Stjepanu Tuđmanu posve je okrenuo leđa nakon što su objavljeni rezultati parlamentarnih izbora 2000., na kojima je HDZ izgubio. Tada je prekinuo i sve poslovne kontakte s tvrtkom Stjepana Tuđmana, što, prema Nacionalovu sugovorniku, dovoljno govori oAktualni neovisni kandidat na predsjedničkim izborima Boris Mikšić, bogati hrvatski iseljenik iz Amerike, koji se iznenada pojavio na hrvatskoj političkoj sceni na zadnjim parlamentarnim izborima, u Hrvatsku se vraća još od početka devedesetih preko veza s obitelji Tuđman. S mlađim predsjednikovim sinom Stjepanom Tuđmanom išao je u Petu zagrebačku gimnaziju, čega se sjetio neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Javio mu se, a kasnije je preko njega počeo otvarati vrata za svoj eventualni povratak u Zagreb. Ubrzo nakon početnog kontakta uspostavio je i poslovnu suradnju s Domovina holdingom, tvrtkom Stjepana Tuđmana, koja je zastupala njegove poslove u Hrvatskoj.

Početkom devedesetih to je prijateljstvo bilo potvrđeno i kumstvom. U obiteljskoj kući Tuđmanovih u Nazorovoj ulici na zagrebačkom Tuškancu Boris Mikšić bio je krsni kum Ana Mariji, prvoj kćeri Stjepana Tuđmana. Međutim, ta činjenica nije službeno zabilježena u knjigama nadležne župe u Kraljevu vrhu, smještene na zagorskoj strani Medvednice, jer Mikšić nikada nije imao vremena da ode do župe i do kraja obavi svoju dužnost, potvrdio je pouzdan Nacionalov izvor.

Nakon višegodišnjih skladnih odnosa s obitelji pokojnog hrvatskog predsjednika, Mikšić je počeo zametati tragove tog prijateljstva nakon prvih vijesti o bolesti pokojnog Franje Tuđmana. Stjepanu Tuđmanu posve je okrenuo leđa nakon što su objavljeni rezultati parlamentarnih izbora 2000., na kojima je HDZ izgubio. Tada je prekinuo i sve poslovne kontakte s tvrtkom Stjepana Tuđmana, što, prema Nacionalovu sugovorniku, dovoljno govori o moralnoj strani aktualnog predsjedničkog kandidata.

Do početka 2000. Boris Mikšić djelovao je pod okriljem i uz pasku obitelji Tuđman. Upravo zahvaljujući toj činjenici 1995. bio je imenovan za počasnog konzula u američkoj državi Minnesoti, premda je u to vrijeme u hrvatskoj zajednici u Americi bio gotovo anoniman. To mu je poznanstvo tada počelo otvarati i neka vrata u samom SAD-u.

Tvrtka Stjepana Tuđmana Domovina Holding godinama je bila zastupnik Mikšićeva Cortec Corporationa iz Minnesote za Hrvatsku, pa je u tom svojstvu sklapala i poslove s hrvatskim Ministarstvom obrane o prodaji antikorozivnih sredstava za zaštitu oružja i vojne tehnike. Vrijednost tih poslova na godišnjoj se razini kretala između 200 i 500 tisuća dolara, potvrdio je Nacionalov sugovornik ističući da se zapravo nije radilo o velikim iznosima, ali je u poslovima održavan kontinuitet.

Prvi problemi u suradnji, koju je u pravilu diktirao i određivao sam Mikšić, prema Nacionalovu izvoru počeli su već 1999., a sve je puklo početkom iduće godine. Samo dva dana nakon parlamentarnih izbora na kojima je HDZ izgubio, 05. siječnja 2000., Mikšić je izvijestio MORH da Domovina holding više nije zastupnik njegove američke kompanije u Hrvatskoj. Njegovi poslovni partneri u Zagrebu, uključujući i školskog znanca Stjepana Tuđmana kojeg se najednom sjetio početkom devedesetih, o tome uopće nisu bili obaviješteni.

Da će biti problema u poslovanju s Mikšićem, u Domovina holdingu naslućivalo se još 1999. Još tada počeo je zatezati s isporukom ugovorenih količina antikorozivnih sredstava MORH-u. Posljednja je pošiljaka te godine čak bila vraćena u Ameriku jer nije bilo novca da se plati PDV, pa roba nije mogla izići s carine.

Nakon što su bile objavljene prve vijesti o bolesti predsjednika Tuđmana, Mikšić je najednom počeo svojim poslovnim partnerima u Zagrebu tumačiti kako i on čita hrvatske novine. Tada je procijenio da u Hrvatskoj nije dobra atmosfera za posao, da Hrvatska postaje rizična zemlja, prenio je Nacionalov izvor tadašnje poruke koje je Mikšić slao poslovnim partnerima u Zagreb.

Prema njegovim riječima, neovisni predsjednički kandidat Mikšić nije se pokazao u najboljem svjetlu ni kad je trebalo uzvratiti dobre usluge koje su mu nesumnjivo bile pružene u Hrvatskoj. Među ostalim, iza leđa svojih hrvatskih poslovnih partnera pokušao je dobiti posao antikorozivne zaštite krčkog mosta. Kako je Hrvatska ipak mala zemlja, oni su to saznali, ocijenili kao ne fer postupak pa su ga pred drugim poslovnim partnerima ocjenjivali kao “prljavog igrača”.

Premda je jednoj tajnici Domovina holdinga, koja je imala ambiciju nastaviti školovanje u Americi, obećao siguran posao, ona se već nakon šest mjeseci razočarana morala vratiti u Zagreb. Bolje sreće nije bio ni sin hrvatskog veleposlanika iz jedne europske zemlje, koji je otišao u Mikšićev Cortec u Minnesotu., gdje mu je jedno vrijeme kao glavni suradnik u poslu bio i desna ruka.

Mladić ga je, prema riječima Nacionalova izvora, zamolio da mu tvrtka u kojoj je tada radio, a bio je to Mikšićev Cortec, izda jamstvo kako bi, nakon završetka školovanja, mogao ostati u Americi. Procjenjujući, međutim, da mu u tom trenutku on više nije bio važan, Mikšić se oglušio na molbu. Ukratko, odbio je izdati potrebno jamstvo, tvrdi Nacinalov izvor.

S druge strane, Cortec, Mikšićeva kompanija u Americi, koja svojim antikorozivnim sredstvima snabdijeva i američku Nacionalnu gardu, ali ne i vojsku, stalno je u previranjima. Iako u samoj Americi nema velik broj zaposlenih, jer se tamo ne bavi proizvodnjom nego samo poslovnom potporom i prodajom programa, prema riječima Nacionalova sugovornika, opterećena je velikom fluktuacijom radne snage. Zaposlenici su pod stalnim pritiskom zbog mogućeg otpuštanja s posla.

Osvrnuvši se na najave Mikšićeva Izbornog stožera da će se Boris Mikšić, kako je istaknuto u priopćenju, zbog “medijsko-informativne blokade” povući iz utrke na predstojećim parlamentarnim izborima, Nacionalov izvor ne isključuje mogućnost da je to priopćenje običan marketinški trik. Cilj je bio i na taj način privući pažnju javnosti a, prema tvrdnji ovog Nacionalova sugovornika, Mikšić je svoju kandidaturu ionako postavio na takav način da u svim varijantama ima dobitnu kombinaciju. I kad izgubi moći će se hvaliti po Americi da je sudjelovao na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, kao što se danas hvali da u svom impozantnom voznom parku ima rolls-roycea iz 1959. kojim su se svojedobno vozili Liz Taylor, Sophia Loren i Beatlesi.

U potrebi za neumjerenim hvaljenjem kojemu je sklon osobito u ženskom društvu krije se i glavni motiv što je u St. Paulu, glavnom gradu Minnesote, kupio kuću od tisuću četvornih metara, uvjeren je Nacionalov sugovornik. Kuća je sagrađena 1974. po uzoru na onu s južnjačke plantaže “Tara” iz filma “Prohujalo s vihorom”, a Mikšić je u toj kupnji navodno uspio preduhitriti i američku pop zvijezdu Princea.

Glamur je osnovni smisao njegova života, pa u tom smislu treba shvaćati i način njegova povratka u Hrvatsku, koju je napustio 1974. Početkom devedesetih to je nagovijestio približavanjem obitelji Tuđman da bi sada to pokušao učiniti spektakularnije ? sudjelovanjem u političkom životu zemlje, najprije preko parlamentarnih, a onda i predsjedničkih izbora.

Da mu takve geste nisu strane, govori i način na koji najavljuje svoju predizbornu kampanju. Unatoč iznenadnoj najavi prošlog utorka da postoji mogućnost da se i povuče iz izborne kampanje zbog nezadovoljstva time kako hrvatski mediji prate njegove poteze, prilikom isticanja svoje kandidature najavljivao je da će se u njegovoj predizbornoj kampanji pojaviti i zvučna imena američke politike. Počeo je licitirati sa svojim susjedom iz Minnesote Walterom Mondaleom, bivšim američkim potpredsjednikom.

U lipnju je najavio kako očekuje da će mu u pomoć priskočiti i bivši američki predsjednik Bill Clinton, kao i aktualni guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger. Tada je navodno diskretno stavio do znanja da je njegov predizborni tim u kontaktu i s predsjedničkim kandidatom demokratske stranke Johnom Kerryjem. Od svega je zasad izvjesno da na poslovima njegova političkog marketinga radi bojnik HV-a Žarko Delač, koji se zbog toga što je djelatna vojna osoba našao u neugodnoj situaciji.

Na upite koliko namjerava uložiti u predizbornu kampanju u pravilu naglašava da se tu drži načela kao i u poslovima: “granica samo nebo”. No Nacionalov sugovornik upozorava kako i tu izjavu treba uzeti s oprezom, jer i druge stvari koje govori često su netočne kao, primjerice, i priča da se u Ameriku s prvom suprugom Olgom zaputio sa samo 37 dolara u džepu. On tamo nije otišao baš toliko nepripremljen. Dobro je znao gdje ide, a u novčaniku je imao znatno više nego što je objavio u svojoj knjizi.

Otputovao je s nekoliko tisuća dolara i posve je izvjesno da danas više nije siromašan. Ipak, o razmjerima svog bogatstva u apsolutnim iznosima izbjegava govoriti. Na to pitanje u pravilu odgovara zagonetno, tvrdeći da plaća veći porez nego što je plaća američkog predsjednika.