Naizgled, sve je vrlo jednostavno: da bi se neki proizvod prodavao, osim svoje uporabne mora imati i izraženu estetsku vrijednost, dakle, mora biti dobro dizajniran. Možda hrvatski dizajn, a time i proizvodi, imaju izvjesnih nedorečenosti - čak i kad su najbolji, domaće tvrtke, one koje još išta proizvode, dizajnere uglavnom ne angažiraju. Sukladno onoj staroj narodnoj kako je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu, moglo bi se zaključiti da su u svijetu dizajneri cijenjeni, da se za njih tvrtke otimaju, da stoje u redu pred njihovim vratima ne bi li im oni, dizajneri, osmislili novi hit koji će ih dovesti na naslovnice prestižnih dizajnerskih magazina, pribaviti im publicitet, a time i dobru prodaju. Istina je uvijek manje lijepa nego što se čini. I taj dizajnerski osviješteni svijet ima milijune tvrtki koje se uopće ne brinu o dizajnu, a samo one najprogresivnije među njima spremne su surađivati s dobrim dizajnerima.

Za braću Ronana i Erwana Bouroulleca, Francuze koji su prije desetak godina zabljesnuli na svjetskoj dizajnerskoj sceni, laik bi mogao pomisliti da su slavu stekli preko noći. Pomisliti, i pogriješiti. Istina, dosad su ih angažirale brojne tvrtke: Vitra, Kvadrat, Magis, Kartell, Issey Miyake, braća Bouroullec kontinuirano surađuju i s cijenjenom pariškom Galerie Kreo, a među zadnjima i proizvođač kupaoničkih kolekcija Hansgrohe Axor. Osim produkt dizajna, aktivni su i u arhitekturi, gdje su njihovi najpoznatiji projekti Maison Flottante (Plutajuća kuća) iz 2006., trgovine Camper u Parizu i Kopenhagenu u 2009., te restoran Dos Palillos u Casa Camper Hotelu u Berlinu iz 2010. Dobitnici su nagrada Designers of the Year na milanskom Salone del Mobile, Grand Prix du Design, New Designer Award i Award for Outdoor Furniture na International Contemporary Furniture Fairu u New Yorku, potom Finn-Juhl Prizea, Danish Design Awarda, Best of the Best Red Dot Design Awarda, a njihovi radovi prisutni su u brojnim muzejima i galerijama širom svijeta. O njihovim se djelima pričaju priče i pišu knjige, no dugačak je bio put braće da dođu do ovakvog statusa.

Ronan i Erwan rade zajedno mnogo duže od ovih desetak godina prepunih nagrada. Suradnju im odlikuje stalni dijalog, u kojem spajaja i usklađuju svoje različite osobnosti. No, kako često ističu, najprepoznatljiviji su po individualnom pristupu svakom korisniku, prepuštajući krajnju definiciju funkcionalnosti proizvoda upravo onome kome je proizvod namijenjen.
Razgovor s braćom Bouroullec vođen je u povodu gostovanja Erwana Bouroulleca u Zagrebu 29. lipnja, gdje će u kinu Europa prezentirati stvaralaštvo Studija Bouroullec.

NACIONAL: Kako ste i kada počeli dizajnirati?
- Jedan od ključnih trenutaka u našoj karijeri bio je susret s Giuliom Cappellinijem, osnivačem talijanske tvrtke Cappellini, koji je vidio našu Dezintegriranu kuhinju na pariškom Salon du Meuble 1997. Cappellini nas je poveo u našu industrijsku realnost: otvorenu, smionu, komunikativnu, na dugo putovanje prema mjestu gdje je profit mnogo kompleksniji od samo dobre prodaje. On je bio jedan od prvih ljudi koji su vjerovali u nas i koji nam je omogućio da realiziramo svoje prve projekte. Ali i mnoge od prekretnica u našoj kasnijoj karijeri bile su susreti s odlučnim ljudima kakvi su, primjerice, Rolf Fehlbaum, glavnim direktorom Vitre, ili Issey Miyake, japanski dizajner čiji je pomalo dezintegrirajući dizajn odjeće vođen ponajprije tehnološkim procesom njene izrade.

NACIONAL: Koliko ljudi danas radi u vašem Studiju Bouroullec?
- Felipe, Fanny, Christian, Michel, Claire, Emi, Jean-Baptiste - to su ljudi koji rade s nama. Tijekom procesa dizajniranja pokušavamo slušati što više ljudi s kojima surađujemo kako bismo izvukli maksimum iz njihovih vještina i znanja. Naša je uloga zapravo dirigentska - u glavi držimo krajnju zadaću i detalje procesa u kojem svi suradnici ravnopravno sudjeluju.

NACIONAL: Francuska moda desetljećima je na vrhu svjetske kreativnosti, suvremena glazba 90-ih se snažno probila u svijet. Kako biste opisali dizajn u Francuskoj? Gdje je francuski dizajn danas?
- U dizajnu Francuska pomalo kasni. Ali unatoč tome daje veliku potporu cijelom sustavu dizajna, čime je dizajnerima omogućeno da budu zanimljivi, a scena je dinamična. Industrije bi sada trebale slijediti taj trend.

NACIONAL: Joyn, radni stol za više osoba koji ste dizajnirali za tvrtku Vitra, bio je potpuno neočekivani koncept uredskog namještaja. Joyn je sada već desetogodišnjak. Kako bi izgledao kad biste ga danas dizajnirali? Ili redizajnirali?
- Kad smo ga osmišljavali, osjećali smo da se uredski svijet prečesto doživljava kao mehanički, s očitim referencijama na robote i tehniku. Osjećali smo kako taj pristup nije primjeren realnosti uredskog svijeta, nije primjeren vremenu, nije mjesto za ljude koji rade. Danas ne razmišljamo o njegovu redizajnu ni o redizajnu uredske kolekcije koja ga je slijedila, nego prije o njenom kompletiranju. Kad pomislimo na ured, mi mislimo na prostor koji čini cjelinu, koji želimo učiniti što harmoničnijim. Tako je bilo i s Joynom, "gnijezdom" za rad, ali i s ostalim elementima uredskog namještaja. Da postignemo intimnost, pokušali smo najprije se riješiti svih tehničkih aspekata namještaja kako bismo ih učinili jednostavnijima i prirodnijima. Potom smo željeli unijeti dozu intimnosti, što smo postigli dodajući zaslone koji stvaraju tek zapreke oku. Na Joynu smo se poslužili stolnim paravanima, dok smo na naslonima stolaca upotrijebili elemente koji sudjeluju u stvaranju svojevrsne školjke koja štiti tijelo i ostavlja dojam udobnosti dok se sjedi.

NACIONAL: Radili ste i s Kvadratom, danskom tvrtkom poznatom po vrhunskim tekstilnim proizvodima za interijere. Je li drukčije raditi s ljudima sa sjevera Europe negoli s onima koji stasaju na jugu kontinentna, npr. Talijanima? U čemu je razlika - ako uopće postoji - kompanijskih filozofija sa sjevera i juga Europe, i kako su one utjecale na vašu suradnju?
- Sve komapnije s kojima smo radili vrlo su različite. Zajedničko im je tek da su nam sve te tvrtke dale slobodu i mogućnost da svoje projekte dovedemo do kraja. Naše suradnje nisu brojne, ali su rađene s ljudima spremnima na izazove i entuzijastičnima i prema novima projektima i prema istraživanjima. Svaka suradnja je dijalog odnjegovan na uzajamnom poštovanju i dobroj volji da se projekt realizira. Tvrtke s kojima smo radili vodeće su u svojim branšama i odlično su ustanovljene, ssvaka od njih posjeduje određena specifična znanja i najbolji know-how. To je bio i glavni razlog zašto smo sa svima njima mogli raditi ovako različite projekte. Prije nekoliko godina iz Axora, koji je dizajnerski brand njemačke tvrtke Hansgrohe, pitali su nas da im osmislimo kolekciju za kupaonice. To je dobar primjer naše suradnje, ujedno i jedan od najsvježijih, o kojem će Erwan govoriti i u Zagrebu. Zadatak nam je bio osmisliti rješenja za brojne situacije, drukčije prostore, svakovrsna obitavališta. Rezultat je sveobuhvatna kolekcija koja može biti slobodno kombinirana, sukladno nečijim potrebama. Najjednostavnija opis za kolekciju slavina koju smo dizajnirali u ovoj kolekciji jest njihov oblik koji podsjeća na bambuse i način na koji rastu: neki od njih mogu biti dugi i tanki, drugi kratki i debeli, baš kao u prirodi kad rastu na različitim područjima. Naš je koncept stastao na ideji da i slavine mogu različito „rasti", iako imaju isti DNA. Bitno nam je bilo da istovremeno budu samo-adaptirajuće, ovisno o situaciji u kojoj se koriste. Kad umivaonici i pripadna linija detalja počivaju na gotovo identičnom konceptu - podsjećaju na oblutke s plaže. Jasan formalni sustav dopuštao je da napravimo iste oblike u različitim veličinama kako bismo zadovoljili potrebne tipologije - i zato je naša kupaonička kolekcija za Axor dizajnirana sa samo dva formalna „jezika", bambusom i kamenom. Ujedno, trudili smo se slijediti prirodni pezsaž, poput kamenog vrta u kojem rastu bambusi. Želja nam je bila predstaviti različite prirodne dijelove kojima ljudi mogu naći vlastiti način uporabe. Naša kupaonica nije organizirana poput shematskih prikaza u kojima je svaka funkcija jasna i odvojena. Kod nas je više riječ o prostorima koji se nastavljaju i isprepleću, gdje su funkcije jasno određene samo pri trenutnim potrebama - naši kupaonički elementi mogu biti slobodno postavljeni, i nisu nužno vezani za samo jedno mjesto i za samo jednu funkciju. Zamislili smo kupaonicu kao pejzaž koji je na prvi pogled koherentan, ali koji nudi različite oblike i veličine. Tražili smo esencijalnost, a istodobno savršeno dobro strukturirani prostor. Možda je to neka vrsta savršeno organizirane jednostavnosti...
NACIONAL: Kako biste opisali svoju suradnju s Galerie Kreo, i o kakvim je projektim riječ, na čemu se bazira koncept te suradnje?
- Galerie Kreo je savršeno mjesto za istraživanje jer je potpuno odvojena od uobičajenog industrijskog konteksta i tržišta. Ona je više područje suvremene umjetnosti negoli tradicionalna prodavaonica namještaja. Čelni ljudi galerije dali su nam slobodu od uobičajenih ograničenja kojima obiluje industrija. To ne znači da smo proizveli djela koja su potpuno odvojena od stvarnosti - riječ je samo o djelima za čiji je nastanak bilo bitno da područje naših istraživanja može biti mnogo šire. Djela koja smo osmislili za Kreo otkrivaju nove dizajnerske tipologije, dok su djela za ostale kompanije mnogo „noramlanija", kako po dimenzijama, tako i po načinima uporabe. S Kreom možemo nastaviti istraživati, možemo se igrati - materijalima, oblicima...

NACIONAL: Ali s vremena na vrijeme, kad ugledam neki od vaših radova, svi mi se čine vrlo eksperimentalnima, često potpuno nekomercijalni, da ne kažem teško upotrebljivi. Uvijek sam smatrao da je dizajn nešto poput primjenjivanja umjetnosti u industriji.
- Česta je greška u tim nejasnim, ponekad sasvim izbrisanim granicama. Točnije, možda bi bilo najbolje redefinirati što je dizajn, a što umjetnost. Dizajnerski predmeti temeljno imaju funkciju, i ta ja funkcija bitan element njihova određenja. Točno je da je u slučaju galerijske zainteresiranosti tržište za limitirane edicije dizajnerskih predmeta i tržište za umjetnost vrlo slično, pa otud i vaš dojam. S djelima koja su nam u muzejima sasvim je drukčije: muzeji pokušavaju prikazati sve ono što reprezentira naše društvo. Oni će dizajn, umjetnost, film staviti zajedno kako bi osigurali njihovo bolje razumijevanje i njihovu interakciju u određenom razdoblju. A kako je naše suvremeno društvo vrlo usmjereno na predmete, to je i razlog zašto muzeji odabiru predmete vrlo različitog dizajna.

NACIONAL: Prije nekoliko godina podučavali ste na École Cantonale d'Art de Lausanne u Švicarskoj.
- Smatramo da svaka učenost nužno smjera stvaranju otvorenih ljudi, ili bi barem trebala djelovati u tom smjeru. S podučavanjem arhitekture ili dizajna je slično. Točnije, ako je podučavanje bogato, raznoliko, kompleksno i zanimljivo, ono će omogućiti sagledavanje različitih problema, ne samo arhitekture ili dizajna izdvojenih iz konteksta.

NACIONAL: Što ste studentima govorili o dizajnu, kako ste im ga predstavili?
- Rad, rad, rad! Rekli smo im: budite iskreni. Savjetovali smo im da pokušaju raditi projekte za industriju, ali ponajprije bez stvarnoga znanja o industriji, kako bi mogli pomaknuti granice te industrije. Konačno, naš savjet je bio da se pokušaju usredotočiti na zadatak te preskočiti limite i prije nego što znaju što su limiti.

NACIONAL: Ronan i Erwan kao braća - je li teško raditi s bratom?
- Mi smo braća koja su odrasla u istom okruženju i s jednako dubokim odnosom prema oblicima i bojama, kategorijama koje su nas obojicu oduvijek privlačile. Imamo slično načelno razumijevanje nekih načelnih stvari. Ali među nama je pet godina razlike. Nismo išli u istu školu i nismo imali iste prijatelje, pa imamo i prilično različita gledišta. Možemo imati izrazito veliko razumijevanje za onoga drugoga, ali možemo se i vrlo razlikovati u stavovima. Na svojim projektima pokušavamo postići zajedničko mišljenje, ali to se ne događa odmah, i nikada na početku rada. Zato je i naša suradnja dug proces razgovaranja i dogovaranja.