Akciju vode Branimir Glavaš i Luka Bebić koji hrvatsku javnost žele uvjeriti da je Mesićeva suradnja s Haagom svojevrsna izdaja, a osoba koja međunarodnoj zajednici dostavlja povjerljive dokumente ne može biti predsjednik države još pet godina.Transkripti iz Ureda predsjednika i način na koji su dostavljani haaškom tužiteljstvu bit će jedan od glavnih načina na koji će HDZ-ova desnica u idućih šezdesetak dana pokušati kompromitirati Stipu Mesića. Akciju vode Branimir Glavaš i Luka Bebić koji hrvatsku javnost žele uvjeriti da je Mesićeva suradnja s Haagom svojevrsna izdaja, a osoba koja međunarodnoj zajednici dostavlja povjerljive dokumente ne može biti predsjednik države još pet godina, opisao je Nacionalu prije nekoliko dana član desnog krila vladajuće stranke strategiju koju će dio HDZ-a koristiti u kampanji.

Akciju kompromitiranja Stjepana Mesića predvode Branimir Glavaš i Luka Bebić Premda će se Mesića uzgred probati kompromitirati i kao nekompetentnog zapovjednika oružanih snaga i odgovornog za loše stanje u HV-u, središnji udari vezani su uz dostavu povjerljivih dokumenata u Haag. Vidjelo se to već prošlog tjedna kada je u nekoliko listova Mesić napadnut gotovo istim argumentima, a konfuziju su pojačali njegovi pokušaji izbjegavanja odgovora kritičarima. Tek nakon savjetovanja s bliskim suradnicima i njihova objašnjenja situacije, predsjednik države reagirao je primjereno i objasnio kako već skoro četiri godine nema nikakve veze s transkriptima. Šahovskim rječnikom, došlo je do svojevrsne pravne rokade jer ? sasvim suprotno javnoj percepciji ? dokumente u Haag već odavno šalju Račanova i Sanaderova vlada, a ne Stipe Mesić.

Sve je počelo u veljači 2001. kada je na jednoj od svojih sjednica kabinet Ivice Račana odlučio preuzeti cjelokupnu dokumentaciju koja je pripadala Franji Tuđmanu. Od toga dana Vlada je postala pravni vlasnik, pretpostavlja se, nekoliko tisuća transkripata od kojih je za mnoge interes pokazao Haag. Vlada je tih dana osnovala i Ured za suradnju s Haaškim sudom koji je s Pantovčaka trebao preuzeti cjelokupnu dokumentaciju, no do primopredaje nikada nije došlo. Tako su gomile transkripata i dalje ostale pohranjene u predsjedničkom kompleksu, ali njegov najvažniji stanovnik i prvi čovjek u državi više nije mogao odlučivati kako će papiri s oznakom državne tajne biti distribuirani.

Od početka 2001. haaški službenici pismene zahtjeve u kojima traže određene transkripte upućuju Vladinu uredu, odakle se prosljeđuju najbližim Mesićevim suradnicima. Kako tvrde svjedoci, riječ je o transkriptima Tuđmanovih sastanaka s najbližim suradnicima, časnicima i ponekim diplomatom između 1995. i 1999. godine. Ovlašteni predstavnici Predsjedničkih dvora potom bi tražene dokumente dali povjerenstvu, odakle bi nekoliko dana poslije bili proslijeđeni u Međunarodni tribunal u Haagu. Uži kabinet Vlade odlučivao je i o deklasifikaciji Tuđmanovih transkripata. Prema riječima osobe iz predsjedničkog ureda neshvatljiva je inertnost kojom su se u prošlosti upravo bliski suradnici prvog predsjednika odnosili prema ovako važnim državnim dokumentima. Recimo, u svim slučajevima je prekršen Zakon o državnoj tajni koji propisuje da svaka stranica transkripta bude označena kao državna tajna, dok se u praksi ova oznaka redovito stavljala samo na naslovnicu. Na taj način dokumenti de facto gube status tajne i njima svatko smije raspolagati kako želi, tumače neki pravnici.

Članovi Mesićeve ekipe, tvrde na Pantovčaku, redovito su ispunjavali zahtjeve za transkriptima, osim u situacijama kada bi se otkrilo da traženi papiri jednostavno ne postoje. “Ni u jednom slučaju se nije dogodilo da isporučimo transkript bez znanja predsjednika Mesića. Ali u svemu je radio prema zakonu i ovi napadi na njega imaju isključivo političku pozadinu”, tvrdi Nacionalov izvor.

Neformalno se spominje još jedan razlog. Transkripti sadrže i Tuđmanove izjave o pojedinim, danas vodećim političarima ove zemlje poput Ive Sanadera i Branimira Glavaša. Tako je dokumentiran i razgovor Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića iz početka 1995. o potencijalnom nasljedniku za vodstvo HDZ-a. Kada je Šarinić spomenuo Sanadera, Tuđman je reagirao ljutom ocjenom kako je riječ o “narcisu”. Ili razgovor bivšeg predsjednika s Vesnom Škare-Ožbolt vođen 1998. u kojem ona opisuje da je vidjela Vladimira Šeksa u izrazito alkoholiziranom stanju. Doda li se tome podatak kako transkripti sadrže i mnoge razgovore koji pokazuju kako su Tuđman i suradnici sudjelovali u gospodarskom kriminalu, od Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije do Dubrovačke i Gradske banke, jasno je da u HDZ-u imaju dovoljno razloga pobrinuti se da dokumenti o svemu ovome konačno budu pohranjeni u Vladi.

Ostaje činjenica da je Mesić sve do donošenja Vladine odluke iz 2001. doista raspolagao Tuđmanovom dokumentacijom, i brojni transkripti su podijeljeni novinarima. Zahvaljujući njihovu objavljivanju javnost je saznala za golemu razinu korupcije u vrijeme Tuđmanova režima, međutim još prije Mesićeva ustoličenja veliki dio arhive je pokupljen, i to pod sumnjivim obrazloženjima. Najprije su predstavnici HDZ-a pokupili sve papire koji su se odnosili na njihovu stranku. Tako je cjelokupna predsjednička dokumentacija prošla kroz ruke Ivana Jarnjaka i Ivice Kostovića, koji su odnijeli sve što je imalo veze s HDZ-om. Onda se pojavio i Miroslav Tuđman koji je uzeo 208 transkripata svog oca, navodno privatnog karaktera, iako nitko točno ne zna što u njima piše. Zanimljivi su bili i rezultati interne istrage provedene na Pantovčaku nekoliko mjeseci nakon Mesićeve inauguracije. Otkriveno je kako su Tuđmanovi savjetnici u svako vrijeme mogli dobiti bilo koji transkript, i još gore, nigdje nema zabilješki u kolikoj su mjeri iskoristili to pravo. Još mjesecima poslije primopredaje vlasti službenici su posvuda pronalazili razne dokumente klasificirane kao državna tajna, među ostalim u uredima Vesne Škare-Ožbolt i Ivića Pašalića te brojnim sobama u aneksu predsjedničkog kompleksa. Ništa manji problem nije bio ni pokušaj snalaženja među postojećim transkriptima jer i danas se sa sigurnošću ne može ustanoviti jesu li to originali ili kopije. Osim toga, najveći dio audiozapisa je prebrisan, a od službenika koji su snimali ili prepisivali doista se poslije pet ili devet godina ne može očekivati da su zapamtili svaku izgovorenu rečenicu.

Anarhija se nastavila i nakon primopredaje vlasti, o čemu svjedoči podatak da je poprilična hrpa transkripata označenih kao državna tajna u lipnju 2000. pronađena u uredu Damira Vargeka, tadašnjeg Mesićeva tajnika. Vargek je ubrzo maknut, ali ne zbog transkripata nego je otkriveno da se lažno predstavljao kao diplomirani inženjer. Kuriozno zvuči i podatak da nije samo Franjo Tuđman snimao vlastite razgovore u nadi da će ih povijest jednom ocijeniti kao istupe velikog državnika ? radio je to i Hrvoje Šarinić u čijim su prostorijama isto tako pronađeni tonski zapisi njegovih rasprava sa sugovornicima. ”Šarinićeve transkripte” Haag još nije tražio.

Posljednji put u Međunarodni tribunal dokumenti su poslani u srpnju 2003. Radilo se o popriličnoj količini materijala, u dva navrata približno 200 kopija transkripata poslano je Vladinu povjerenstvu koje ih je proslijedilo u haaško tužiteljstvo. Među njima su i zapisi s brijunskih sastanaka na kojima se dovršavala realizacija oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske na temelju kojih Haag tvrdi da je “Oluja” bila zločinački pothvat s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva. Pretpostavlja se da će biti postavljeno pitanje njihove autentičnosti, što znači da bi branitelji mogli inzistirati na provjeri je li riječ o originalnim materijalima, kao i otkrivanju postoje li negdje audiozapisi s Brijuna. Dakako, tu su i živi svjedoci, od sudionika sastanaka Tuđmana i vojnog vrha do snimatelja i tjelohranitelja.

U svakom slučaju priča o transkriptima daleko je od završetka. Dijelom zbog upitnosti njihova sadržaja, ali još više kao način kompromitacije Stipe Mesića. Odluče li se HDZ-ovi stratezi za takvu taktiku, predsjednički izbori ipak će se voditi i, kako neki kandidati i kandidatkinje vole reći, “udarcima ispod pojasa”.