Bradonja luđačkog pogleda, koji pomalo sliči Krisu Kristoffersonu, 60-godišnji Richard James Verone, opljačkao je banku u Sjevernoj Karolini i uzeo samo jedan dolar. Učinio je to kako bi se mogao liječiti. Verone nema socijalno osiguranje, a u trenutku kad su ga spopale bolesti, odlučio se na očajnički čin jer smatra da će u zatvoru dobiti adekvatnu liječničku njegu. Osjećao se možda očajno, ali čin je apsurdan. I ma koliko Veronea pokušavaju prikazati kao luđaka, on je samo jedan mali nesretni čovjek koji se apsurdnome sistemu pokušavao usprotiviti jednako apsurdnim činom. A svojim je postupkom postao najbolji argument za sveobuhvatnu reformu američkog zdravstvenog sustava koji bi omogućio besplatnu liječničku pomoć milijunima siromašnih i nezaposlenih.

Zato Jamesa Veronea ne vidim samo kao očajnika sklonog apsurdu i ekshibiciji. On je pravi heroj malih, junak siromašnih, autentični predstavnik poniženih i uvrijeđenih. I u toj populaciji zacijelo bi imao šanse da se kandidira za guvernera Sjeverne Karoline, a bio bi dostojan protukandidat Sarah Palin na bilo kakvim izborima. Svojim postupkom podsjeća pak na ono što je Rosa Parks učinila 1. prosinca 1955. Ta crna krojačica i aktivistica toga je datuma odbila ustupiti svoje mjesto u autobusu bijelom putniku.

To se dogodilo u Montgomeryju u Alabami i tim je činom počela borba protiv rasne segregacije u Sjedinjenim Državama, a Rosa Parks, iako crnpurasta, danas je jedna od najsvjetlijih ličnosti novije američke povijesti. Naravno, pretjerujem u vezi s gospodinom Veroneom, ali toliko mi se sviđa njegov bunt da to jednostavno moram napisati. Jasno je da između Rose Parks i Veronea postoje ozbiljne razlike. U prvome redu ona je bila aktivistica i pokrenula je lavinu prosvjeda i bojkota autobusa, a Richard James Verone želi pomoći prvenstveno sebi. Međutim, dogodi se tako da čovjek, i ne želeći to previše, postane aktivist i simbol. Volio bih da se to dogodi i gospodinu Veroneu, kao što bih volio da umjesto mjesec dana zatvora, koliko mu predviđaju, dobije godinu ili dvije, kako bi potpuno okončao svoje liječenje. Sjedinjene Države poprilično su čudna zemlja. Jedna su od najbogatijih, a velik dio stanovništva im je izrazito siromašan, brinu se za ljudska prava u svjetskim razmjerima, a njihovi građani oskudijevaju u jednom od najosnovnijih prava, pravu na zdravlje i život.

No je li Amerika zaista tako daleko od nas? Mi, eto, još uvijek imamo zdravstveni sustav, imamo nominalno i nužno socijalno osiguranje, kod nas i siromašni i nezaposleni mogu k liječniku. No tako ljudi misle samo dok ozbiljno ne obole. Tek kad postaje pacijent, hrvatski građanin uviđa sve apsurdnosti našeg zdravstvenog sustava i činjenicu da mu, ako treba servisirati neku ozbiljniju bolest, zdravstveno ni dopunsko zdravstveno osiguranje ni izdaleka nije dovoljno jer najefikasniji lijekovi nisu na popisu besplatnih, a za kompliciranije pretrage čeka se mjesecima. Treba, dakle, ako pacijent ne želi u vječna lovišta prije vremena, platiti pregled u privatnoj klinici, platiti privatnoga liječnika i, ako je moguće, platiti i samo liječenje. To, doduše, ne jamči da će biti bolje od onoga koje se nudi u okviru socijalnog jer, hvala bogu, još uvijek imamo odličnih i savjesnih liječnika, ali je sigurno da će biti brže. Pa kao što u svim drugim segmentima već jesmo kapitalistička zemlja, tako smo i u segmentu zdravstva i osiguranja, a jednadžba je tu jednostavna: koliko para, toliko zdravlja. Prije smo mitili doktore plavim kuvertama i skupim pićima, a danas nam privatne klinike puno veći novac uzimaju legalno, uz smiješak i pozdrav: „Dođite nam opet." To je taj Zapad kamo idemo, to je taj sustav koji mami zabavom i visokim standardom, a dočeka te visokim kamatama, ropskim radom i skupim liječenjem. I to je trend koji progredira, kao i svaka opasna bolest. Hoćemo li i mi za nekoliko godina morati nešto opljačkati kako bismo se liječili? Zdravstvena budućnost nam nije svijetla, neovisno o tome što se medicina u svijetu enormno razvija. Pa kao što se razvija, tako ono razvijeno postaje i iznimno skupo. Jedina dobra stvar u takvoj negativnoj zdravstvenoj utopiji bit će razgovori penzionera u liječničkim čekaonicama. Postat će zanimljiviji. „Moram na ultrazvuk abdomena", reći će penzioner izlazeći iz ordinacije onome koji još čeka. „Kaj buš opljačkal?", pitat će ga ovaj. „Mislil sam poštu u Mandrovićevoj." „Nemoj, to sam si ja bezeciral." „Onda možda ljekarnu na Mirogojskoj." „Nemoj ni to", reći će onaj što još uvijek čeka, „to je baš jučer bezeciral sused Marijan. Ali slastičarnica u Babonićevoj ti je slobodna." Nasilje će u ovoj nasilnoj zemlji još eskalirati. Bande penzionera prebijat će školsku djecu, a onda mirno sjedati na rinzol i kartajući belu čekati policijsku maricu.

Ulaženje u banke izgledat će kao ulaženje u avion. Ako čovjek žali obaviti transakcije, prvo će morati obaviti rendgen. Ali ne pluća ili želuca, nego torbe i vrećice s placa. Skidat će se remeni s metalnim kopčama, vaditi ključevi i satovi. A Remetinec će biti kao bolnica na kraju grada. Po ćelijama će umjesto postera golih cura visjeti temperaturne liste, a zatvorenici će umjesto plana za bijeg jedan drugome tajno pokazivati snimke pluća i ultrazvuk srca. Uostalom, možda nam je i premijer skužio da je u Remetincu bolja ambulanta nego u Austriji, pa zatražio izručenje jer hitno mora na rektoskopiju. Da izvade sve što mu je, dok je bio premijer, neplanirano ušlo dolje. I na kraju, da se vratimo Richardu Jamesu Veroneu. Ovaj razbarušeni bradonja upozorio je bogati svijet na apsurde općeg prodavanja zdravlja. Pa ako i ne postane poznat kao Rosa Parks, učinio je, možda, već dosta.