Objavljeno u Nacionalu br. 816, 2011-07-05

Autor: Nacionalova redakcija

JUŽNI SUDAN NA PUTU U NEOVISNOST

Rođenje nacije na bijelom Nilu

NAJVEĆA afrička država je rascijepljena, a novinar Nacionala proputovao je Južnim Sudanom, tom novom, 193. svjetskom državom i iskusio opasni život s pripadnicima plemena Dinka, Nuera i Murlea

POLICIJA U GRADU JUBI na vrućini ležerno čuva
jedno od glasačkih mjesta na referendumuPOLICIJA U GRADU JUBI na vrućini ležerno čuva jedno od glasačkih mjesta na referendumuRođenje svake nacije prate mitovi i legende. Južnosudanska legenda je John Garang de Mabior, čiji se memorijal uzdiže u istočnom dijelu glavnog grada Jube, nadvisujući naselja potleušica s krovovima od valovita lima kakva prevladavaju u gradu. Taj bivši južnjački pukovnik sudanske vojske poveo je pobunu protiv arapskog sjevernog Sudana te osnovao Oslobodilački pokret sudanskog naroda (SPLM) i njegovo vojno krilo SPLA. Izrastao je u oca nacije, ali mu usud, baš kao ni Mojsiju, nije dao da uživa u plodovima svoje borbe. Poginuo je 2005. godine u nerazjašnjenoj helikopterskoj nesreći, nekoliko tjedana nakon što je proglašen predsjednikom. Te iste godine potpisan je Sveobuhvatni mirovni sporazum kojim je okončan višedesetljetni rat između arapskog sjevera i crnačkog, kršćansko-animističkog juga.


PRVOG DANA siječanjskog referenduma predsjednik Salva Kiir, Garangov kolega po oružju i nasljednik, održao je pomirljivi govor nakon što je prvi glasovao na biralištu u Memorijalu. Dok je govorio, povremeno je otirao znoj s čela, što zbog tropske vrućine, a što zbog neizostavnog crnog stetsona na glavi, dara bivšeg predsjednika Georgea Busha. Obližnji Bijeli Nil nije nosio osvježenje, pa je bilo vruće i običnim glasačima koji su strpljivo čekali. Euforija zbog neovisnosti na vidiku obuzimala je ljude dok su čekali u redu. Mnogi su bili u tradicionalnim nošnjama. Plesali su i slavili “pobjedu” i “slobodu”. Pjevali su “Bye, bye, Khartoum”. Prisutnost bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera i bivšeg predsjedničkog kandidata Johna Kerryja manifestacija je američke potpore Južnom Sudanu. Došao je i glumac George Clooney, koji posljednjih godina aktivno podupire Južni Sudan. Pitao sam ga što vidi kao najveću prijetnju proglašenju neovisnosti dogovorenom za 9. srpnja. On i John Prendergast, osnivač humanitarne organizacije Enough s kojom Clooney surađuje, gotovo uglas su odgovorili: “Abyei.” Naftonosno područje Abyei, koje se nalazi na budućoj granici Sjevernog i Južnog Sudana, poprište je sukoba između postojeće i buduće države. Nafta je većinom u Južnom Sudanu, ali naftovod je u Sjevernom. Hoće li Abyei pripasti jednoj ili drugoj državi, ovisi o ishodu lokalnog referenduma koji bi se ondje trebao održati. Mustafa Biyong Majak, zamjenik ministra informiranja, kaže da nije siguran kako će se stvari odvijati jer nema previše povjerenja u sudanskog predsjednika al Bashira. Peter Garang Abednego, jedan od voditelja izborne kampanje predsjednika Kiira i SPLMa, vjeruje u mirno razrješenje krize - nekoliko dana prije proglašenja neovisnosti, sjevernosudanska vojska još drži Abyei oko kojeg se vode borbe - ali zadržava nepovjerenje prema sjevernjacima. Taj frontmen tradicijskog benda Southern Voice pridružio se gerili SPLA kao 11-godišnji dječak. Nakon zarobljavanja, u zatvoru u Jubi svjedočio je likvidacijama svojih suboraca. Jedne je noći uspio preskočiti ogradu i pobjeći. Morao je preplivati Nil i pješačiti devet dana da bi se dokopao rodnog grada Bora. Dodatno breme za Južni Sudan su izbjeglički i prognanički problemi. Mireille Girard, šefica UNHCR-a u Južnom Sudanu, kaže da izbjeglica iz susjednih zemalja ima oko 25.000, a južnosudanskih u inozemstvu oko 95.000. Dok na sjeveru živi oko 2.000.000 južnjaka, na jugu živi samo oko 100.000 onih koji su podrijetlom sa sjevera. Većina njih želi ostati na jugu ako dođe do odcjepljenja. Dok sam napuštao biralište, glasači su i dalje hrlili na referendum koji će, to je bilo očito već prvog dana, iznjedriti novu afričku naciju. Za neovisnost je glasovalo više od 98 posto birača.

***

Bez Toyote Landcruisera s pogonom na sva četiri kotača putovanje Južnim Sudanom je Ribar Samuel svakog dana vesla pola sata do sredine močvarne lagune rijeke Nil, gdje se nalazi njegova mrežaRibar Samuel svakog dana vesla pola sata do sredine močvarne lagune rijeke Nil, gdje se nalazi njegova mrežanezamislivo. Cesta prema Duk Padietu, na teritoriju naroda Dinka, prohodna je za vozila samo za vrijeme sušne sezone. Mjestimično je toliko izrovana da vozači samoinicijativno probijaju novu trasu kroz šumu ili savanu. Uz cestu se pruža nedovršeni kanal čiju je gradnju prekinula SPLA gerilskom akcijom 1983. godine. Kanal je trebao poslužiti da bi se dodatne količine vode Nila dovele Egiptu za navodnjavanje. Mehanizacija već gotovo tri desetljeća stoji gdje se tada zatekla. Metar široko stablo raste kroz jedan rovokopač. Međuplemenski sukobi, trajno obilježje ovog prostranog područja uz gornji tok Bijelog Nila, kulminirali su u rujnu 2009., kada su pripadnici naroda Nuer napali lokalne Dinke u Duk Padietu. Poginulo je više od 160 ljudi. Sukobi se uglavnom vode oko krava i terena za ispašu. Krave su i danas najvažnija stvar u životu Dinka, Nuera, Murlea i drugih plemena. Važne su bile i mojem pratiocu Jacobu Bioru Maluilu, Dinki iz područja grada Bora. Dok nije obećao 30 krava rodbini buduće žene, nije se mogao oženiti. Danas 36-godišnjak, Jacob je preživio užase dječjeg izbjegličkog logora u Etiopiji i ratovanje u redovima SPLA. U ratu je ostao bez nekoliko članova obitelji. Dok smo večerali leću i kuhanu ribu uz svjetlost džepne svjetiljke u okrugloj kolibi od trave i ilovače, blage oči tog pobožnog laika u službi episkopalnog pastora zažarile su se samo kada se uživio u dane borbe i pričao kako su “pucali na Arape”.

U DUK PADIETU sve je mirno, ali određena napetost vidi se po tome što gotovo svaki pastir nosi automatsku pušku o ramenu. John Maduk Nhial, načelnik “payama” (okruga), kaže da uvijek može zatražiti pomoć vojske ako zatreba, jer policije nema dovoljno. Sada je sušna sezona, pa je stoka na ispaši na desetak sati hoda od sela, gdje je čuvaju naoružani pastiri. Stotine krava golemih rogova čeka da ih se odvede na pojilište. Na povratku kući, pastiri ne moraju više vezati u čvor svežanj trave, koji je simbol kašnjenja (nadajući se da će to pridonijeti tomu da i večera kod kuće kasni pa da uspiju stići na nju, kako to objašnjava antropologinja Mary Douglas u svojoj znamenitoj knjizi “Čisto i opasno”). Strah od kradljivaca stoke dovoljan im je motiv za žurbu. To je i razlog što mi je John tog dana dodijelio naoružanog policajca. Vlada je prošle godine provela razoružanje i načelnik tvrdi da se Dinke kradljivcima stoke iz redova Nuera i Murle suprotstavljaju isključivo kopljima i štapovima. No kalašnjikovi koje sam vidio proteklih dana govore suprotno. Koji dan prije, u Jubi, nuerski policajac koji me je sat vremena ispitivao nakon što su me njegovi kolege skinuli s autobusa i priveli, jer je strancima zabranjeno putovati bez pratnje, tvrdio je da je problem u tome što Dinke još uvijek imaju oružje, a Nueri imaju samo koplja i štapove. U selu Akuai Deng na putu prema Duk Padietu, mnoštvo se tiska oko tijela koje leži u prašini. To je ubijeni kradljivac stoke iz plemena Murle. Prethodne su večeri Murle napali čuvare stoke na obali rijeke. Napadača je bilo osam i ubili su tri pripadnika naroda Dinka, a oteli jedno dijete. Dinke su uspjeli ubiti jednog napadača. Djeca se sada igraju oko beživotnog tijela i potežu ga za udove.

***

Drveni ribarski čamac probija se kroz šaš i trstiku u močvarnoj laguni NilaDrveni ribarski čamac probija se kroz šaš i trstiku u močvarnoj laguni NilaSigurnim pokretima, ribar Samuel vesla, dok njegov 9-godišnji sinčić kleči na pramcu nestabilnog i uskog drvenog čuna. Ja sjedim u sredini, izbjegavajući nagle pokrete. Ovdje, u najvećoj afričkoj močvari Sudd, Bijeli Nil širok je nekoliko kilometara. Samuel svakoga jutra isplovljava iz sela i vesla do svoje mreže, postavljene usred velike lagune. Mreža je dugačka oko tri stotine metara. Drveni kolčići imaju ulogu plutača na kojima mreža visi, okomito na tok rijeke. Dok čamac klizi uz mrežu, Samuelov sin vješto je provlači kroz ruke. Kad naiđe na uhvaćenu ribu, daje znak ocu i ovaj zaustavlja čamac. Jedna po jedna, pet riba završava u čamcu, koprcajući se pred mojim nogama. Dok držim ruke u hladnoj riječnoj vodi, pitam Samuela je li mu ikad krokodil oštetio mrežu. “O, da”, kaže on. Je li ikada susreo krokodila? “Naravno, zato imam ovo”, kaže i vadi automatsku pušku koja je do tada ležala ispod cerade na dnu čamca. Ja makinalno vadim ruke iz vode.

SAMUEL JE u nekoliko navrata bio prisiljen ubiti krokodila. Zadnji put je krokodil ubio nekoga iz sela prije dvije godine, a vodenkonj prije četiri. Neposredno po mojem dolasku u Burakok, selo u močvari, jedan je momak ubio otrovnicu koju mi je zatim trijumfalno gurnuo pod nos, nabodenu na koplje. Selo se sastoji od skupine “otočića” od nasute zemlje, koji se u kišnoj sezoni pretvaraju u prave otoke. Svaki otočić ima oko 15 metara u promjeru i na njemu živi cijela obitelj, zajedno s kozama i peradi. Uzgajaju kukuruz, koji poplava ponekad uništi, i šećernu trsku. Mačetom režu stabljike šećerne trske, sijeku ih na komade i uživaju u slatkom soku, pljujući prožvakanu celulozu na pijesak. Uz tilapiju, važnu ribu iz rijeke Nil i velikih jezera, temelj prehrane Dinka u močvari Sudd jest posho, jednostavno jelo od sorguma ili kukuruza. Večeri provodimo sjedeći uz vatru, sve dok ne navale komarci. Starije žene čučeći puše lule. Svi dodiruju moju bijelu, od sunca još neopaljenu kožu. Seljani prilaze jedan po jedan i čupkaju mi dlačice na grudima; oni ih, naime, nemaju. Selo je duboko u močvari, nekoliko sati hoda i pola sata veslanja od najbliže ceste. Prvog je dana jedno dijete istrčalo iz kolibe i, ugledavši me, briznulo u plač. Starija sestrica tješila ga je govoreći mu “Khawaja, khawaja” (bijelac na lokalnom arapskom dijalektu). Zadnji je bijeli stranac posjetio to područje još prije nekoliko godina pa ih mala djeca nikad nisu vidjela, objašnjava seoski pastor Daniel. Razgovaramo o budućnosti. Bez obzira na zabačenost regije, ljudi su si dali truda i izašli na referendum, čak i oni iz “neciviliziranih”, kako to oni sami zovu, još animističkih sela. Svi su glasovali za neovisnost. Mnogo očekuju i imaju visoko postavljene ciljeve. Nije ni čudo jer Dinke su visoki ljudi, u prosjeku su među najvišim narodima na svijetu. Prije odlaska na počinak, bacam pogled na zvjezdano nebo iznad močvare. Blizu smo ekvatora pa je sve drukčije. Uspijevam pronaći samo Orion. U zemlji Dinka strancu nije teško “ići malen ispod zvijezda”.

Vezane vijesti

Hrvatska priznala Republiku Južni Sudan

Hrvatska priznala Republiku Južni Sudan

Vlada Republike Hrvatske je, uz suglasnost predsjednika Republike Hrvatske, donijela Odluku kojom je priznala Republiku Južni Sudan kao suverenu i… Više

Komentari

registracija
12/12/10

Klarens, 05.07.11. 07:00

Imaju nafte !!!
..........................
Podijeli pa
PLJACKAJ !!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika