Do kraja ove godine ta nova političko-energetska asocijacija država čije je osnivanje na pomolu i Europska zajednica potpisat će Ugovor o osnivanju integriranog tržišta struje i plina u Jugoistočnoj Europi.Hrvatska ulazi u Energetsku zajednicu Jugoistočne Europe, koja će se prostirati od Zagreba do Ankare. Kako tvrde Nacionalovi izvori, do kraja ove godine ta nova političko-energetska asocijacija država čije je osnivanje na pomolu i Europska zajednica potpisat će Ugovor o osnivanju integriranog tržišta struje i plina u Jugoistočnoj Europi. To je i bio glavni motiv prošlotjednog posjeta posebnog koordinatora Pakta o stabilnosti Ercharda Buseka Zagrebu, koji je protekao u sjeni smjene veleposlanice Spomenke Cek s dužnosti nacionalnog koordinatora Pakta o stabilnosti.

Osim Hrvatske tom će ugovoru, potaknutom upravo u okvirima Pakta o stabilnosti, pristupiti i Albanija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija i Crna Gora, Turska te civilna administracija međunarodne zajednice na Kosovu. Sve govori u prilog tezi da je u očima Bruxellesa Hrvatska i dalje čvrsto pozicionirana na Balkanu, što s obzirom na njezin geografski položaj, ali i njezine realne gospodarske interese, ne bi trebao biti problem.

Onima, pak, koji strahuju da će uspostava te zajednice nužno rezultirati nekom vrstom balkanske Zajednice za ugljen i čelik, koja je bila početni organizacijski oblik današnje Europske unije, odnosno začetak balkanske konfederacije, većina Nacionalovih relevantnih izvora uzvraća da takve opasnosti ipak nema. Ovdje je riječ o postupnoj uspostavi uređenog energetskog sustava i tržišta energentima u Europskoj uniji, koji će se u cijelosti zaokružiti 2008.

Ipak, prva je žrtva još neuspostavljene Energetske zajednice Jugoistočne Europe, najvećeg projekta Erharda Buseka, veleposlanica Spomenika Cek, koja je gotovo pet godina, do 2002., bila hrvatska veleposlanica pri UN-u i Svjetskoj trgovinskoj asocijaciji u Ženevi. Prije dolaska na tu dužnost, kad je šef diplomacije bio Mate Granić, vodila je kao njegova pomoćnica Upravu za gospodarsku diplomaciju u Ministarstvu vanjskih poslova.

Kao što je Nacional objavio u prošlom broju, smijenjena je s dužnosti nacionalnog koordinatora Pakta o stabilnosti. Međutim, prema Nacionalovim izvorima bliskima krugu oko Buseka, problem nije bio u njezinu navodnom protivljenju cijelome projektu. Interesnim lobijima okupljenima oko ovog nedvojbeno unosnog posla smetalo je, zapravo, njezino ustrajavanje na ozbiljnim pregovorima prije potpisivanja tog dokumenta, koji će zasigurno imati dalekosežne ne samo gospodarske nego i političke posljedice.

S tim razlozima za smjenu suglasio se, kao osoba dobro upućena u posao lobiranja, i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, presuđujući o smjeni Spomenke Cek, koja je do njegova dolaska na Zrinjevac uspjela preživjeti sve promjene na hrvatskoj političkoj pozornici. Bila je veleposlanica u vrijeme dvojice predsjednika: Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, a na dužnost nacionalnog koordinatora Pakta o stabilnosti imenovao ju je 2002. bivši ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Bilo kako bilo, i Busek i Žužul javno su demantirali da je Busek zahtijevao smjenu Spomenke Cek dokazujući samo da proces uklanjanja gotovo svih diplomata koji su svoj profesionalni dignitet formirali u vrijeme bivših ministra vanjskih poslova Tonina Picule i Mate Granića ulazi u završnu fazu.

Sigurno je da će namjera Sanaderove vlade da kriomice potpiše ovaj nesumnjivo važan dokument za budućnost Hrvatske izazvati novu buru na hrvatskoj političkoj sceni. Već u ovom trenutku, dok hrvatska vlada još uvijek nema definiranu pregovaračku strategiju, kao ni pregovaračke timove, grupiraju se političke snage koje će zahtijevati da se taj međunarodni ugovor u Hrvatskom saboru ratificira dvotrećinskom većinom. Prema svim naznakama, nesporazuma može biti samo oko toga na koji će se članak Ustava pozivati zastupnici kad to budu zahtijevali.

To bi moglo ozbiljno dovesti u pitanje i obećanja koja su Buseku dali premijer Sanader i ministar vanjskih poslova Žužul, ali i njihovu vjerodostojnost u ispunjavanju očekivanja važnih za popravljanje imidža ponajprije HDZ-a u očima međunarodne zajednice. Na to je ovaj dvojac vladajuće stranke, koji je sve karte bacio na prikupljanje poena u vanjskoj politici, posebno osjetljiv.

Dakle, prema trenutačnom odnosu snaga, malo je vjerojatno da će Sanader uspjeti izbjeći zahtjev da ratifikacija dokumenta u Hrvatskom saboru bude poduprta dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova, što predsjednik Sabora Vladimir Šeks, unatoč svojoj vještini u takvim operacijama, najvjerojatnije neće moći osigurati. U ovom trenutku, osim očekivanih prigovora koji se pozivaju na domoljubni članak 141. Ustava Republike Hrvatske, stižu i prigovori iz proeuropskih krugova pravnih stručnjaka, koji se pozivaju na emocionalno daleko neutralniji članak 139. Ustava zahtijevajući istu stvar – dvotrećinsku većinu zastupničkih glasova. Naime, i taj dio Ustava obvezuje na dvotrećinsku većinu glasova svih zastupnika.

Kako je za Nacional izjavio Tonino Picula, bivši ministar vanjskih poslova, ali i aktualni predsjednik Glavnog odbora SDP-a, najutjecajnije oporbene stranke, njegovi će zastupnici poduprijeti zalaganje da se cijeli posao oko uspostave Energetske zajednice u Jugoistočnoj Europi obavi javno. A za to, kako se suglasio, nema bolje mogućnosti nego da se prigodom ratifikacije ugovora u Hrvatskom saboru osigura ili puna suglasnost svih stranaka ili barem dvotrećinska većina zastupničkih glasova.

Članak 141. Ustava na koji se poziva dio protivnika Energetske zajednice zabranjuje bilo kakvo “pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama” ako bi to “moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”. On nadalje propisuje da “o udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika”. U sljedećem se stavku precizira da se konačna “odluka donosi na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi”.

U svakom slučaju, presložena operacija da bi se HDZ dragovoljno opredijelio za nju, pa se može očekivati da će Sanader i Šeks uložiti sve snage da bi izbjegli tu mogućnost. Nastojat će u parlamentu cijelu stvar progurati običnom većinom glasova zbog čega su, kako procjenjuju Nacionalovi sugovornici, i pripremu ovog dokumenta skrivali ne samo od očiju hrvatske javnosti nego i od većine relevantnih stručnjaka, koji bi zasigurno imali što reći o cijeloj ideji, ali i pomoći u boljem definiranju pojedinih točaka ugovora.

Nasuprot pozivanju na taj tvrdi stav hrvatskog Ustava, koji prema mišljenju dijela oporbe u sebi sadrži pristup u načelu štetan za interese Hrvatske, stručnjak za europsko pravo kojeg je konzultirao Nacional ukazao je i na znatno mekši 139. članak Ustava, koji također obvezuje na dvotrećinsku većinu zastupničkih glasova. A u njemu stoji da je dvotrećinska većina glasova svih zastupnika potrebna i prigodom ratifikacije “međunarodnih ugovora kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske”. A kad je riječ o krupnom projektu kao što je Energetska zajednica, onda je on primjenjiv.

Argumenti za 139. članak Ustava izvode se iz točke 47. prijedloga Ugovora, koja propisuje da Ministarsko vijeće Energetske zajednice Jugoistočne Europe, tijelo koje donosi sve ključne odluke u energetskom sektoru, te Stalna grupa, koja ga podupire, odlučuju dvotrećinskom većinom o pitanjima koja nisu izvedena iz pravila Europske unije. Zapravo, riječ je o odlučivanju o pitanjima specifičnim upravo za Jugoistočnu Europu, a ne o harmonizaciji standarda s EU, na što je Hrvatska obvezna prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Ukratko, ovim ugovorom Hrvatska svoj suverenitet u odlučivanju o pitanjima proizvodnje, distribucije i potrošnje struje i plina prepušta Ministarskom vijeću Energetske zajednice Jugoistočne Europe i njezinoj Stalnoj grupi. Ministarsko vijeće činit će, prema ovoj zamisli, predstavnici svake od država članica, ali i dva predstavnika Europske zajednice. Nadalje, precizira se da će Europska komisija osigurati tajništvo za djelovanje navedenih institucija, što dokazuje da je ideja do detalja ozbiljno razrađena.

Da je kojim slučajem predviđeno načelo jednoglasnosti, odnosno da se odluke donose konsenzusom, stručnjak za europsko pravo koji se prvi put susreo s ovim prijedlogom dokumenta u razgovoru s novinarom Nacionala, smatra da dvotrećinska većina u Saboru ne bi bila nužna. Hrvatski bi predstavnici u Ministarskom vijeću u tom slučaju raspolagali pravom veta, što bi olakšalo hrvatsku poziciju u odlučivanju o tako važnim pitanjima, pa i posljedice budućih odluka ne bi bile toliko dalekosežne. Hrvatska, naime, odlučivanje u iznimno važnom sektoru, koji je u povijesti nerijetko znao biti poticaj za otvaranje ratnih sukoba jer je zaštita interesa na tom planu presudna za svaku zajednicu, prepušta institucijama Energetske zajednice Jugoistočne Europe. Nasuprot ovoj suzdržanosti u pitanjima regionalne specifičnosti, stoji obveza harmonizacije energetskih sustava s EU, koja je ionako predviđena Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, pa tu zapravo nema razloga za uspostavu zaštitnih mehanizama.

Dokument koji je do Nacionala stigao iz krugova HEP-a gdje je također, osim u nekoliko ministarstava, dostavljen na promišljanje stručnjacima, ovom je ekspertu za europska pitanja bio zanimljiv i zato što je u njemu otkrio simulaciju novog modela pridruživanja u EU, koji nije identičan putu koji je morala prijeći Hrvatska. Kako je pojasnio, upravo ova varijanta stvaranja zajednica na osnovi nekih gospodarskih pitanja može poslužiti kao integracijski model zemljama koje još nisu u stanju ispuniti političke uvjete Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To je pragmatičnoj EU prihvatljiv model. Ne ostavlja države koje bi mogle postati novim kriznim točkama u europskom tkivu izvan aktualnih integracijskih procesa u Europi. To je jedan od načina nadzora nad eventualnim otvaranjem novih kriznih žarišta.

Prema njegovim riječima, Energetska zajednica, unatoč tome što su u nju uključene i četiri države koje su trenutačno kandidati za punopravno članstvo u Europskoj uniji poput Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Turske, može se pretvoriti u model pridruživanja u Europsku uniju i zemalja iz njihovog okruženja. Riječ je o državama koje još nisu u stanju odgovoriti na zahtjevne uvjete predviđene Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, koji su potpisale Hrvatske i Makedonija. Iskušavaju se nove varijante u prostoru koji je i dosad služio kao pogodan laboratorij.

Da je priprema za ovaj ugovor, oko kojeg se u stručnim krugovima već diže velika prašina, počela u vrijeme vlade bivšeg premijera Ivice Račana, u razgovoru za Nacional potvrdio je Tonino Picula, koji je u veljači prošle godine kao ministar vanjskih poslova u Bruxellesu potpisao Pismo suglasnosti o regionalnom tržištu električne energije u Jugoistočnoj Europi. Međutim, kako je dodao, njegova je vlada tom poslu pristupala oprezno i gajeći izvjesne rezerve, jer slušajući struku od samoga se početka strahovalo da bi Hrvatska mogla ostati u totalnom mraku zbog neusklađenosti energetskih sustava u slučaju, primjerice, nekog kratkog spoja u Bugarskoj ili Crnoj Gori.

Da te sustave nije jednostavno uskladiti, prema njegovim riječima, bjelodano se pokazalo 2002., kad je Albanija zbog pomanjkanja vode u hidroelektranama imala električnu energiju samo sat-dva dnevno. Hrvatska je tada pokušala pomoći opskrbljujući Albaniju sa svojeg krajnjeg juga, ali je u tome imala velike poteškoće jer albanski energetski sustav jednostavno ne postoji. “Osim što je energija, zasigurno, jedna od ključnih točaka svake politike pa se tako, primjerice, i razina odnosa između Ruske Federacije i Europske unije može procjenjivati kroz njihove odnose na području snabdijevanja i potrošnje ruskog plina i nafte, ona je i stvar tehnologije. Stoga je na ovom području nužna barem zdrava skepsa”, zaključio je Picula.

Prema njegovim riječima, treba biti svjestan činjenice da je energetski sustav u Srbiji i Crnoj Gori suočen s ozbiljnim poteškoćama jer Đerdap kao najveće energetsko postrojenje u Srbiji za vrijeme Miloševićeva režima godinama nije održavan. Dodao je tome i svoje razmišljanje da je u ovom trenutku za približavanje Hrvatske EU puno važnije rješavanje otvorenih pitanja sa zapadnim susjedima, kao što su granična pitanja sa Slovenijom ili pitanje isplate jugoslavenskog duga Italiji za optantsku imovinu. Ne samo u Hrvatskom saboru nego i u otvorenoj javnoj raspravi, trebalo bi vidjeti kako stvari realno stoje i hoće li od toga biti neke koristi, ne okrećući dakako leđa cijeloj ideji.

Osim prema energetskom tržištu u Jugoistočnoj Europi, prema riječima Tonina Picule, koji danas oslobođen uloge ministra vanjskih poslova govori znatno slobodnije, valjalo bi promišljenije pristupiti i nekim multilateralnim organizacijama uključujući i Pakt o stabilnosti, koji je bio glavni promotor i preko kojeg Bruxelles trenutačno gura projekt Energetske zajednice Jugoistočne Europe. “Pakt je nastao 1998. u vrlo specifičnim okolnostima. Trebao je biti zamjena za političko zajedništva u dijelu Europe u kojem je vladalo ratno stanje. Kumovi su bili bivši američki predsjednik Bill Clinton, kao i velik broj europskih čelnika koji su se okupili u Sarajevu nakon zaključaka Vijeća ministara EU u Kolnu”, prisjetio se Picula.

Dodao je, međutim, da je s vremenom Hrvatska uspjela najprije sebe normalizirati, a onda pomoći da se normaliziraju i odnosi u regiji, pa je Pakt sve više počeo gubiti svoj prvobitni smisao. “Čak na nekim regionalnim konferencijama, gdje su se trebali skupiti veliki novci, od svega nije bilo ništa, pa se on tražeći svoj smisao koncentrirao na neke projekte koji možda i uspiju”, sumnjičav je danas Picula. I ne samo to, Picula misli da treba propitati i druge oblike multilateralizma, kao što je OESS, jer “ono što je svojedobno bilo ustanovljeno s određenim smislom danas, nakon napada na New York 11. rujna 2001. te rata u Iraku, dolazi pod veliki znak pitanja”. U svakom slučaju, Picula danas s određenom rezervom nastupa ne samo prema zajedničkom tržištu struje i plina u Jugoistočnoj Europi nego i prema njegovu glavnom inicijatoru – Paktu o stabilnosti, koji vodi Erchard Busek.

Ukratko, na hrvatskoj političkoj pozornici ponovo svjedočimo svojevrsnom obratu. Glavni promotor projekata vezanih za regionalne inicijative postala je HDZ-ova vlada premijera Sanadera. Očito je u tome prepoznala elemente koji bi se mogli učiniti simpatičnima u velikim centrima svjetske politike od Washingtona do Bruxellesa. Prije ovog žurnog koračanja prema Energetskoj zajednici Jugoistočne Europe ministar vanjskih poslova Miomir Žužul je, nakon višegodišnje suzdržanosti Tonina Picule i Račanove vlade prema SEECP-u – Procesu suradnje u Jugoistočnoj Europi – regionalnoj inicijativi gdje je Hrvatska godinama bila samo promatrač, preko noći odlučio da Hrvatska postane njezinom stalnom članicom.

Prema Piculinim riječima, cijelom projektu Energetske zajednice u Jugoistočnoj Europi ne treba okrenuti leđa, ali ne treba ni žuriti s odlukom. Pritom treba znati da je zajedničko trgovanje električnom energijom novo i za Europsku uniju. Iako u EU postoji sustav proizvodnje, distribucije, potrošnje i nadzora električne energije, plan je da se on u cijelosti zaokruži tek 2008. Zasad je zaokružen sustav regionalnog povezivanja u tzv. North Pullu, koji obuhvaća nekoliko skandinavskih zemalja: Dansku, Norvešku, Švedsku i Finsku, koje su uspostavile svoje regionalno tržište 1999., i to je pravac u kojem će ići Europska unija do 2008. Osim tog primjera, sad se priprema definiranje još jednog regionalnog tržišta na jugoistoku Europe, koje je, međutim, suočeno s mnogo ozbiljnijih problema. Riječ je, ponajprije, o različitim tehnološkim razinama tih sustava, što neće biti jednostavno uskladiti.

Stoga je, prema Piculinim riječima, budući da se radi o ozbiljnom državnom problemu s dalekosežnim posljedicama po gospodarstvo zemlje, potrebno sve učiniti transparentnim čak i u slučaju da Ustav ne pruža takvu mogućnost kao što je izglasavanje ratifikacije dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova u Hrvatskom saboru. Picula se usput osvrnuo i na vrijeme kada je u ime Račanove vlade sudjelovao na skupovima na kojima se kreirala ideja o uspostavi Energetske zajednice Jugoistočne Europe, naglasivši da je od trenutka kad su se u Ateni u studenome 2002. okupili ministri energetike devet zemalja Jugoistočne Europe Hrvatska sebi dala za pravo da odgodi potpisivanje dokumenta. Ograničila se samo na izjavu da to za nju ima političko značenje, koja je demonstrirala hrvatsku želju za suradnjom u regiji s ciljem i vlastite gospodarske promocije.

To je vrijeme, međutim, iza nas i na cijelu priču treba gledati s dužnim oprezom, znajući da se radi o nezaustavljivom integracijskom procesu zaokruživanja energetskog sustava Europe. Ako i postoje razlozi za ozbiljnije promišljanje kako uspostaviti suradnju na području proizvodnje i potrošnje plina i struje u Jugoistočnoj Europi, onaj dio koji se u Sporazumu odnosi na Europsku uniju u pravnom je smislu, barem prema riječima stručnjaka za europsko pravo kojeg je konzultirao Nacional, čista stvar.

Prema njegovu mišljenju, unatoč tome što postoje prigovori da će u Energetskoj zajednici Jugoistočne Europe biti uspostavljen sustav odlučivanja u kojem će prijedloge poticati i odluke donositi Europska unija, odlučivanje o tim pitanjima natpolovičnom većinom u ustanovama buduće zajednice, dakle Ministarskom vijeću i Stalnoj grupi, nije sporno, jer i članak 101. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju obvezuje Hrvatsku na harmonizaciju tog sektora sa standardima Europske unije.

Sve do ove i dalje nejasne situacije o pravim razlozima smjene veleposlanice Cek, hrvatska javnost nije imala pojma kakav se dalekosežan projekt u potaji priprema. Vezano za budućnost Energetske zajednice Jugoistočne Europe ostao je niz otvorenih pitanja. Među ostalim i pitanje je li ta zajednica doista bila razlog zbog kojeg je veleposlanica morala otići, a to opet otvara posve drugu temu – problem vođenja vanjske politike u kojoj više gotovo i nema mjesta ni za koga tko nije iz neposrednog okruženja ministra Žužula i premijera Sanadera.