Čečenska otmica djece u školi u Beslanu u ruskoj kavkaskoj Republici Sjevernoj Osetiji završila je katastrofalno za Putina jer se po kaosu od prošlog petka, što se odvijao satima, vidjelo da su vlasti potpuno izgubile kontrolu nad situacijom.Riječ je o najgorem terorističkom nedjelu počinjenom u novijoj povijesti na tlu Rusije, koje je uzdrmalo cijelu zemlju, a posebno njenog predsjednika Vladimira Putina. Riječ je o posebno brutalnom nedjelu, jer su njegove žrtve bila mahom djeca. Teroristi su namjerno izabrali njih kako bi izazvali maksimalni šok, te su tako cijeli čečenski konflikt uveli u sasvim novu fazu bacivši Putina u defenzivu, te otvorivši pitanje njegove kompetencije.

Čečenska otmica djece u školi u Beslanu u ruskoj kavkaskoj Republici Sjevernoj Osetiji završila je katastrofalno za Putina jer se po kaosu od prošlog petka, što se odvijao satima, vidjelo da su vlasti potpuno izgubile kontrolu nad situacijom. Krajnje nekompetentnima pokazale su se i civilne i vojne vlasti, ali i sam Putin, jer je očito da on nije uspio na mjesto događaja poslati ni sposobne pregovarače, ni autoritativne vojne zapovjednike, niti dovoljno izvježbane vojnike da razriješe stvar ako će to trebati. Još se ne zna točno kako je do krvavog raspleta došlo, ali čini se da je on bio posljedica neočekivanog incidenta koji je izbio kada su vlasti poslale autobus da se njime iz zauzete škole izvuku leševi ubijenih na početku akcije. Zašto je tada došlo do pucnjave ne zna se, ali je očito da su vlasti bile sasvim nespremne, iako su bila prošla već dva dana od početka otmice, pa je bilo dovoljno vremena da se pošalju sve potrebne vojne snage i civilni kapaciteti za rješavanje krize.

Premda se sve to događalo u malom mjestu u zabačenoj kavkaskoj republici, Putin je morao znati da je riječ o krizi nacionalnog značenja, jer se radilo o sudbini stotina djece. On je trebao narediti da se smjesta angažiraju najbolji ljudi kao pregovarači, te da se pošalje dovoljno vojne snage da riješi bilo kakvu situaciju. Umjesto toga on je sve prepustio mjesnim vlastima. Slanje vojnika jest bilo osjetljivo pitanje, jer su roditelji otete djece bili protiv vojne operacije, pa su čak objavili da će svojim tijelima spriječiti ruske vojnike da izvrše napad na školu, ali je neovisno o tome vojsku trebalo poslati.

Prema procjenama zapadnih vojnih stručnjaka, za rješavanje talačke krize minimalno što je trebalo napraviti bilo je da se okruži i izolira cijelo područje škole da otmičari ne mogu pobjeći, ali i da uzrujani roditelji i drugi građani ne odu sami tražiti svoju djecu i tako ne izazovu kaos. Za to su trebale mnogo veće snage, možda čak divizijske snage, ali njih nije bilo. Iako su u Beslan poslani pripadnici ruskih specijalnih snaga Specnaz, njih nije bilo dovoljno da izvedu brzu, preciznu, efikasnu akciju i tako spase što više talaca. Čak i kada je akcija pomno isplanirana, rezultat može biti tragičan, kao što je pokazala koordinirano izvedena akcija ruskih specijalaca prilikom čečenskog zauzimanja kazališta u Moskvi prije dvije godine.

U Beslanu se dogodilo nešto sasvim drugo. Akcija nije bila dobro isplanirana, nego se u nju ušlo neželjeno nakon što su poslije incidenta s autobusom vojnici i otmičari počeli pucati. Budući da prostor akcije nije bio blokiran i osiguran, mnoštvo civila utrčalo je u školu da vide što se događa, i u takvom kaosu nije bilo moguće izvesti nikakvu akciju. Kako je svjedočila Rachel Ammat, reporterka britanske TV-mreže Sky News, koja je među prvim novinarima došla do škole i gimnastičke dvorane gdje su otmičari dva dana držali taoce, specijalci su upadali kroz prozore pojedinih prostorija da bi iz njih otjerali teroriste, istodobno su vatrogasci gasili plamen na katu zgrade, a civili su na nosilima iznosili ranjenu djecu. Kako su pokazale kasnije snimke, u tim trenucima neki od otmičara bili su na prvom katu zgrade, preobukli su se u civilnu odjeću, izmiješali s građanima i pobjegli. Navodno ih je trinaest pobjeglo pa je počeo lov za njima u gradu.

Beslan ima samo tridesetak tisuća stanovnika, živi od jedne tvornice za preradu kukuruza, te od prekrcaja robe na željezničkoj stanici koja je značajno prometno križanje sjevernog Kavkaza. Događaj u Beslanu tragedija je za cijelu Rusiju. U samo desetak dana zabilježene su četiri velike čečenske operacije u kojima je poginulo mnogo ljudi, pedesetak kada je krajem kolovoza 250 čečenskih boraca napalo glavni čečenski grad Grozni, devedesetak u dva putnička aviona koje su srušile bombašice samoubojice, te potom još desetak u bombaškom atentatu u Moskvi. Malo tko vjeruje da je akcija u Beslanu završetak očite velike čečenske terorističke ofenzive. U Moskvi se proširila glasina da se ondje može očekivati još spektakularnija akcija.

Sve to pada Putinu na dušu. Kao prvo, on je odgovoran za opću sigurnost zemlje i njenih građana, a on ne samo da nije vojnim i političkim sredstvima uspio ugušiti čečenski terorizam, nego on buja sve više. Putin se pokazao sasvim nekompetentnim u rješavanju ove krize, a to će shvatiti i ruski građani kada vide snimke onoga što se događalo u Beslanu i kada čuju koliki je konačni broj žrtava.

Najveći dio Rusa smatra da se pred čečenskim terorizmom i ucjenama ne treba popuštati, nego ga valja slomiti, jer je to jedini način da se zaštiti Rusija. Zato je ruska javnost podržala sve mjere koje je ruski državni vrh u tom smislu činio u posljednje doba. Iako se od prvog trenutka u konkretnom slučaju otmice u Sjevernoj Osetiji manifestirala velika briga za život otetih, prije svega djece, ipak je generalni stav ruske javnosti i u ovom slučaju bio da s Čečenima treba oštro.

Putin je i izabran za predsjednika jer je upravo to obećavao. U široj javnosti on je bio anonimni šef ruske tajne službe kada ga je bolesni predsjednik Boris Jeljcin na opće čuđenje u ljeto 1999. imenovao za premijera. Bilo je to doba kada su u Moskvi bilježeni strašni bombaški atentati na stambene zgrade. Za taj terorizam bili su optuženi Čečeni, a Putin je kao premijer objavio da će ih za to kazniti, te ugušiti terorizam u njegovu gnijezdu. Stoga je pokrenuo ratne operacije protiv čečenskih vlasti, koje su upravljale Čečenijom prema dogovoru s ruskom vladom što je postignut 1996. nakon završetka prvog čečenskog rata. Tako je Putin započeo drugi čečenski rat, i to drastičnim sredstvima, poslavši u Čečeniju goleme ruske vojne snage, za što je imao veliku podršku javnosti, i to mu je preko noći donijelo ogromnu popularnost. Kad je vidio da je Putin preko noći postao popularan, Jeljcin je posljednjih dana 1999. podnio ostavku, imenujući Putina za vršitelja dužnosti predsjednika Rusije. Nekoliko mjeseci poslije Putin je uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima te postao ruski predsjednik.

Posljednjih godina je kao predsjednik pokrenuo razne političke i društvene reforme, slomio oligarhe, ovladao medijima, centralizirao državu, popravio ruski međunarodni položaj, pri čemu je imao i veliku sreću što je zahvaljujući ruskom izvozu nafte i plina u vrijeme iznimno visokih cijena energenata na svjetskom tržištu ruska ekonomija počela bujati, pa se i u Rusiji značajnom dijelu stanovništva podigao standard, što je Putinu povećalo popularnost. No središnje pitanje njegova predsjednikovanja ostala je Čečenija, i to ne samo zbog čečenskog terorizma, koji je obećao slomiti, ali u tome nije uspio, nego i iz jednog mnogo krupnijeg razloga, a to je očuvanje integriteta Rusije. Rusija je Federacija u kojoj i neki drugi narodi teže samosvojnosti, doduše ne tako odlučno i krvavo kao Čečeni, ali s istom željom da steknu više mogućnosti da upravljaju svojim poslovima, čemu se u Moskvi protive. U ruskom državnom vrhu smatraju da se i zbog težnji drugih naroda za osamostaljenjem na čečenskom pitanju ne smiju davati nikakvi ustupci, jer bi odlaskom Čečenije iz Ruske Federacije njoj zaprijetila šira dezintegracija. Poznato je da u incidentima u kavkaskom području više ne sudjeluju samo Čečeni, nego i Dagestanci i Inguši, pa je i u otmici djece u Sjevernoj Osetiji među otmičarima osim Čečena bilo i ljudi drugih nacionalnosti.

Postaje sve očitije da Putin ne može ispuniti ono što je obećao. Ni pet godina od početka drugog čečenskog rata u Čečeniji situacija nije pod ruskom kontrolom. Tamo se još vode borbe jer ruske snage nisu uspjele istjerati čečenske borce iz južnih planinskih dijelova, pa dijelom Čečenije još upravljaju Čečeni. Uz to, pobunjenici su sve odlučniji, velikim dijelom stoga što su zaključili da se jedino vojnim sredstvima mogu osloboditi ruske vlasti. Stoga situacija nije mirna ni u području Čečenije koje Rusi formalno kontroliraju. Incidenti, atentati i okršaji bilježe se svakodnevno. Situacija nije sigurna čak ni u Groznom. U svibnju su čečenski borci iskoristili proslavu Dana pobjede da u bombaškom atentatu ubiju proruskog predsjednika Čečenije Ahmeda Kadirova, zbog čega su ovih dana morali biti održani izbori za novog predsjednika.

Čečenski borci aktivni su i izvan Čečenije. Često napadaju ciljeve u susjednim republikama Dagestanu i Ingušetiji, te u udaljenijim gradovima u južnoj Rusiji, ali nisu sigurni ni građani Moskve.

Zbog takve nesigurne situacije u širem području Kavkaza, čuju se ocjene da su otmičari ovom akcijom pokušali pokrenuti tijek događaja da se u općem kaosu međuetničkog rata raspadne ruska vlast nad sjevernim Kavkazom. Da je to shvatio i Putin, vidi se po prvoj mjeri koju je donio nakon završetka talačke krize: zatvorio je granicu između ruske Republike Sjeverne Osetije i susjedne republike Ingušetije, te potpuno zatvorio grad Beslan. U početku su se čula neformalna objašnjenja da je to učinjeno kako eventualno preživjeli počinitelji terorističke otmice u Beslanu ne bi pobjegli u Ingušetiju, te preko nje u Čečeniju. No to nije bio pravi razlog ove naredbe. Putin je to naredio da spriječi ogorčene stanovnike Sjeverne Osetije, od kojih mnogi imaju oružje, organizirani su u neformalne postrojbe za zaštitu svojih domova, a u njih postoji i duga ratna tradicija, da ne uzmu pravdu u svoje ruke i ne pokušaju se osvetiti svojim inguškim susjedima. Kad su čuli da su među teroristima koji su počinili zločin u Beslanu uz Čečene bili i Arapi i Inguši, navodno su spontano organizirali postrojbe dobrovoljaca spremne da krenu na Ingušetiju te se tamo osvete za pokolj u Beslanu.

Putin je morao smjesta reagirati, jer, da je došlo do te osvete, situacija na sjevernom Kavkazu značajno bi se pogoršala, te krenula u opasnom pravcu. Odnosi stanovnika Sjeverne Osetije i Ingušetije već su desetljećima teško narušeni, a najnoviji događaji na sjevernom Kavkazu samo su ih zakomplicirali. Kavkaz je jedno od kulturno i lingvistički najraznolikijih područja svijeta, s vrlo kompliciranom poviješću i sadašnjom političko-administrativnom podjelom. Područje planine Kavkaz dijele četiri suverene države. Cijeli sjeverni dio Kavkaza, od sjevernih obronaka do njegovih najviših vrhova u sastavu je Ruske Federacije, a u južnom dijelu Kavkaza, s druge strane najviših vrhova Kavkaza, smještene su tri nezavisne države, bivše sovjetske republike Gruzija, Armenija i Azerbajdžan. Nijedna od te četiri države nije nacionalno kompaktna, nego ima mnogo miješanog stanovništva i nacionalnih manjina, zbog toga što su se tijekom stoljeća ondje naseljavali pripadnici raznih naroda, koji su dolazili iz Bliskog istoka, središnje Azije, iz crnomorskog bazena, sa sjevera iz Rusije. U sjevernom dijelu Kavkaza koji se nalazi u sastavu Ruske Federacije također živi značajan broj nacionalnih manjina. One u sastavu Ruske Federacije, da bi mogle štititi svoje kulturne, vjerske i jezične posebnosti, po ustavu imaju pravo živjeti u posebnim administrativnim jedinicama, koje se nazivaju republike. U istočnom dijelu sjevernog Kavkaza, na samoj granici Ruske Federacije s Gruzijom i Azerbajdžanom, nalaze se tako jedna uz drugu četiri takve republike: Sjeverna Osetija, Ingušetija, Čečenija i Dagestan.

U njima žive stari sjevernokavkaski narodi različite vjere, jezika i kulture, kojima je jedino zajedničko to što su u drugoj polovici 19. stoljeća u vrijeme velikog širenja ruskog carstva prema jugu i istoku došli pod rusku vlast. Pod njom su ostali i u 20. stoljeću, prvo u sastavu Sovjetskog Saveza, te sada u sastavu Ruske Federacije. No iako su dijelili sličnu sudbinu, nisu svi jednako prošli. Muslimansko stanovništvo Ingušetije, Čečenije i Dagestana to je mnogo lošije prihvaćalo od stanovnika Osetije, koja je mahom kršćanska, gdje žive ljudi iranskog i alanskog podrijetla, čija je kultura vezana uz pravoslavnu, a ne islamsku tradiciju. Zbog nezadovoljstva ruskom dominacijom nad njihovim zemljama, u Drugom svjetskom ratu neki od pripadnika islamskih sjevernokavkaskih naroda surađivali su s njemačkim nacistima, kada su oni nakratko prodrli u to područje, a neki su se i pridružili njemačkoj vojsci. Zbog toga je sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin kaznio neke od tamošnjih naroda kada su Nijemci otjerani. On je dao protjerati Inguše i Čečene u Sibir, a jedan dio inguškog teritorija tada je pripojio Osetiji. Kasnije su se Inguši vratili, pa sve do danas traže da im se to područje vrati, da se omogući protjeranim Ingušima da ponovno tamo dođu i nastane se, ali vlasti Sjeverne Osetije to ne dopuštaju. To je trajni razlog neprijateljstava među njima.

Neprijateljstvo se produbilo posljednjih godina zbog toga što među njima postoje velike razlike u odnosu prema središnjoj ruskoj vlasti. Čečeni su nakon raspada SSSR-a 1991. proglasili nezavisnost, potom su za tu nezavisnost i ratovali, te imali ogromne žrtve u dva čečenska rata. Stanovnici Ingušetije i Dagestana nisu krenuli tako radikalno, ali i među njima ima mnogo onih koji simpatiziraju borbu islamske braće u Čečeniji, te vjeruju da bi čečenski uspjeh u borbi za nezavisnost otvorio vrata i njihovoj nezavisnosti. No u Osetiji je situacija sasvim drukčija.

Prilikom raspada SSSR-a Osetija je podijeljena, njen sjeverni dio ostao je u sastavu Ruske Federacije, a Južna Osetija našla se u sastavu nove nezavisne države Gruzije. Mnogi stanovnici Južne Osetije to nisu željeli prihvatiti, te su po gruzijskom proglašenju nezavisnosti otišli u izbjeglištvo u Sjevernu Osetiju. Južna Osetija ubrzo je proglasila odcjepljenje od Gruzije i nezavisnost, te sada ima vlastitu vladu. No nju nitko ne priznaje osim Rusije, bez čije vojne i ekonomske pomoći ona ne bi mogla opstati. Budući da ruska vlada pomaže Južnoj Osetiji, posebno u posljednje doba od kada je novi gruzijski predsjednik Mihail Šakašvili najavio da će i vojnim sredstvima slomiti njenu nezavisnost, stanovnici i Južne i Sjeverne Osetije podržavaju politiku Moskve na Kavkazu. I zbog toga su došli u politički sukob sa svojim inguškim i čečenskim susjedima.

Pokolj u Beslanu taj će sukob strašno zaoštriti, te može biti povod za otvaranje pravog rata između stanovnika Sjeverne Osetije i njihovih istočnih susjeda. Već i tijekom akcije u školi u Beslanu moglo se vidjeti što su tamošnji stanovnici sposobni sami napraviti. Mnogi od njih samoinicijativno su se s vlastitim oružjem uključili u akciju pridonijevši općem kaosu, pa možda i dodatnim žrtvama. Kakav bi tek kaos nastao da neka privatna vojska stanovnika Osetije iz osvete napadne Ingušetiju, te u nekom tamošnjem mjestu napravi pokolj.

Sve to jasno pokazuje da je propala Putinova sveukupna politika prema Čečeniji. On je masovnom vojnom operacijom slamanja čečenskog otpora, te preuzimanjem kontrole nad većim dijelom zemlje, a na kraju i instaliranjem na vlast proruski usmjerenog čečenskog predsjednika želio pokazati da Rusija kontrolira situaciju u Čečeniji. Čak je organizirao i opće predsjedničke izbore. To se sve sada pokazuje farsom, jer je očito da Rusija ne kontrolira situaciju u Čečeniji, neovisno o tome što vojska naoko ima pod kontrolom njen veći nizinski dio. Putin je u povodu ovih događaja izjavio da je Rusija u ratu, što je najava da će se on i dalje ponašati kao ratni predsjednik. To znači da će poslati još više vojske u Čečeniju, da je potpuno pokori, za što će imati i podršku većine ruskih građana, koji traže energičnu akciju, bez obzira na ishod.