Uoči samoubojstva Naslov nove knjige ‘Bilo nam je jako lijepo!’ citat je iz oproštajnog pisma Tauskove sestre i njez inih ljubavnika uoči njihova samoubojstva 1938.Nakon što je njezin roman “Vrijeme laži” žiri tportalove književne nagrade lani proglasio romanom godine, zagrebačka spisateljica Sibila Petlevski upravo izdaje drugi dio svoje trilogije koju je nazvala “Tabu”. Pod imenom “Bilo nam je jako lijepo!” Sibila Petlevski nastavlja pričati priču o psihoanalitičaru i Freudovu učeniku Viktoru Tausku, kroz koju je protkala sve intrige koje su obilježile početak prošlog stoljeća, za koje smatra da su predodredile sve što se u Hrvatskoj i u Europi događa danas. Temeljivši priču na stvarnim događajima, a začinivši je elementima erotskog, kriminalističkog i Bildungsromana, pokušala je – kao znanstveni stručnjak za razdoblje moderne – dati analizu društvenih događanja u prva dva desetljeća 20. stoljeća i otkriti kako su utjecali na današnje društvo.

Ménage à trois, kolektivno samoubojstvo i stroj za navođenje misli samo su neki od elemenata tog intrigantnog romana, u kojem je kroz biografiju psihoanalitičara zapravo iznijela psihoanalizu Europe u 20. stoljeću. Sibila Petlevski spisateljica je širokog polja djelovanja: osim poezije i proze, autorica je brojnih dramskih tekstova, teoretičarka, prevoditeljica i sveučilišna profesorica na dramskoj akademiji u Zagrebu. Iza sebe ima 23 objavljene knjige, poezija joj je prevedena na 15-ak jezika, a nagrađivana je i u inozemstvu. Na hrvatskoj književnoj sceni istaknula se i kao politički angažirana aktivistica, primajući svojedobno i brojne prijetnje, a o poziciji slobodnog intelektualca bez dlake na jeziku jednim dijelom govori i u nagrađenom romanu “Vrijeme laži”. Istaknula se i kao predsjednica hrvatskog PEN-a, a dva je mandata bila i u sedmeročlanoj upravi te organizacije na međunarodnoj razini.

NACIONAL: “Bilo nam je jako lijepo!” vaš je šesti roman. O čemu govori?

- To je obiteljska saga, pisana kao kombinacija erotskog romana i povijesne priče, s natruhama političkog diskursa u kojem se prepoznaju dileme 21. stoljeća i lekcije koje nismo naučili u prošlom stoljeću. Posebno sam zainteresirana za prva dva desetljeća 20. stoljeća, u kojem su sve naše današnje zablude već bile prisutne, samo su se u međuvremenu dodatno razvijale. Svi tabui koji su postojali tada i danas su tu, od politike, odnosa prema vjeri, naciji, smrti, seksualnosti, rodnim pitanjima. Tada je začet i feminizam i Viktor Tausk, koji je bio u prvom krugu Freudovih sljedbenika, bio je zainteresiran za novo ženstvo 20. stoljeća, i kao psihoanalitičar i kao muškarac – jer je bio veliki zavodnik, muški protofeminist, no i “dezerter ljubavi” koji se divio snažnim ženama, ali bi ih uvijek i napuštao u strahu od ovisnosti. Kroz roman se provlači i nekoliko stvarnih ljubavnih priča, u kojima se pojavljuju poznate ličnosti intelektualnih krugova tog vremena poput femme fatale bečkog fin de sièclea, slobodoumne i ekshibicionističke Lou Salomé. Uzela sam primjer i Jelke Ganz Tausk, sestre Viktora Tauska, koja ne samo da je u ono vrijeme imala hrabrosti izaći iz prvog braka, nego i stupiti u novu vezu - s dva brata blizanca. Cijeli je roman zapravo priča o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće i našim zabludama u olakom prihvaćanju gotovih rješenja za sreću. Naslov knjige zapravo je citat iz oproštajnog pisma Jelke Ganz Tausk i njezinih dvojice voljenih muškaraca, uoči njihova trojnog samoubojstva koje su izvršili kad su u Beču, u ožujku 1938., otvorivši prozor vidjeli nacističku paradu.

NACIONAL: Tko je bio Viktor Tausk i zašto vas je zainteresirao?

- On je bio tipični srednjoeuropski, židovski intelektualac koji se rodio u Slovačkoj, a živio je u Zagrebu, Varaždinu, Sarajevu, Mostaru, Beogradu, Beču i Berlinu. Bio je pravnik, liječnik i pisac, a u Hrvatskoj je bio angažiran i oko skupljanja sredstava za hrvatske modernističke časopise. Nakon što je doktorirao pravo, odgovorio je na jednu anketu objavljenu u novinama koju je inicirao Freud. Tauskovi odgovori toliko su se dojmili Freuda da ga je pronašao i pozvao u Beč. Rekao mu je da je bogomdan psihoanalitičar i kada je shvatio da je doktor juristike, a ne medicine, natjerao ga je da završi i medicinski fakultet. Tako je postao jedan od prvih psihoanalitičara koji su ujedno bili i školovani medicinari, ali taman kad mu je karijera krenula uzlaznom putanjom, započeo je Prvi svjetski rat. Tada je poslan na volhinijsko ratište, u Lublin, a poslije je prebačen u Beograd kao časnik austrougarske armije. Upravo se u tom dijelu knjige mogu vidjeti važna politička pitanja koja su bila temelji buduće Jugoslavije – dala sam si truda da pročitam sve novine iz vremena u kojem je Tausk boravio u Beogradu, od onih tiskanih na Krfu do onih tiskanih pod okupacijskom vlašću, i postalo mi je jasno, kada su ideje započele, tko ih je propagirao, tko je bio protiv i kako su evoluirale – i nacionalna i ideja jugoslavenstva. Bitan dio romana, u političkom kontekstu, odnosi se i na Tauskov boravak u Bosni. Stoga roman nije biografija, nego simptomatologija 20. stoljeća – željela sam razraditi traume toga stoljeća za koje mislimo da smo ih apsolvirali, a one su i dalje ključna pitanja.

NACIONAL: Treći dio trilogije već pišete?

- Da, zvat će se “Stanje sumraka” i zapravo je new age roman pisan iz muške perspektive, jednog tobože posmrtno pronađenog rukopisa Viktora Tauska koji sam u potpunosti izmislila. Bit će objavljen iduće godine.

NACIONAL: Naslov zvuči kataklizmično.

- Pa na neki način i jest; duhovna kataklizma u kojoj danas i živimo, smak vrijednosti za koji se treba pronaći rješenje. Jer ne samo da se mnogo toga u stotinu godina nije promijenilo, nego postaje još i gore zato što ponavljamo iste greške – a kad se one u povijesnom smislu repetiraju, pojačavaju se, postaju sve tužnije.

NACIONAL: U vašoj novoj knjizi spominje se i stroj za navođenje misli. O kakvom je stroju riječ?

- Viktor Tausk je istraživao tehnološku imaginaciju shizofreničara. Naime, shizofreničari gotovo svih epoha često zamišljaju sličnu tehnologiju nadzora nad njihovim umom i uvijek gotovo jednako opisuju isti stroj. Psihijatri to tumače kao jedan dio simptomatologije bolesti koji projicira dijelove sebe u vanjski mehanizam koji preuzima kontrolu, a ja sam to pretočila u ideju o stroju za navođenje masa. Rekla bih da su politički sustavi zapravo strojevi za navođenje masa, tako da zapravo cijela trilogija govori o tome kako je to biti naveden, a da to i ne primijetite.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da se u Hrvatskoj može biti ili samo pjesnik, ili samo pisac, ili samo znanstvenik. Smatrate li da je još uvijek tako?

- Naša kultura jako griješi zato što se ograničava, što intelektualce još dok su živi stavlja u TRAUME 20. STOLJEĆA U svojoj trilogiji Sibila Petlevski razrađuje traume 20. stoljeća za koje mislimo da smo ih apsolvirali, a one su i dalje ključna pitanjaladice. Ja se volim igrati, ne vjerujem u žanrovske podjele niti u ikakve pretince. Posljednji prostor slobode koji si čovjek može dopustiti je sloboda stvaranja, to više što danas zapravo nitko – ni ovdje ni u svijetu – ne može živjeti isključivo od umjetnosti. Književnici su najčešče još i novinari ili profesori. Ne vidim kako bi mi u grotesknim uvjetima tržišta knjiga kakvo vlada u Hrvatskoj itko mogao nametati što ću i kako pisati. Pa ja i tako preživljavam od sveučilišne plaće. Zato tvrdoglavo radim samo ono što mi se sviđa i što smatram dugoročno bitnim. Trenutačno me najviše doživljavaju kao proznog pisca jer se time zadnjih godina najintenzivnije bavim. No i dalje pišem i pjesme i drame.

NACIONAL: Ipak, poezija je bila prva?

- Pjesništvo je moje prirodno stanje – prije nego što sam naučila pisati, počela sam govoriti nešto što je moja majka, slikarica Biserka Baretić, prepoznala kao zanimljivo, a ne kao ludo. Već sam od treće godine izmišljala zaplete poetskog tipa, koje je moja majka bilježila. Netko drugi bi možda mislio, pusti dijete da priča. Bilo je jako lijepo odrastati u umjetničkoj obitelji, iako si danas postavljam pitanje je li ova sredina uopće svjesna što sve ima i za što bi se sve trebala početi brinuti. Tu prije svega mislim na slikarsku ostavštinu svog oca Ordana Petlevskog, za koju se mora pronaći adekvatan prostor jer u ovakvim uvjetima taj opus neće opstati. Ista stvar je i s mojom majkom, sramotno je da takva za hrvatsku sredinu bitna i svjetski nagrađivana slikarica, koja i danas, s osamdesetak godina, slika višemetarska platna, nema adekvatni prostor za rad. Pitam se je li potrebno da umre da bi napokon njezin opus bio obrađen retrospektivnom izložbom.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati u umjetničkoj sredini?

- S jedne strane jako poticajno; kod nas su se okupljali različiti intelektualci, veliki književnici i likovni umjetnici te kritičari iz Hrvatske i inozemstva, pa sam imala priliku upijati vrlo zanimljive razgovore. Naš dom je bio pravi umjetnički salon. S druge strane, moj otac - koji je bio slobodan umjetnik - naučio me da se ta sloboda mora platiti. Bilo je vremena kada moji roditelji nisu imali ništa, kao i vremena kad smo živjeli isključivo od njihovih inozemnih nagrada. No on je uvijek govorio da se, bez obzira na sve, ta sloboda isplati.

NACIONAL: Otac vam je bio Makedonac?

- Petlevski je vrlo mlad došao u Zagreb, na studij slikarstva. Nije izrastao u umjetničkoj obitelji, ali je moja baka po očevoj strani bila jako posebna, čim se rodio, rekla je: “Voljela bih da ovo dijete bude slikar.” To se i obistinilo. Na Akademiji je upoznao i moju majku, u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Nakon višegodišnjih neugodnih rasprava s “velikanima primitivizma” o mojim korijenima, napokon mogu reći da više nemam što dodati toj priglupoj temi, osim da, naprimjer, za razliku od mnogih “velikih Hrvata” kojima, usput budi rečeno, prezimena odaju češke, slovačke, mađarske, talijanske, slovenske korijene, moji djedovi i pradjedovi po majčinoj strani “spavaju” na Mirogoju.

NACIONAL: Prozu ste počeli pisati kasno?

- Da, i to samo iz jednog razloga. Kad sam dobila nagradu Vladimir Nazor za zbirku pjesama “100 aleksandrijskih epigrama”, tim sam novcem kupila prvi kompjutor – bez njega prozu ne bih nikada počela pisati. Taj proces dodavanja i mijenjanja bi me na stroju potpuno obeshrabrio. Proza je ipak posao dugog daha, nju treba pisati svaki dan. Teško je danas zamisliti Balzaca s nogama u lavoru, kako dobiva narudžbu i piše krasopisom, bez prekrajanja. U njegovim se rukopisima rijetko može vidjeti bilo što precrtano.

NACIONAL: Dosad ste izdali 23 knjige, uz to ste i prevodili, pisali znanstvene radove, objavljivali u časopisima. Zove li se to skribomanija?

- Da, moglo bi se nazvati. Zapravo, to se zove pasija. Ja neprestano pišem, a imala sam i zanimljiv život iz kojeg crpim mnoge ideje. Kad ljudi čitaju moj roman “Noćni trening”, misle da su to izmišljotine, a on je u velikoj mjeri autobiografski. Jednom sam razgovarala s kolegom Pavlom Pavličićem, koji je rekao: “Da mi odemo na isto mjesto, vama bi se nešto dogodilo, a meni nikad.” Život me nikad nije štedio, zanimljivi zapleti mi se oduvijek događaju, uvijek sam bila znatiželjna. Odvažno se upuštam u život i ne bojim ga se.

NACIONAL: Dugo ste se isticali po svom aktivizmu, borili ste se za prava manjina i slobodu govora. Jeste li odustali? Ili imate neki drugi teritorij borbe?

- Nisam odustala, prepustila sam to u ovoj fazi drugima - trenutačno sam više angažirana oko svojeg kreativnog stvaranja. Dosta sam napravila za ovu sredinu, ali nisam primijetila da je to imalo dugoročne pozitivne posljedice. Jednostavno sam se za neke stvari zalagala deset godina prerano. Nisam razočarana, ali sam racionalno procijenila da imam pametnijeg posla. Trenutačno ne bih rekla da imam neki teritorij borbe, ali ima stvari koje me ljute i obeshrabruju. Dosta sam se angažirala oko aktualnih izmjena zakona o visokom školstvu, u kojem ima puno nedosljednosti. Moja druga pasija, osim pisanja, jest proučavanje zakona. Ona je proizašla iz mog aktivističkog djelovanja, kada sam bila u međunarodnoj upravi PEN-a i kad sam se uputila u te zakonodavne zaplete, za koje uvijek kažem da su kao luk: što ga više guliš, to ti više suze idu. Uglavnom, baš sam primila e-poštu od Akademije, obavijest da počinje reevaluacija studijskih programa i institucija, koja se počinje provoditi a da nisu doneseni zakoni na koje bi se ona mogla pozvati. Taj zakon dovodi u pitanje Ustavom zajamčenu neovisnost sveučilišnog djelovanja i znanstvenog istraživanja, njegovim donošenjem će čitave grane istraživanja s vremenom postati nepotrebne jer nisu isplative. On je pisan prije svega za prirodne znanosti, tako da se u njega jako teško uklapaju društvene, a kamoli umjetničke akademije – a tu treba biti jako oprezan jer, ako se i u njih uvedu tematske preferencije, može se dogoditi da se na akademijama izučavaju samo isplative umjetnosti. Sad karikiram, ali zamislite da se na dramskoj akademiji izučavaju samo struktura Big Brother showa i sapunica jer su ekonomski isplativi. Nasilne izmjene zakona su to nejasnije jer ne postoji nikakva presija EU, poglavlje o visokom obrazovanju je već davno uspješno zaključeno i ne postoji nikakav pritisak koji bi gurao u ishitrena rješenja – a radi se o djelomičnom prepisivanju inozemnih zakona, bez prepoznavanja onih mehanizama koji su vani već doveli do teškoća.

NACIONAL: Još uvijek ste članica međunarodnog PEN-a. Koja je danas njegova uloga?

- Budući da PEN okuplja pisce, ali i novinare, tu još uvijek ima jako puno posla. S obzirom na to da više nitko ne živi od pisanja, nego su pisci ili novinari ili sveučilišni profesori, u svijetu ima jako puno slučajeva pisaca koji su ubijeni, oteti ili su u zatvoru zbog nečeg što su napisali. To su sve manje tekstovi upućeni protiv političkih opcija, a sve više protiv interesnih grupa ekonomskog tipa. Više nema stare podjele na političke disidente i na ljude koji pristaju živjeti unutar jasno definiranog režima. Danas sami pristajemo na posrednu cenzuru i na autocenzuru, a oni koji na to ne pristaju, u mnogim zemljama bivaju ubijeni. Dosta je mojih poznanika iz međunarodnog PEN-a ubijeno zbog svojih izjava – od Hranta Dinka u Ankari, koji se borio za ljudska prava, do Anne Politkovskaje koja je doslovce odstrijeljena. Takvih slučajeva u svijetu je 900- 1000 godišnje, a odnose se i na zatvaranje, mučenje i kidnapiranje, i autora i njihovih obitelji.

NACIONAL: Vaš vam je aktivizam donio mnoge neugodnosti, pa i ozbiljne prijetnje. Kako danas na to gledate?

U društvu pjesnika s Casimirom de Britom, bivšim predsjednikom portugalskog PEN-a, i Mohammedom Bennisom, nagrađivanim marokanskim pjesnikom- Ranih ‘90-ih sam se, vezano za PEN, bavila manjinskim pravima i bila žestoko napadana. Međutim, to se nije promijenilo ni nakon 2000. godine: i tada sam primala prijeteća pisma zbog svojih izjava i željelo me se izbaciti iz ove sredine. No počelo je sredinom ‘90-ih, s praškom rezolucijom PEN-a koju sam osobno skicirala. Ona je izazvala silne polemike, bili smo javno prozvani kao neprijatelji države jer smo govorili o onome što danas i živimo – o Hrvatskoj u kojoj se poštuju prava manjina. Ta je rezolucija bila vrlo avangardni tekst, koji je tada još okupiranu Hrvatsku zamišljao ovakvu kakva je sad. No taman kad sam pomislila da su ‘90-e apsolvirane, 2000-tih se u Klubu književnika ponovio taj nacionalistički žar. Došlo je do skandala u kojem sam bila napadnuta, koji je protumačen kao seksistički napad na ženu, ali to je zapravo bio politički napad na predsjednicu PEN-a. Sukob je eskalirao do te mjere da se Klub književnika rascijepio na dva dijela. Tako sam 2000. godine, isto kao i ‘90-ih, dobivala ozbiljne prijetnje i telefonske pozive usred noći, kao i prijeteća pisma u kojima je stajalo da će sljedeći put bolje razmisliti kad budu primali strance u članstvo. Danas mi je to smiješno jer se ostvarilo točno to o čemu smo govorili, a zanimljivo mi je da sam tada, za iste izjave, ovdje bila proglašavana neprijateljem države, a vani nacionalistom.

NACIONAL: To se odnosilo na vaše makedonsko porijeklo ili na dugogodišnji život na relaciji Zagreb-München?

- Na oboje. Jer osim drukčijeg porijekla, nije bilo ni poželjno biti kozmopolit – opasni kozmopolit, tako su me nazivali.

NACIONAL: Na toj ste relaciji živjeli zbog supruga Davida Gazarova, njemačkog skladatelja i pijanista. Kako to da ste se na kraju ipak odlučili za život u Hrvatskoj?

- On je zapravo Armenac rođen u Bakuu, u Azerbajdžanu, zbog čega ne voli da ga se stavlja u nacionalne pretince. Prvo sam godinama putovala na relaciji Zagreb-München, zatim Zagreb -Austrija, gdje smo kratko živjeli u jednom selu jer je on tamo mogao u miru vježbati a da susjedi ne zovu policiju. Posljednjih pet godina, otkad smo u Zagrebu, on češće putuje zato što je većina njegovih koncerata u inozemstvu. Upoznali smo se u Zagrebu jer je njegov tadašnji menadžer želio kupiti sliku od mog oca. Zajedno smo duže od 20 godina, od toga 11 u braku.