nemaju osobitih predrasuda, iako se u početku moram i dvostruko potruditi da bih uklonio pogrešan dojam kako zbog svoje mladosti nemam dovoljno iskustva. Činjenica je da sam odrastao uz mesnu industriju, da je cijela moja obitelj uključena u taj posao i da nikada nisam ni pomišljao baviti se nečim drugim. To mi, bez obzira na moje godine, ipak daje i malu prednost.

NACIONAL: Govorilo se i o tome da kanite preuzeti Podravku. Koliko je istine bilo u tim glasinama? – Možda ćemo veći dio naše proizvodnje ubuduće i povjeriti Podravci, ali ne razmišljamo o kupnji njihovog pogona, nego samo o dugoročnoj poslovnoj suradnji. Kako sada stvari stoje, isplativije je proizvoditi u Hrvatskoj, a do kraja godine, ako se ne poboljšaju zakoni u Bosni i Hercegovini, najvjerojatnije ćemo biti prisiljeni određeni dio kapaciteta preseliti tu. U Podravci radimo konzervirani program jer takav pogon nemamo u Širokom Brijegu. Godišnje u njihovom pogonu proizvedemo oko 500 tona. Imamo svoje normative, svoje tehnologe koji rade u njihovom pogonu, etikete i limenke u koje se proizvod pakira. Podravka nam prodaje uslugu rada, a sve ostalo je naše. Radi se isključivo onaj program koji u Širokom Brijegu nemamo jer dosad nismo imali paletu svojih konzerviranih proizvoda. Zapravo, mi u posljednjih sedam, čak osam godina, tragamo za nekim tko bi proizvodio za nas jer naši su kapaciteti nekih tisuću tona mjesečno za salame, trajne i polutrajne kobasice, dok istodobno tijekom sezone imamo potrebu za 20 – 30 posto većim kapacitetima proizvodnje. Dosad smo svoje proizvode dorađivali u Austriji, pa Belgiji, a sad u Danskoj, ovisi gdje je povoljnije. Sad u Podravci imamo kvalitetan tim s kojim možemo naći zajednički jezik, za razliku od drugih mesnih industrija s kojima smo pregovarali u Hrvatskoj.

NACIONAL: S kojim ste mesnim industrijama u Hrvatskoj dosad pregovarali? – Već smo krajem 1997. dio našeg asortimana proizvodili u Gavriloviću i imali zajedničku tvrtku Gavrilović-Lijanović, ali ta je suradnja nakon određenog vremena prekinuta zbog komercijalnih uvjeta. Imali smo veliki udio na hrvatskom tržištu jer su domaće mesne industrije bile takve kakve su bile, a što hrvatski narod i porezni obveznici jako dobro znaju jer je od njihovih, a dijelom i od poreza što ga Lijanović plaća u Hrvatskoj, država pokušala sanirati te industrije i održati ih na životu. Time su, po mom mišljenju, samo remetile ekonomske odnose na tržištu. Uzmimo za primjer kritiku koju je saborski zastupnik Ivo Lončar nedavno uputio bivšem ministru poljoprivrede Pankretiću. To ministarstvo svaki mjesec predsjedniku Uprave PIK Vrbovca isplaćuje osobni dohodak od 40.000 USD. To je da sjedneš i plačeš jer menadžment koji se iz državnog proračuna tako skupo plaća iz mjeseca u mjesec tvrtku gura u sve veću propast i povrh svega konkurira na tržištu s cijenom gotovog proizvoda. Pitam se do kad će se to tolerirati.

NACIONAL: Ako ste držali, kako tvrdite, više od polovice hrvatskog tržišta mesnih prerađevina, kako to da se i ranije niste odlučili ovdje otvoriti pogon za proizvodnju? – Zato što su raspoloživi za kupnju bili samo ti veliki giganti poput PIK Vrbovca i njemu sličnih, s velikim financijskim dubiozama. Čak i da su nam poklonili te pogone, njih bi bilo teško dići na noge, a uopće se ne čini realnim da bi jednoga dana mogli donositi profit. Iz tog razloga nismo ulazili u veće investicije ovdje. Osim toga, Hrvatska ide u EU čija je strategija da se najprije treba dogovoriti sa susjedima, a u dogovorima između Hrvatske i BiH nikako se ne nalazi obostrano korisna sredina kad je gospodarstvo u pitanju, iako se bez sređenog gospodarstva u EU nema što tražiti. Hrvatska u BiH izvozi čak deset puta više nego što iz nje uvozi za svoje tržište i to nikako ne može biti realan odnos. Imam i osobno iskustvo s traženjem dozvola od hrvatskog Ministarstva poljoprivrede za uvoz Lijanovićevih proizvoda u Hrvatsku. U posljednje četiri godine dobili smo samo manji dio zatraženih dozvola, a i te bi stizale s velikim zakašnjenjem. Bilo je i slučajeva kad smo devet mjeseci čekali da nam na stigne odgovor iz Ministarstva, i to negativan. Obje bi države funkcionirale puno kvalitetnije kad bi se dogovorile oko međusobnih gospodarskih interesa jer tada bi bolje funkcionirala i naplata carine kojom se puni državni proračun. Situacija kakva je sad šteti svima osim pojedincima koji u ovako nategnutim odnosima susjednih zemalja vide samo svoj interes i profit.

NACIONAL: Koliko se vaših proizvoda iz Podravkine tvornice Danica danas prodaje u Hrvatskoj? – Sve ide za izvoz na tržišta BiH, Kosova, a pripremamo izvoziti i u Albaniju, Makedoniju i Srbiju. Proizvodnjom u Podravci nismo namjeravali iznova osvajati hrvatsko tržište, odnosno to nam nije bio primarni cilj. Dio proizvodnje morali smo prebaciti u Hrvatsku jer BiH trenutačno nimalo ne štiti domaću mesnu industriju. Gotove proizvode dopušta uvoziti, a na uvoz sirovine za proizvodnju takvih proizvoda koju je u BiH nemoguće kupiti u dovoljnim količinama stavlja jako velike namete. Iz tog razloga trenutačno je isplativije proizvoditi u Hrvatskoj, što ne znači opet da iduće godine neće biti drukčije.

NACIONAL: Što konkretno time mislite reći? Koliko uspješno za promjenu takvih zakona lobira Narodna stranka radom za boljitak što su je nedavno osnovali Lijanovići i što očekujete da će se bitno promijeniti u idućih godinu dana? – Stranka je osnovana radi zaštite domaće proizvodnje i kako bi se političarima skrenula pažnja na to u kakvoj se situaciji gospodarstvo nalazi. Oni su sada možda više okupirani vojskom i policijom, ali gospodarstvo iz mjeseca u mjesec sve više tone. Ne očekujemo da će stranka napraviti revolucionarne pomake tek nakon što je osnovana, ali računamo s njezinim utjecajem u daljoj budućnosti. Kako smo tvrtku stvarali pune 24 godine, tako će i stranki trebati vremena. U međuvremenu važno nam je da proizvodnja štima i tu se dajemo 100 posto. Naša tvrtka ima nimalo zanemarivu ulogu na području BiH. Nekoliko stotina građana BiH, naših zaposlenika, izravno je vezano za tvrtku, a tu su i njihove obitelji. Tu je i par tisuća ljudi koji su vezani za nas preko trgovinskih poslova, a kad se zbroji koliko svatko od njih državi plaća poreza i doprinosa, te stavke za jednu državu u razvoju nikako nisu zanemarive. Zato, kad bi nas se zakonskom regulativom prisililo da svoje kapacitete preselimo u Hrvatsku ili neku drugu državu, bio bi to veliki udarac za BiH, ali i za ljude koji su poslom vezani uz Lijanoviće. Vjerujem da vlada BiH ipak razmišlja o budućnosti i da će otkloniti prepreke koje usporavaju domaću proizvodnju te da će se pobrinuti da domaći proizvođači izbore svoje pozicije i na inozemnom tržištu. Imaju primjer Hrvatske i Slovenije, koja je nedavno primljena u EU, kako treba štititi domaću proizvodnju i očuvati zaposlenost.

NACIONAL: Lijanovići bi, znači, željeli ostati u BiH, no kako bi se takav scenarij odrazio na prisutnost proizvoda Lijanović u hrvatskim dućanima? Kakve dogovore imate s hrvatskim trgovcima? – Što se tiče suradnje s trgovačkim lancima, radimo s Getroom koji je među našim najjačim kupcima. Proizvodi Lijanović mogu se kupiti i u dućanima Tommy, Kerum, Iperkoop u King Krossu na Jankomiru, a pregovaramo sa Billom Kauflandom, Pevecom, CBA grupom i drugim trgovinama oko sklapanja ugovora za suradnju. Kad gledamo strukturu mesnih prerađevina, iz BiH se uvoze samo Lijanovićevi proizvodi.

NACIONAL: Zadovoljavaju li proizvodi Lijanović i standarde EU? Je li tu moguć problem s uvozom prehrambenih artikala proizvedenih u BiH? – Ne vidim kako, kad i u Hrvatskoj postoje svega tri tvornice koje organizacijom tehnološkog procesa mogu zadovoljiti kriterije Unije. Jedna od njih je Danica u kojoj se proizvodi Lijanović, zatim je tu PIK i jednim dijelom Gavrilović. Gotov proizvod koji proizvodimo u Podravci, a izvozimo u BiH i, zasad, na Kosovo, već danas bi mogao i na tržište Unije jer bi prošao sva njezina ispitivanja. To je i jedan od uvjeta pod kojima bismo se odlučili za kupnju Jakopca. Naime, zanima nas koliko bi trebalo uložiti da bi se i u toj tvornici ispunjavali svi standardi EU jer bez toga nema smisla otvarati tvornicu. No još ne razmišljamo o tržištu EU jer plan nam je uskoro pokriti tržišta Srbije i Crne Gore i Makedonije.

NACIONAL: Rekli ste kako je promet Lijanovića do izbora 2000. pokrivao gotovo 60 posto hrvatskog tržišta, a u međuvremenu je sveden na svega milijun kuna godišnje. Kako je u to, zlatno doba, bila organizirana hrvatska podružnica i je li otvaranje tvornice u Hrvatskoj jedan od najvažnijih razloga vašeg preseljenja u Zagreb? – Nisam mislio ostati živjeti u Zagrebu. Došao sam tu na studij, a u međuvremenu sam upisao agronomiju i sad sam već druga godina. Predstavništvo koje je u Hrvatskoj prethodno osnovano funkcioniralo je samo na temelju distribucije proizvoda i zapošljavalo je do 60 ljudi. Kasnije se, stavljanjem zabrane uvoza iz BiH, taj broj svakodnevno smanjivao da bi se sveo na malo više od 20 ljudi. Naime, mi tek od ove godine počinjemo u Hrvatskoj pravilno poslovati jer sad smo dobili većinu dozvola zahvaljujući kojima možemo naše suhomesnate, polutrajne i trajne proizvode uvoziti iz BiH i izvoziti u Hrvatsku.