Objavljeno u Nacionalu br. 455, 2004-08-03

Autor: Paula Bobanović

INTERVJU: TIHOMIR BLAŠKIĆ

'Neću tužiti one koji su mi uskratili dokaze'

Nakon osam godina i tri mjeseca Tihomir Blaškić sletio je zrakoplovom Croatia Airlinesa na zagrebački aerodrom Pleso: za Nacional otkriva kako je doživio nepravomoćnu presudu od 45 godina zatvora i o čemu je razmišljao u trenutku konačne presude te predviđa kako će epilog njegova suđenja utjecati na procese ostalih pritvorenika

Za cijelo vrijeme leta strpljivo je davao intervjue i izjave, držeći naizmjenično u naručju kćer Jelenu i mlađeg sina Ivana.Za cijelo vrijeme leta strpljivo je davao intervjue i izjave, držeći naizmjenično u naručju kćer Jelenu i mlađeg sina Ivana.Prvi put nakon osam godina i tri mjeseca, jučer je bez poveza preko očiju i bez lisica na rukama Tihomir Blaškić automobilom prevezen iz zatvora u Scheveningenu na amsterdamski aerodrom. Otkako je 1. travnja 1996. prepraćen u zatvor u Den Haagu, prvi je put mogao vidjeti kako izgleda grad u kojem je proveo petinu svog života. U avion Croatia Airlinesa kojim su poletjeli u Zagreb, on, njegova supruga i troje djece – 16-godišnji Dejan, 8-godišnji Ivan i 3-godišnja Jelena, u pratnji odvjetnika Ante Nobila ušli su posljednji. Od osobnih stvari nije nosio mnogo – samo dva kovčega od kojih se jedan raspao pod teretom knjiga. Ostalih osam paketa stiglo je u Zagreb još prije nekoliko tjedana. Kako je rekao, slutio je da bi ovo ročište moglo biti posljednje i da ga nakon toga čeka sloboda. Za cijelo vrijeme leta strpljivo je davao intervjue i izjave, držeći naizmjenično u naručju kćer Jelenu i mlađeg sina Ivana.

NACIONAL: S kim ste se sve pozdravili i tko vam je od zatvorskih kolega pripremio ispraćaj? – Bilo ih je dvanaest, a među njima i Dušan Fuštar, Zoran Žigić, Slobodan Praljak, Berislav Pušić, Milan Babić, Milan Milutinović, Pavle Strugar, Miroslav Deronjić, Amir Kubura i Mladen Naletilić Tuta, koji je moj susjed, pa smo sinoć komunicirali preko zida. Svi oni pripremili su mi doručak koji najviše volim – salatu i voće, i pečena jetrica koja baš ne volim, ali ih moram jesti zbog zdravstvenog stanja. Jadranko Prlić je na drugom katu, pa se s njim danas nisam vidio, ali smo se oprostili jučer.

NACIONAL: Kako su reagirali kad su čuli za vašu presudu? Jesu li se mogli iskreno radovati? – Jesu. Bio je to zaista dirljiv oproštaj jer je sama presuda i njima vratila samopouzdanje i vjeru da će svi oni koji su bili zapovjednici i koji se osjećaju nevini imati pravedno suđenje.

NACIONAL: Da, ali i dokumentirane dokaze, koji su vama nedostajali u trenutku odlaska u Haag. – Naravno da će papirnati dokazi igrati presudnu ulogu, kao i svjedoci, ali i dobar odvjetnički tim. Ovim putem zahvaljujem i svim medijima i novinarima koji su mi pisanjem pomogli da se utvrdi istina. Vjerujte mi, sve je to bilo od velike važnosti za ovakav ishod i moju oslobađajuću presudu.

NACIONAL: Za vrijeme čitanja konačne presude djelovali ste hladnokrvno, pravili bilješke. O čemu ste razmišljali, jeste li bili sigurni da ćete uskoro na slobodu? – Već dulje vrijeme ustajem svako jutro u pet. Na dan suđenja već sam u pet i pet napisao posvetu u knjigu koju sam darovao svom prijatelju Mariju Čerkezu i poslao mu. Knjiga se zove “Bog iza rešetaka”, a u posveti sam mu napisao:”Dragi Mario, šaljem ti ovu knjigu i ne moraš mi je vraćati prije no što stigneš u Vitez, a ja ću te tamo čekati.” Kad je supervizor zatvora vidio posvetu, pitao me što piše i ja sam mu preveo. Pitao me:”Jesi li ti normalan? Pa ti tek ideš na sud.” Odgovorio sam mu da sam uvjeren da ću uskoro na slobodu, a svojim sam odvjetnicima još po završetku žalbenog dijela zahvalio i rekao da su toliko dobro odradili svoj posao da sam ja sretan čovjek. Nakon toga nisam se bojao ni jedne presude Haaškog suda jer su odradili najbolje i najviše što su mogli. Zato sam bio siguran da će presuda biti pozitivna.

NACIONAL: Koji je bio ključni trenutak kad ste shvatili da ćete biti pušteni na slobodu? – U trenutku kad je sudac Pockar rekao da želi najprije definirati pravne kriterije, a zatim presuditi o činjenicama. Kad sam čuo “presuditi o činjenicama”, znao sam da je pravda na mojoj strani čim se usporede pravni kriteriji i činjenice.

NACIONAL: Pratili ste sav hrvatski tisak. U Nacionalu je svojedobno objavljen stenogram vašeg posljednjeg razgovora s generalima Krešimirom Ćosićem, Miljenjom Crnjcem i Ljubom Ćesićem Rojsom. Jesu li bili vjerodostojni? – Bio je vjerodostojan od riječi do riječi. Ali ja sam čovjek koji oprašta. Zahvalan sam Hrvatskoj vladi koja je sve ovo vrijeme davala financijsku potporu mojoj obitelji. Bez toga ja ne bih dospio na slobodu. Uredu predsjednika zahvaljujem na dokumentima koje je ustupio mojoj obrani, ali i vladi Federacije BiH jer su također dostavili dokumente koji su bili njima dostupni i kojima su mi pomogli.

NACIONAL: Možete li prokomentirati svjedočenje Milivoja Petkovića i hrvatskog predsjednika Stipe Mesića? Koliko su vam pomogli, a koliko odmogli dolaskom u Haag? – Ne mogu komentirati svjedočenja iz vama poznatih razloga. Ono što želim reći i nadam se da će to pročitati svi svjedoci i obrane i tužiteljstva i Suda je da im svima od srca zahvaljujem jer smatram da su svi oni svojim izjavama pomogli da sam ja danas na slobodi i da se radujem sa svojom obitelji.

NACIONAL: Razmišljate li o podizanju tužbe protiv ljudi koji su vam uskratili dokumente prijeko potrebne za obranu? – Ne, uopće o tome ne razmišljam. Zašto? Oni su to učinili samo zato što su u tom trenutku vjerovali nekome ili nečemu. Ja sam pak oduvijek vjerovao da će pravda i istina na kraju uvijek doći na vidjelo i nije mi zbog toga žao platiti. Posebno mi nije žao kad danas vidim koliko se raduje moja supruga i kako je nesebično bila uz mene sve ove godine, a prvo što mi je rekla kad sam osuđen na 45 godina bilo je: “Tiho, ja sam uz tebe!”

NACIONAL: Jeste li zadovoljni Mesićevom odlukom o umirovljenju? – Jesam, presretan sam. To je posljedica određenih okolnosti, u ovom trenutku najboljih mogućih. Siguran sam da nećemo ostati gladni ni ja, ni moja supruga, ni moja djeca. Osim toga, ponovno smo svi zajedno i što nam više od toga treba?

NACIONAL: Bojite li se osvete onih kojima su ovi dokumenti otežali obranu u Haagu i eventualno ih otkrili kao počinitelje zločina za koje ste vi bili optuženi? – I dok sam bio u ratu, razmišljao sam isto kao danas. Svatko se u ratu dužan pridržavati međunarodnih humanitarnih zakona, a isto tako pridržavati se pozitivnih pravnih propisa. Svojim zapovjednicima slao sam još u svibnju 1993. zapovjedi i upozorenja da se moraju pridržavati odredbi Haaškog suda, da vode brigu o tome da je taj sud formiran i da razmisle i paze na svoje postupke. Oni su to znali i ja ničim nisam želio preuzeti ulogu haaškog tužiteljstva, ali se nadam da će haaško tužiteljstvo uspješno završiti ovu misiju, pronaći odgovorne i kazniti ih za sve što su učinili, a nisu smjeli. Zato se ne bojim ničije osvete jer Bog sve vidi i sve zna i svatko dobije ono što zaslužuje.

NACIONAL: Što biste poručili generalu Anti Gotovini? – Svatko je dužan sam razmisliti i donijeti odluku te raditi prema vlastitom nahođenju koje će ga dovesti do cilja. Nisam kompetentan ikome dijeliti savjete. Iz moje presude vidljivo je da je Haaški sud pokazao neovisnost i pravednost. Mislim zato da je stvar svakog pojedinca da donese odluku što i kako će se ponašati u životu.

NACIONAL: Mislite li da je vaše suđenje presudno za tijek budućih suđenja pred Tribunalom? – Od sada će svim optuženicima biti znatno lakše, to su mi i sami priznali jutros na oproštaju. U to uopće ne sumnjam.

NACIONAL: Sjećate li se što ste pomislili u trenutku kad vam je prije četiri godine pročitana presuda na 45 godina zatvora? – Znao sam da će presuda za mene biti katastrofalna, ali ostao sam miran sve dok iz sale nisam začuo krik svoje supruge. U tom trenutku počela mi se nekontrolirano tresti lijeva ruka i nisam je uspio smiriti unatoč silnom trudu. Bio sam svjestan da je to strašna presuda koja se strovalila najviše na Ratkina leđa. Bojao sam se samo za Ratku, kako će ona sve to podnijeti. Odvjetnici su mi odmah ponudili svoje ostavke, ali rekao sam da to ne dolazi u obzir jer znam da su učinili najviše što su mogli. No nikada nisam izgubio vjeru da će doći ovaj dan.

NACIONAL: Koliko čujem, pišete autobiografiju? – Još nisam o tome donio konačnu odluku. Bilješke postoje, dnevnici postoje, ali sad je moja najvažnija zadaća biti dobar suprug svojoj ženi i dobar otac našoj djeci.

NACIONAL: Čujem da ste neki dan suprugu zamolili da vam kupi kupaće gaćice. Spremate li se na more? – Iskreno ću vam reći: u 17 godina braka praktički nikad nismo zajedno bili na moru. Najdulje što smo proveli na obali, bilo je tri dana. Vrijeme je da to nadoknadimo.

NACIONAL: Što ćete raditi u penziji? – Jedino što želim je provoditi što više vremena sa suprugom, djecom i prijateljima, i da im bar malo vratim za sve ono što su učinili za mene.

NACIONAL: U zatvoru ste navodno naučili odlično kuhati? – Istina, usavršio sam se u kulinarstvu, čak znam raditi i pitu sirnicu.

NACIONAL: Kako se fizički osjećate? Imate li još zdravstvenih problema? – Još uvijek nisam najbolje, ali mislim da ću uz pomoć liječnika i to dovesti u red.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika