SPLITSKI skladatelj i Madre Badessa Band s albumom 'Ka hashish' nemaju kapacitet potreban za osvajanje Mediterana i zadržat će se tamo gdje se publika pali na Trio GuštiKad je Manu Chao prvi put gostovao u Hrvatskoj, na Šalatu je banuo jedan začuđeni splitski estradni mešetar i tražio od redara da ga upoznaju s organizatorom koji je rasprodao koncert nepoznatog pjevača. Tonči Huljić nije viđen ni tada na Šalati, ni kasnije u pulskoj Areni, ni na posljednjem Manuovu koncertu u Domu sportova, ali je u međuvremenu ipak primijetio da njegov koncept razbarušene mediteranske fešte privlači sve više fanova i postaje dominantan glazbeni trend od Barcelone do Tel Aviva. Dugo je razmišljao kako najlakše utrčati na Manuov mediteranski teren i ispravno zaključio da neće moći sam. Tamo za njega baš nitko nije čuo pa je pozvao u pomoć prekaljenog internacionalca Gorana Bregovića.

Huljićevo bjelosvjetsko iskustvo ograničeno je na prodavanje instrumentalnog neoclassical kičeraja u izvedbi Maksima Mrvice naivnoj publici na Dalekom istoku i na već zaboravljenu londonsku epizodu sa ženskim gudačko-manekenskim kvartetom Bond, koji je neslavno propao nakon što je dekretom izbačen s britanske topliste klasične glazbe. Na Eurosong je odlazio kad god mu se prohtjelo, a da je pokazao malo više volje i malo manje gorčine zbog pretrpljenih poraza, njegova medijska pokroviteljica Ksenija Urličić sigurno bi našla način da ga pošalje svake godine. No čak ni eventualna pobjeda na Eurosongu ne bi mogla isprati talog koji je ostao iza bezbrojnih Huljićevih autorskih remeknedjela plasiranih na tržište u posljednjih tridesetak godina, od “Kokola” do “Kemije” i “Bižuterije”.

Klinci koji su u vrtiću najviše skakali na njegove “Vrapce i komarce” poslije su se najlakše navukli na turbofolk i još će dugo trpjeti posljedice zvučne traume iz najranijeg djetinjstva. Od ovog ljeta sve će biti drukčije. U njegovim kolosalnim planovima nema više kompromisa ni podilaženja niskim strastima balkanskih narodnih masa. Gledatelji Dore i Big Brothera već su upoznali novog Huljića, a onima koji zbog mentalne higijene uporno izbjegavaju takve emisije sve će razjasniti album “Ka hashish”. Dok je ranije studijske projekte obično završavao u dva tjedna, na ovom je radio dulje od dvije godine i pažljivo slušao Bregovića. Sposoban aranžer koji je pregršt tuđih pjesama zapakirao i prodao kao svoje, na koncu je uspio nešto napraviti čak i s notornom huljićevštinom pa komplimenti frcaju sa svih strana. Odmah nakon televizijske premijere razmatrala se mogućnost da pjesma “Anarkišta (Robija)” preraste u himnu protuvladinih prosvjeda.

Ako antiglobaliste pokreće Manuov “Clandestino”, ovdje će atmosferu najprije užariti “Anarkišta”, i to u zajedničkoj izvedbi starih “black blockera” Graše, Huljića i Bregovića. Eksperiment, na žalost, nije izveden jer su se demonstranti umorili i povukli s ulica, ali ostalo je mnogo neiskorištenog potencijala u rebelijanskim stihovima Vjekoslave Huljić, opasnijima čak i od provokativnog naslova albuma. Budući da je nerealno očekivati da će u ovim krajevima netko napisati jaču protestnu pjesmu, možda bi u zakon o javnom okupljanju trebalo umetnuti amandman koji će organizatore oporbenih mitinga obvezati da poslije svakog govora zavrte “Anarkištu”. To bi bio najefikasniji način za suzbijanje demonstracija, jer bi svi pravi kontraši ostali doma. Nisu se svi iskazali poput Vjekoslave. Petar Grašo je najslabija karika u ovoj ekipi.

Pjevač koji je na samom početku karijere bio uzdignut na estradni tron i proglašen nasljednikom Olivera Dragojevića, nikad se nije odmaknuo od pozornica lakoglazbenih festivala i uopće se ne snalazi u složenijem kontekstu. Kad on pjeva o hašišu, to zvuči kao da opisuje nekakvu sumnjivu smeđu tvar pomiješanu s kanom i drugim sredstvima za podebljavanje dilerskog profita. Ako njegov hašiš uopće djeluje, jedini efekt bit će teška glavobolja. Što bi se dogodilo da je Huljić pronašao uvjerljivijeg interpretatora? Vjerojatno bi još malo povećao promet u koncertnoj prezentaciji albuma na domaćem i regionalnom tržištu, ali Madre Badessa Band opet ne bi imao kapacitet potreban za osvajanje Mediterana. Ambiciozni autor uložio je silan napor da svlada novu formu i to se nakon Bregovićevih produkcijskih zahvata jasno čuje, ali kad prođete kroz njegovih deset pjesama, očito je da ni dvogodišnjim pripremama nije mogao nadomjestiti kronično pomanjkanje originalnijih glazbenih sadržaja.

Dok je Bregović kao prvi veliki izvoznik balkanskih ritmova stekao nenadoknadivu početnu prednost kod zapadnoeuropske publike, prije 90-ih slabo ili nikako upućene u glazbu s drugog kraja kontinenta, Huljić će u nekoliko mediteranskih luka naletjeti na koncertne atrakcije koje ga mogu otpuhnuti s europskih pozornica. Nezaobilazni Manu Chao je samo najeksponiraniji predstavnik uzbudljive i dinamične multikulturalne scene na kojoj već dugo briljiraju katalonski Ojos De Brujo i marsejski Massilia Sound System, zajedno sa svojom trubadurskom frakcijom Moussou T et lei Jovents. Od hrvatskih bandova u toj konkurenciji mogu opstati jedino Gustafi. Tonči Huljić & Madre Badessa Band ipak će se zadržati tamo gdje se publika pali na Trio Gušti. Za stvaranje bilo kakvog mediteranskog ugođaja njemu će doista trebati ono što je najavio u jednom od posljednjih intervjua, stablo masline i tovar na stageu. Barem jedna originalna ideja? Zamalo, ali nije. Vrlo sličnu ekshibiciju još su '70-ih priredili ZZ Top kad su na turneju vukli pustinjske kaktuse i dva bizona.