Objavljeno u Nacionalu br. 815, 2011-06-28

 

Politički komesari u rektoratu

Oni koji su se opekli pušu i na hladno: hoće li nakon uvođenja Fuchsovih zakona znanje biti naše najveće blago? Njegova radikalna rješenja zahtijevaju radikalnu kontraakciju

Vlada Republike Hrvatske uputila je Saboru prijedloge triju zakona: o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Istoga je dana Sindikat Akademska solidarnost, koji odnedavno okuplja akademske radnike - znanstvenike, nastavnike, studente širom Hrvatske - donio odluku o pokretanju štrajka. Štrajk je čin pobune, radikalna akcija protiv radikalne opasnosti, krik i bijes o koje se neće smjeti oglušiti ni političari ni javnost. Izmjene koje tri predložena zakona uvode nezaustavljivo će i sigurno okončati postojanje znanosti i visokog obrazovanja kao javnih dobara naše zemlje.


Mehanizam za zavrtanje, kamen mudraca za samoregulaciju sustava po potrebama politike, u našem se slučaju zove programski ugovor. On se, prema viziji zakonskih nacrta, zaključuje na tri godine, između sveučilišta, odnosno znanstvenih instituta, i ministarstva. Tu se crno na bijelo tefteri što će znanstvena ustanova raditi, kako će se to mjeriti te, naravno, koliko novca iz proračuna u te svrhe sljeduje. Reći ćete: pa to je sasvim u redu! Ne može se praviti račun bez krčmara, itd. Nije li upravo to odgovorno raspoređivanje javnih sredstava i gospodarenje njima?!
Da, možda bi tako i bilo, kada bi znanošću i visokim obrazovanjem upravljao prosvijetljeni monarh, mudri vladar. I kada bi znanstvena zajednica bila piramidalno ustrojen sustav transmisija: mudri vladar kaže „izumi!" i podanici, gle, izumljuju. Takva planska ekonomija u znanosti, međutim, ne postoji - odnosno, postoji ako smo spremni na osrednje „proizvode". Zamislite ove „javne politike": „U sljedeće tri godine otkrit ćemo novi Sumamed." „U sljedeće tri godine izumit ćemo motor pokretan vodikom." Ili barem: „U sljedeće tri godine naći ćemo novu galaktiku."
Prema svemu što smo dosad doživjeli, ministarstvo koje trenutačno upravlja znanošću i visokim obrazovanjem - a koje će to isto, samo još „upravljivije", činiti i ubuduće - nipošto nije mrijestilište prosvijetljenih monarha. Resorni je ministar, naime, prvo (u listopadu) zakone stavio na javnu raspravu bez ikakvih obrazloženja, krijući kao zmija noge što želi postići i zašto propise mijenja upravo sada, upravo tako. Potom nas je pokušao uvjeriti da „javnu raspravu" provodi putem prosudbenih povjerenstava, u koje je sam postavio upravljače znanstvenih ustanova (ne mareći što „lideri" imaju u svemu bitno drugačije interese od „puka"). Usput smo doznali da su znanstvenici za resorno ministarstvo problem: „prebrzo napreduju". Umjesto argumenata, ministarstvo i njemu pridruženi mediji servirali su javnosti niz zaglupljujućih članaka - gdje je obrazlaganje novih zakona variralo od neistine i kleveta, preko „to je tako zato što je tako", do namjernog reduciranja kompleksne problematike na velike i dramatične naslove. Treba imati na umu i da isto to ministarstvo i njegova vlada, „donositelji javnih politika", svoje dosadašnje obaveze prema znanosti i visokom obrazovanju ili nisu ispunjavali (npr. ne doznačujući sveučilišnim lektorima ugovorena sredstva), ili su debelo kasnili (pri financiranju znanstvenih projekata), ili se ponašali posve nepredvidivo (pri financiranju znanstvenih knjiga i časopisa, Hrvatske zaklade za znanost...).
Mada takvi upravljači u zakonskom nacrtu sanjaju velebnu Strategiju razvoja znanosti i tehnologije („Republika Hrvatska osigurava sredstva za provedbu Strategije kako bi se dostigla i održavala razina ulaganja najrazvijenijih država u znanstvenu djelatnost") - kako da ne bode oči „izlaz za nuždu", klauzula dodana nacrtu u posljednji čas: „Programski ugovor se može izmijeniti i/ili dopuniti o čemu se sklapa aneks programskom ugovoru"?
Od 2009. u Hrvatskoj djeluje nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje; studenti su proveli dvije blokade na hrvatskim sveučilištima, naišavši na odziv i izborivši se za podršku javnosti, zapalivši vatru koja nipošto nije ugasla. Njihov je zahtjev jednostavan: pružiti svakome jednako pravo na obrazovanje. „Jednako pravo" znači potpuno javno financirano obrazovanje. Ne financirano „prema uspjehu" (jer su tu u startu zakinuti oni slabiji), ne „do neke obrazovne razine" (jer iznad te razine više prava nisu jednaka). Ključan je argument, u slučaju Hrvatske, bio da svi porezni obveznici ionako već financiraju obrazovanje - zašto da onda, kad im djeca krenu na studij, dodatno plaćaju već plaćeno?
„Novi zakoni", blagoglagolje ministar i njegovi skutonoše, „donose besplatno obrazovanje." I još malo zapapre: „Tko se protivi zakonima, protivi se besplatnom obrazovanju."
Je li to istina?
Podsjetimo se. Čitav institut studiranja uz plaćanje („za osobne potrebe") rodio se iz sitne klauzule čl. 86, st. 4 trenutačno važećeg Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju: „Trošak redovitog studija (studijskog programa) dijelom ili u cijelosti, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole, subvencionira se iz državnog proračuna." Benigno „dijelom ili u cijelosti" razlog je što semestar studija vaše kćeri ili vašega sina trenutačno košta, recimo, šest tisuća kuna. Nacrt pak zakona o visokom obrazovanju besplatno nam studiranje udjeljuje ovom odredbom: „Studenti državljani Republike Hrvatske koji studiraju na redovitom prijediplomskom i diplomskom studiju na javnim visokim učilištima ostvaruju pravo na financiranje cjelovitog iznosa troškova upisnine sredstvima državnog proračuna, pod uvjetom da ispunjavaju obveze utvrđene općim aktom visokog učilišta, a uvažavajući minimalne kriterije utvrđene pravilnikom o studentskom standardu."
Oni koji su se opekli pušu i na hladno, i mi se moramo pitati: zašto ovako? Zašto u zakonu ne piše jednostavno „trošak redovitog studija u cijelosti se podmiruje iz državnog proračuna"? Tada stvarno nitko ne bi mogao ministarstvu prigovoriti da u džepu skriva figu (a programski bi se ugovor mogao braniti kao mehanizam kontrole i ugovaranja točnog iznosa tog troška studija)! Ovako, figa je u džepu: nisu li lukave ograde o „obvezama utvrđenim općim aktom" još jedna sigurnosna vrata? Ne zaboravimo: za tango uvođenja lukrativnog - i odviše zavodljivo lukrativnog! - instituta studiranja „za osobne potrebe" bilo je potrebno dvoje: i „visoka učilišta" i ministarstvo. Visoka su učilišta veselo skočila na masne koke - ali ministarstvo je učinilo i više nego da je samo ostavilo odškrinuta vrata kokošinjca. Vrata je iskoristilo za svoj alibi: u „zemlju znanja" moglo je kroz njih uputiti više studenata za iste pare iz državnog proračuna (sjetimo se: dok se marširalo u zemlju znanja, sadašnji je ministar bio državni tajnik za visoko obrazovanje).
Alibi-vrata stoje otvorena i u ovim nacrtima - uz istu prikrivenu prijetnju bolonjske inflacije visokog obrazovanja i deflacije znanja - samo što je lukrativni iznos, pod pseudo-obrazloženjem „na ime ukupnog iznosa administrativnih troškova studija", limitiran na dvije trećine mjesečne neto plaće (valjda po godini, ali to se ne da utvrditi). Tko će zapravo studirati „bez plaćanja" nacrt prepušta podzakonskim - lako promjenjivim - propisima: pravilniku o studentskom standardu i „općim aktima" visokih učilišta (dodatnom eskapadom sveučilišna autonomija postaje Pedro: javna će sveučilišta sama postrožavati kriterije da bi namakla sredstva za opstanak).
I gdje smo, onda, mi, i zašto zapravo idemo u štrajk? Gdje smo: nijedan fakultet od nih 67 u Republici Hrvatskoj nije otvoreno podržao nacrte zakona, dok ih je 31 nacrte otvoreno odbacio (nacrte podržavaju rektori sveučilišta, koji sebe listom vide kao menadžere budućih korporativnih učilišta); nacrte nije podržalo šest znanstvenih instituta - na preostalih 19 ravnatelji su redom birani uz upliv Ministarstva znanosti. S druge strane - zakoni su pred Saborom, a u Saboru su glasačka mašinerija i stranačka stega.
Nacrti triju zakona podvrgavaju znanost i visoko obrazovanje nemilosrdnoj političkoj kontroli. Ta će se politička kontrola, kako naslućujemo, očitovati u slabljenju javnog sektora i jačanju privatnoga (pritom nije nevažno da će se po novom zakonu znanstveni instituti moći ustrojavati kao trgovačka društva - i tako se natjecati za sredstva iz državnog proračuna). Modus operandi je uobičajen: prvo će sredstva biti zajednička a dobit privatna, potom će se privatizirati ono što vrijedi i može donijeti profit, a poreznim će obveznicima ostati „ružni pačići". Dalje: ovakvo političko kormilarenje znanošću i visokim obrazovanjem „prirodno" će nas dovesti na mjesto koje nam je, kao maloj i ubogoj zemljici, i „namijenjeno": temeljna i kritička istraživanja i znanja imat će oni koji si taj luksuz mogu priuštiti (uz pomoć naših izvezenih mozgova, gdje ih bude), a nama je dosta „tehnologija"; nama je dosta ono što donosi novce, jer novci su, znamo, bog i mjera svih vrijednosti: kako na nebu, tako i na zemlji.
Visoko obrazovanje već je na tržištu obezvrijeđeno bolonjskom reformom - sada će se srušiti („fleksibilizirati") vrijednost rada samih nastavnika (tko ne vjeruje, neka gleda što se događa u Italiji, Velikoj Britaniji, Sloveniji, neka se obavijesti što znače prekarna radna mjesta). U uvjetima ograničenih resursa, znanstvena i akademska zajednica bacit će se u ogorčenu borbu za kosti i mjesto do lonca. Možda ta borba u zemljama veličine SAD-a u konačnici rezultira kvalitetom; u lokvicama veličine Hrvatske (pola New Yorka) „konkurentni" postajete ne samo idejama i rezultatima, nego i vezama, podobnošću, obećanjima. A ako na vrhu nema mjesta za dvjesto, nego za dvojicu - dovoljno je da jedan ne valja, i pola sustava je zatrovano.
I napokon: štrajkat ćemo jer ne vjerujemo, jer iz dna duše ne vjerujemo da znanstveni sustav može valjano oblikovati jedan čovjek, makar bio i ministar; vjerujemo da to ne može ni njih desetoro, ili pedesetoro - inače bismo valjan sustav već imali. Štrajkat ćemo jer vjerujemo da je znanstvena zajednica republika, a ne monarhija, te da u njezinu oblikovanju moraju sudjelovati svi: da je treba oblikovati i kontrolirati odozdo, ne odozgo, ne monologom, odbijanjem razgovora i lažima, nego raspravom, argumentima, istinom. Štrajkat ćemo jer vjerujemo da su znanost i obrazovanje slobodni, i da se ta sloboda ne prodaje - kako ono ide? - ni za sve blago svijeta.

(Napisao Neven Jovanović, docent na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, član inicijative i sindikata akademska solidarnost )

Vezane vijesti

'Mora se stati na kraj korupciji u visokom obrazovanju'

'Mora se stati na kraj korupciji u visokom obrazovanju'

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović nedopustivim je ocijenio da profesori pojedinih fakulteta pristup ispitu uvjetuju kupnjom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika