VLASTA DELIMAR, konceptualna umjetnica i performerica koja je često šokirala javnost, svake godine okuplja srodne umjetničke duše na svojem imanju u Štaglincu'Počeli smo prije šest godina sa samo tri umjetnika, a danas je naš festival performansa u Štaglincu značajan i u svijetu", kaže Vlasta Delimar, najprovokativnija hrvatska konceptualna umjetnica, široj javnosti poznata po žestokim performancima kao što su "Jebanje je tužno" i "Šetnja kao lady Godiva", koja već sedmu godinu priređuje na svom imanju u malom podravskom naselju Štaglinec, pored Koprivnice, međunarodni festival performancea.
"Festival je ove godine promijenio ime i sada se zove po našem prijatelju Antoniju Gotovcu Laueru, najvećem hrvatskom konceptualnom umjetniku i pioniru eksperimentalnog filma, koji je obožavao Štaglinec jer je mitologija zemlje savršeno upotpunjavala njegovu zen orijentaciju", nastavila je Vlasta Delimar.

Tema ovogodišnjih susreta bila je "Premošćivanje granica = jezik = zemlja" s podnaslovom "Ne postoji stanje jezika idealno za sva vremena". Nastupili su umjetnici iz Velike Britanije, Njemačke, Čilea, Perua, Izraela, Singapura, Irske, Srbije, BiH te Hrvatske, među kojima su bili i stalni gosti Štaglinca poput Pine Ivančića, socijalno usmjerenog istarskog umjetnika aktivista, čiji angažman dobro opisuje rad "Moj je grad pun pasjeg dreka i ljudskih govana", ali i neki novi kao što je osječki peformer Marko Marković, poznat po propitivanju društveno-političkog konteksta, primjerice, svojedobno je izveo performans "Superevolucija", akciju sakupljanja i darivanja plastičnih boca na splitskoj rivi.

"Kako smo se zadnjih godina intenzivno družili i postali vrlo bliski, čak smo napravili i zajednički performans 'Dva muškarca i jedna žena', Antonio Gotovac Lauer nam je ponudio da se nakon njegove smrti brinemo za njegovu ostavštinu, no nismo mogli preuzeti tako veliku odgovornost", kaže Vlasta Delimar odgovarajući na pitanje zašto su festival u Štaglincu nazvali Gotovčevim imenom. "Zato smo koncipirali dugoročni projekt 'Apsolutni umjetnik (Sjećanje i osjećaj) Antonio Gotovac Lauer', kojim želimo valorizirati njegov život i rad kroz vlastitu umjetničku prizmu te pomoći da se ne zaboravi djelo umjetnika koji nije bio blizak političkom establišmentu, no snažno je utjecao na likovno - performersku scenu zemlje."
Akciju su do sada izveli u svim planiranim gradovima Hrvatske - Rijeci, Dubrovniku i ostalim gradovima, a završnica projekta trebala bi se realizirati u četvrtak, 30. lipnja, na Trgu bana Jelačića, na godišnjicu Gotovčeve sahrane, točno u podne, u vrijeme kada je i Gotovac najčešće izvodio svoje legendarne performanse odjeven kao Superman, Djed Mraz, sa srpom i čekićem... Kao predložak uzeli su njegov performans "Točno u podne", koji je Gotovac napravio prije više od sedam godina: odjeveni u crna odijela, uz pratnju Zlih bubnjara, proći će preko Trga bana Jelačića, a zatim će se zaustaviti ispred fontane Manduševac te se baciti u vodu. Nakon finala u Zagrebu slijede izvedbe u Veneciji, Londonu i Parizu, gdje je Gotovac već nastupao i gdje su planirali zajedničke akcije, ali nisu ih stigli realizirati jer je Gotvac preminuo, a svi materijali dokumentirat će se u knjizi i na filmu.

Na pitanje što je bilo najzanimljivije na ovogodišnjem festivalu u Štaglincu, istaknula je nastupe umjetnica Alejandre Herrere Silve iz Čilea i Mariel Carranze iz Perua, koje žive u Los Angelesu, no "zadržale su individulanaost i njihovi performansi i dalje su autentični i donose duh latinoameričkih zemalja". "Američki performans katakterističan je po histeričnom aktivizmu, dok su performansi Čilea i Perua puno romantičniji, srčaniji i poetičniji. Alejandra Herrera Silva je napravila izvanredan performans: pješačila je oko šest kilometara, uz cestu, po jarkom suncu, od mjesta gdje su umjetnici bili smješteni do imanja u Štaglincu, a u rukama je nosila dva staklena vrča s vinom te se povremeno polijevala vinom simbolizirajući tim postupkom isposništvo, samoispitivanje i naposljetku duhovno čišćenje." Pozornost je privukao i njemački performer i multimedijalni umjetnik Boris Nieslony iz Kölna, koji je prikazao performans "Studija prirode - prijevoz" s desetak golemih kamena, dočaravajući igru pokreta, jezika i kamenja. Nastupio je i Jason Lim, vodeći skulptor i performer iz Singapura, koji je, kao i svi Azijati, kaže, duboko uronjen u zen, a u Štaglincu je izveo vrlo suptilan, meditativni performans u kukuruzištu s ciljem problematiziranja odnosa prema bilju i prirodi.
Vlasta Delimar počela se baviti performansom te kasnije instalacijama, fotografijom i videom još potkraj '70-ih, a osim u Zagrebu, nastupala je u svim većim gradovima Hravtske te u Glasgowu, Londonu, Trstu, Lyonu, Kyotu, Buffalu, Quebecu i drugim gradovima svijeta. Najviše je istraživala pitanja spolnosti, seksualnosti i ženskog identiteta, tako da je neke radove posvetila slavnim ženama - pjesnikinji Gertrudi Stein, spisateljici Erici Jong i slikarici Fridi Kahlo, no kako smatra da umjetnik uvijek mora reagirati na realnost, u nekim je radovima, kao u akciji "Šetnja kao Lady Godiva", problematizirala društvenu sitauciju. U toj je akciji gola projahala na konju središtem Zagreba evocirajući uspomenu na legendu o Lady Godivi iz 13. stoljeća, koja je jašući gola na konju protestirala protiv novog poreza što ga je uveo njen suprug, engleski grof Leofric u Coventryju. Taj je performans na kraju izvela bez dopuštenja grada i muzeja te završila na obavijesnom razgovoru u policiji zbog navodne sablazni građana. A zapravo je simbolički protestirala protiv katastrofalnog stanja u hrvatskoj kulturi i društvu, pozivajući tako građane na razmišljanje.

I u Štaglincu je izvela, u suradnji s Milanom Božićem, performans nastao u čast performerske legende Toma Gotovca. "Kako je on na drugom festivalu u Štaglincu u zemlji 'iskopao' svoje ime, a zatim ga spalio, simbolizirajući time da s promjenom njegova imena u dim odlazi i dio njegova dosadašnjeg života, mi smo ove godine očistili tu rupu s njegovim imenom i ponovno je zapalili", kaže. "Pored mog tijela, obojanog u rozu boju, gorjelo je ime Tom, a Božić je ispirao moje tijelo izvodeći tzv. obredno pranje i prisjećajući se tako nekih davnih Gotovčevih performansa u kojima je on na razne načine tretirao svoje tijelo, jednu od bitnih komponenti njegove umjetnosti. U pozadini je tamburaški orkestar KUD-a Podravka svirao skladbu Glenna Millera Moonlight Serenade, koju je Tom obožavao i sve je bilo vrlo neobično i romantično."
Na pitanje zašto je odabrala temu premošćivanja granica jezikom, Vlasta Delimar je objasnila da je prošla godine bila proglašena Međunarodnom godinom za zbližavanje kultura, s naglaskom na interkulturalnom dijalogu, a među četiri glavne teme nalazio se i jezik. Kako se u slučaju Štaglinca radi o susretima umjetnika iz cijelog svijeta, bilo je logično da se priključe širenju te ideje, kaže, koja objedinjuje toleriranje i prihvaćanje svih različitosti, a u širem smislu i borbu protiv ksenofobije i svake rasne, nacionalne, spolne i vjerske netrpeljivosti. Naime, umjetnici su često bili avangarda u raznim svjetskim misijama i otvoreni za dijalog, a uz to imaju pojačani smisao za poštivanje različitosti, kaže, tako da im zadatak o zbližavanju kultura nije bio težak. "A u taj koncept odlično se uklopila i zaštita jezične raznolikosti i promicanje višejezičnosti kao važnog čimbenika za stvaranje mostova između kultura i interkulturalnog dijaloga kao procesa koji zahtijeva priznavanje zajedničkih vrijednosti", objasnila je Vlasta Delimar dodavši da se za stolom, za vrijeme ručka, ni po čemu nije primjećivalo da su umjetnici došli iz petnaestak različitih zemalja, jer svi imaju, od umjetnice Sinead O'Doneell iz Sjeverne Irske pa do Efi Ben Davida iz Izraela i Gorana Ristića iz BIH-a, visoko razvijenu svijest o premošćivanju razlika i zajedništvu. A zašto zemlja? "Zemlja je temelj naše egzistencije - jezika, tolerancije i premošćivanja granica, ona je naš duhovni korijen, a svaki od tih umjetnika na neki način je povezan s vlastitim identitetom i jezikom koji je sastavni dio toga identiteta", zaključila je organizatorica susreta u Štaglincu.

"Projekt je započeo 2010. godine umrežavanjem pozvanih umjetnika, primjerice, Britanka Anne Bean i Iračanka Poshya Kakl koncipirale su zajednički projekt 'Kilometri žute vrpce', a ideja je bila da završi ove godine u Štaglincu", nastavila je Vlasta Delimar. "Nažalost, Iračanka Poshya Kakl nije mogla dobiti vizu i doći u Hrvatsku, tako da smonjihov projekt realizirali bez iračke umjetnice. Poshya Kakl je inače slikarica i istodobno izvrsna performerica, no budući da je vrlo mlada - ima samo 20 godina, nema obitelj, stalni posao ni novac, ne može izaći iz Iraka. Prošle godine trebali smo raditi zajedničku akciju u Londonu, no ni tamo nije mogla doputovati jer nije mogla dobiti vizu. Jedan od njezinih najžešćih performansa, koji sam gledala na videu, bilo je hodanje krvavih nogu po razbijenom staklu. Tim radom je htjela poručiti da je sve moguće, čak i promijeniti svijet. Mrak! Unutar svjetske performerske zajednice stalno se zalažemo da ona izađe iz zemlje i predstavi se svijetu pa smo joj zato i u Štaglincu dali potporu postavivši njoj u čast po svim tanjurima žute mašne koje simboliziraju želju za slobodu."

Na pitanje kako je došlo do ideje da na zapuštenom imanju u Štaglincu organizira međunarodni festival performansa, Vlasta Delimar je ispričala da je vlasnik tog imanja bio njen otac Ivan Delimar, koji je tamo imao užarsku radionicu. Kad je iznenada umro prije deset godina, nije znala što napraviti s tim imanjem i razmišljala je o različitim mogućnostima, između ostaloga i o prodaji. "Zemlja je za mog oca bila temelj postojanja, gdje je zajedno s mamom uzgajao kokoši i svinje, njegovao voćnjake i livade", kaže Vlasta Delimar dodajući da je na kraju odustala od prodaje jer u to vrijeme zbog niskih cijena zemljišta ne bi dobila adekvatan novac za to imanaje, a ostala bi bez zemlje koja je njenom ocu bila od neprocjenjive važnosti. Zajedno sa svojim partnerom i performerom te braniteljem Milanom Božićem osnovala je umjetničku organizaciju "Moja zemlja, Štaglinec" i 2005. godine započela u znak sjećanja na oca umjetnički projekt posvećen zemlji i Štaglincu. "Odlučila sam Koprivnici i njenim građanima ponuditi spoj urbanog i ruralnog, umjetnosti i zemlje, neku novu kreativnost i invenciju", kaže Vlasta Delimar dodajući da ih je odmah podržao gradonačelnik Koprivnice Zvonimir Mršić, koji je prepoznao isplativost ulaganja u kulturu, zatim povjesničar umjetnosti i koprivnički galerist Marijan Špoljar, a kasnije su ih podržali i grad Zagreb te Ministarstvo kulture.

"Ideja je bila da to svoje imanje proglasim konceptualnim umjetničkim djelom i da na njemu nešto stvorim te sam odmah počela pozivati i umjetnike iz cijelog svijeta u Štaglinec", nastavila je Vlasta Delimar kazujući da su na imanju u Štaglincu svoje performanse izveli brojni hrvatski i inozemni performeri, ali i poznati glumci, slikari i fotografi kao što su Ladislav Galeta, Vili Matula, Amela Frankl, Goran Trbuljak, Sven Medvešek, Philip Babot, Peter Fink, Balint Szombathy, Katalin Ladik i Sakiko Yamaoka. Kaže da nikad nije željela izigravati kustosa ni neku galerijsku instituciju niti određivati kriterije ili pravila, nego je pozivala umjetnike koji na svjetskoj performerskoj sceni imaju renome i gostuju na festivalima širom svijeta. "Danas se katalozi o festivalu u Štaglincu nalaze u nekim od važnijih muzejskih arhiva i dokumentacijskih centara širom svijeta, primjerice, velikoj biblioteci u Tel Avivu, zatim u arhivu performerskog festivala osnovanog prije 30 godina u Glasgowu, zatim u Belfastu, Kölnu, Los Angelesu, Tokiju i drugim gradovima", nastavlja umjetnica koja je zadnjih godina intenzivno nastupala na inozemnim festivalima performansa, primjerice, nedavno se vratila iz Girone u Španjolskoj, a prije toga je nastupala u Jordanu i Izraelu. "I građani Koprivnice, ali i ostalih gradova, sve više dolaze jer prepoznaju da se na tom imanju događa nešto dobro, zanimljivo i plemenito. Često nam pomažu u rješavanju raznih problema, primjerice, ove su nam godine posudili prikolicu za performans poznate hrvatske umjetnice Kristine Leko i njezine grupe Smitson, u kojoj su njen suprug i sin. Aktivni smo i na Facebooku, a već znamo i temu idućeg festivala - 'Svaki dan je dobar dan' - što je poznata zen misao. Za tu temu odlučili smo se zato jer smo htjeli unijeti malo svjetla i dobrih vibracija u ovo vrijeme opterećeno krizom i negativnim mislima, a svi performeri koje smo pozvali bili su oduševljeni."

Na pitanje kakav je današnji status performansa uHrvatskoj te u svijetu, odgovorila je da još uvijek nije izjednačen s ostalim umjetničkim medijima i zbog toga su performeri marginalizirani i u svijetu umjetnosti, ali i u društvu općenito. "Iako performans u Hrvatskoj ima tradiciju još od '60-ih godina, pa i ranije, nema status kakav zaslužuje", kaže. "Neki se umjetnici iskušaju kao performeri, a zatim se vrate u svoje bazične medije kao što su slikarstvo, instalacije i ostalo. Malo je umjetnika koji kontinuirano i sa srcem rade performanse kao što to čine inozemni performeri. No ne treba generalizirati ni govoriti da performans u svijetu ima puno bolji status nego u Hrvatskoj, jer ni u inozemstvu performeri ne barataju s velikim budžetima, ali ipak je cijenjeniji nego kod nas."

Tome u prilog govori činjenica da javnost tijekom tri desetljeća gotovo nije promijenila svoj odnos prema njezinim projektima, nego se i dalje smatra da šokira i sablažnjuje publiku, što zapravo predstavlja vrlo površno gledanje. Naime, Vlasta Delimar je svojim ranim performansima početkom osamdesetih s natpisima poput "Kurac volim" i "Jebite me" namjerno provocirala javnost pokušavajući natjerati ljude da na jednostavan i iskren način, bez mistifikacija i predrasuda, počnu misliti o sebi, svom životu i seksualnosti. No njezini su radovi tada ocijenjeni kao degutantni i uvredljivi za dostojanstvo žena, a ona zbog toga nije bilaprimljena u Udruženje likovnih umjetnika. Za vrijeme HDZ-ova režima pauzirala je pet godina s performansima u Hrvatskoj, ali je nastupala u inozemstvu, primjerice, u Danskoj, gdje nitko nije mogao vjerovati da dolazi iz Hrvatske. Danas joj priznaju da postoji, a pomogli su joj i oko nekih putovanja te Štaglinca, ali ona smatra da se neće pojaviti vlast koja će njoj ići na ruku, jer bez obzira na stranku na vlasti, "ona će uvijek biti alternativa, pa za nju promjena vlasti nema većeg značaja".

Na pitanje kako će se na performersku zajednicu odraziti smanjivanje dotacija grada Zagreba za 30 posto, Vlasta Delimar je odgovorila "da je to više poza nego istina". Naime, po njenom mišljenju kriza postoji, ali nije toliko drastična, no stvar je u tome što se uvijek rezalo i rezat će se na kulturi jer je gradskim ocima to najjednostavnije i najlakše.