Objavljeno u Nacionalu br. 468, 2004-11-02

Autor: Davor Pašalić

AFERA TOPČIDER POTRESA SRBIJU

Za misteriozne smrti vojnika okrivljeni haaški bjegunci

Nakon što su dvojica mladih vojnika u patroli pronađeni izrešetani pored vojarne na beogradskom Topčideru, krenula su najrazličitija nagađanja o tome tko je kriv za njihovu smrt, ali i pripreme za smjene na vrhu vojske SiCG s tim povodom

Dražen Milovanović navodno je umro od hica iz vlastite puškeDražen Milovanović navodno je umro od hica iz vlastite puškeNekada se u Srbiji govorilo: “Rado ide Srbin u vojnike”, ali vremena su se promijenila. Broj mladića koji se u Srbiji opredjeljuju za civilno služenje vojnog roka je sve veći. Možda su na to utjecala četiri rata koja je Beograd vodio i izgubio tijekom prošlog desetljeća, ali vjerojatno je riječ i o reakciji na činjenicu da vojnici u Srbiji sve češće ginu i u mirnodopskim uvjetima.

Posljednji takav slučaj ima karakteristike afere čije se posljedice još ne mogu sagledati. Riječ je o pogibiji dvojice pripadnika elitne Gardijske brigade, 5. listopada, u krugu vojarne na beogradskom Topčideru. Vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović poginuli su oko 9 sati i 10 minuta, dok su bili u redovitoj ophodnji.

Svjedoka događaja koji se odigrao u šumi nije bilo, ali je istragom zaključeno da su vojnici iz nepoznatog razloga zapucali jedan na drugoga. Ispalili su ukupno 20 metaka. Jakovljević je rafalnom vatrom ispalio 14 metaka, dok je Milovanović pucao šest puta, i to pojedinačno. Prema istrazi, Jakovljević je pogođen s tri metka, ali je u njegovu tijelu pronađeno samo jedno zrno ispaljeno iz Milovanovićeve puške. Milovanović je također bio pogođen s tri metka. I u njegovu tijelu je pronađeno samo jedno zrno, koje je, prema istrazi, Milovanović sam ispalio prislonivši vlastitu pušku na tijelo. Mogućnost sudjelovanja treće osobe je bila isključena.

Službena verzija je odmah izazvala sumnje, osobito kada je više vojnika iz vojarne izjavilo da su se Jakovljević i Milovanović dobro poznavali i da nikada nisu bili u sukobu. Postavljeno je pitanje kako je Milovanović izvršio samoubojstvo ako je prethodno već bio pogođen s dva metka, uz konstataciju da, ako prethodno nije bio ranjen, nije mogao pucati u sebe čak tri puta jer mu je puška bila namještena za pojedinačnu vatru. Uz to, neki smatraju da je u 9 sati ujutro mogućnost bilo kakvog sukoba vrlo mala jer nema napetosti, osobito tijekom patrole koja je znatno lakši zadatak od straže.

Mašta se razbuktala kada se doznalo da je u šumi u krugu vojarne, u blizini mjesta pogibije dvojice vojnika, stambeni objekt. Sumnja u službenu verziju se razbuktala nakon što je utvrđeno da su istražitelji Haaškog suda nedavno obilazili taj stambeni objekt u vojarni Topčider, tragajući za optuženicima. Kad su mediji objavili da je Milovanović nedugo nakon pucnjave još bio živ i da je ljudima koji su mu pružali pomoć ponavljao “iznutra, iznutra”, pojavila se teorija da je na vojnike pucano iz tajanstvene kuće i da su poginuli jer su vidjeli nešto što nisu smjeli. Primjerice, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, optuženog za ratne zločine pred Haaškim sudom, za kojeg tužilaštvo tribunala tvrdi da se godinama krije u Srbiji. Gotovo istodobno se pojavila i teorija da su vojnici poginuli jer su naletjeli na lovce na glave u potrazi za Mladićem.

Ministar odbrane Srbije i Crne Gore Prvoslav Davinić je na konferenciji za novinare isključio sudjelovanje treće osobe u pogibiji Jakovljevića i Milovanovića, kao i mogućnost svoje ostavke. Što se tiče kuće u šumi, Davinić je rekao da nije riječ o bilo kakvom reprezentativnom objektu, a odbacio je i priču o prisutnosti haaških istražitelja. Potvrdio je, međutim, da je sedam dana prije pogibije vojnika izvršena kontrola obližnje kuće, ali u sklopu redovitih aktivnosti vojske SiCG, čiji je cilj utvrđivanje eventualnih nepravilnosti, kao što je prisutnost neovlaštenih osoba. Sljedećeg je dana Davinić demantirao samog sebe, iznoseći mogućnost umiješanosti treće osobe u smrt Jakovljevića i Milovanovića.

Predsjednik SiCG Svetozar Marović je prije toga već zatražio osnivanje nezavisne komisije sa zadatkom da ispita smrt dvojice gardista, čime je opalio zvučnu šamarčinu vojnim organima. Komisija ima 10 članova, od kojih su sedmorica službene osobe – iz Ministarstva odbrane, vojske i Bezbedonosno-informativne agencije (bivša Državna bezbednost). Na čelo komisije je postavljen odvjetnik i bivši sudac Boža Prelević.

Uslijedile su, dva tjedna poslije pogibije vojnika, smjene komandanta Gardijske brigade pukovnika Radomira Ćosića, komandira straže starijeg vodnika Marka Kovačevića i trojice civila. Za jednog od civila, Nenada Ćosića, tvrdi se da je sin komandanta Gardijske brigade Radomira Ćosića, koji je, inače, postao poznat prije tri i pol godine, prilikom uhićenja nekadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića. Pukovnik Ćosić je tada bio uz Miloševića, u trenutku kada je prijetio sukob između policije i vojske, i navodno nije ni malo pridonio smirivanju situacije.

Nekoliko sati prije nego što je smijenjen, Ćosić je iznio zanimljivu, iako krajnje nejasnu teoriju da je uzrok smrti dvojice vojnika “neka njihova muška igra koja se nehotice pretvorila u zlo”. Ćosić je rekao i da gardijska brigada više nema nikakve veze sa svojim bivšim komandantima Miletom Mrkšićem i Veselinom Šljivančaninom, koji pred Haaškim tribunalom čekaju suđenje zbog optužnice za zločine počinjene u Vukovaru 1991. godine.

Formiranje posebne komisije nije pridonijelo znatnijem smirivanju javnosti, uglavnom zbog glasina u medijima. Krenulo se od priče da sigurnosne kamere postavljene u blizini mjesta pogibije dvojice vojnika ništa nisu zabilježile, ali da snimka, kada bi i postojala, ne bi bila upotrebljiva jer je videorekorder neispravan. Mnogi su se pitali zašto su vojnici danju patrolirali s okvirima punim bojne municije, protivno pravilu službe. Zatim su se pojavile tvrdnje da se javio svjedok koji je kobnog jutra u neposrednoj blizini mjesta događaja vidio muškarca s kapom “fantomkom”. Uslijedile su izjave roditelja ostalih vojnika koji su nedavno nastradali u vojsci i zahtjevi da se ti slučajevi ponovno istraže, zbog sumnje da se radilo o ubojstvima. Iz Crne Gore je stigla teorija da se dio vojarne koristio za skladištenje krijumčarene robe i da je u sve umiješan sin komandanta Gardijske brigade.

Stambeni objekt u krugu vojarne s početka priče pao je u zaborav, zbog zanimljivije tvrdnje da su Jakovljević i Milovanović osiguravali ulaz u pravi podzemni grad sa stotinama kilometara tunela i hodnika, zapovjedno mjesto izgrađeno još u doba vladavine Josipa Broza Tita, opremljeno tako da bi u slučaju atomskog rata 1000 ljudi moglo u njemu provesti 50 godina.

Za to vrijeme je Prelevićeva komisija zatražila ekshumacije tijela dvojice vojnika i nove obdukcije. Milovanovićevi roditelji su pristali, uvjereni da njihov sin nije ubojica. Jakovljevićeva obitelj se, međutim, usprotivila. Prelević je, kao šef Komisije, ocijenio da se oko ekshumacije igraju čudne igre i, uz optužbu da vojno tužilaštvo oteže postupak, zaključio da u tužilaštvu “izgleda još nisu čuli da je Staljin umro”. Poslije višednevnog odgađanja, obavljena je i druga ekshumacija.

Rezultat svega je da su gotovo mjesec dana poslije smrti Jakovljevića i Milovanovića i dalje neriješena mnoga pitanja vezana uz pogibiju tih 21-godišnjaka, a mediji nagađaju da se priprema teren za čistke u vojsci, čije bi prve žrtve mogli biti ministar Davinić i načelnik Generalštaba Branko Krga. Davinić i Krga su, navodno, još prije zaradili velik minus kod predsjednika SiCG Marovića, jer su usprkos njegovu protivljenju naredili postrojavanje gardijske jedinice u čast Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II., na proslavi u povodu 100. godišnjice krunisanja kralja Petra I. Gardisti su i u svibnju bili angažirani na velikoj proslavi Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Beogradu, iako je SPC, barem službeno, i dalje odvojena od države pa ne bi trebala uživati takve počasti.

Krgi se često zamjera da je bio Miloševićev general, dok su mnogi nezadovoljni Davinićevim konceptom reforme vojske, koji bi se zasnivao na strategiji vezanoj uz postojanje opasnosti od terorizma, a ne od klasične agresije na SiCG. Takva strategija zahtijeva znatno manju vojsku i Davinić je najavio da će do kraja ove godine broj pripadnika Vojske SiCG u mirnodopskom sastavu biti smanjen sa 99.000 na 76.000. Godišnji proračun od oko 700 milijuna eura ne jamči, međutim, da će vojnici imati pristojnu hranu ili grijanje u vojarnama, a o rješenju stambenog problema 20.000 profesionalaca u vojsci nema ni govora.

Davinićeva ideja je da bi se ti problemi mogli riješiti prodajom dijela vojne imovine, čija se ukupna vrijednost procjenjuje na 20 milijardi eura. Riječ je o vojarnama, aerodromima, naoružanju, poljoprivrednim dobrima, odmaralištima, restoranima, tvornicama koje rade za vojsku, znanstvenim i medicinskim ustanovama, uključujući prema mnogima najbolju bolnicu u SiCG – Vojnomedicinsku akademiju. Prema nekim procjenama, Vojska SiCG bi se prodajom ili davanjem u zakup mogla odreći imovine vrijedne od pet do 10 milijardi eura.

Napravljen je i popis vojnih viškova sa 500 stavki. Tu se ubraja znatan dio ratne mornarice koja je početkom prošlog desetljeća trebala pokrivati obalu dugu 1300 kilometara, a sada je, u gotovo identičnom sastavu, smještena na 10 puta manjem prostoru. Na prodaju su ponuđene podmornice, raketne fregate, minolovci. Cijene su formirane prema činjenici da su ratni brodovi na svjetskom tržištu sve skuplji. U skladu s tim, početna cijena raketne fregate je 10 milijuna eura, a kod podmornica varira od 330.000 do 10 milijuna eura, ovisno o tipu i godini proizvodnje.

Prije tri desetljeća je u SFRJ bio popularan vic u kojem tadašnji albanski diktator Enver Hodža prijeti Titu riječima: “Pazite se, napast ćemo vas s oba aviona!” Zli jezici tvrde da identičnom snagom trenutačno raspolaže ratno vazduhoplovstvo SiCG, pa se tu ne bi moglo očekivati mnogo novca. Mogućnosti za zaradu vjerojatno su prodaja vojarne, skladišta, poljoprivrednih imanja, placeva, strelišta, poligona za obuku. Vojska je vlasnik čak i dionica nekih puteva, kao i golemih ruševina Ministarstva odbrane i Generalštaba, u samom središtu Beograda, nekadašnjih arhitektonskih čuda uništenih projektilima NATO-a, koje bi se mogle prodati, prema procjenama, za desetke milijuna eura.

Mnogi se, međutim, protive takvoj “rasprodaji” ili žele drukčiju podjelu uloga, pa prizivaju mogućnost da smrt dvojice pripadnika Gardijske brigade posluži kao povod smjenama u vrhu vojske. Bez obzira na to hoće li doći do smjena, sigurno je da je taj događaj zadao težak udarac vojsci, koja je godinama u svim istraživanjima javnog mišljenja proglašavana institucijom od najvećeg ugleda među narodom u Srbiji. Isto tako je sigurno i da će konačni rezultati istrage o pogibiji Jakovljevića i Milovanovića izazvati ozbiljne sumnje u srpskoj javnosti, bez obzira na to kakvi bili.


MIRNODOPSKE SMRTI PRIPADNIKA VOJSKE SiCG

– Vojnik Pavel Krajci poginuo je 17. srpnja 2003. u eksploziji raketnog bacača “Zolja” u vojarni u Kraljevu. – Razvodnik Dejan Andrić poginuo je 27. srpnja 2003. pri prevrtanju viljuškara kojim je upravljao. – Vojnik Damir Ilić izvršio je samoubojstvo 4. kolovoza 2003. na karauli “Bezdanica”, kod Halova. – Vojnik Dragan Miletić izvršio je samoubojstvo 5. prosinca u Medveđi. – Vojnik Džemal Hasanović umro je 27. veljače od povreda zadobivenih na redovitoj obuci u vojarni u Sjenici. – Vojnik Marko Vukotić je 6. svibnja izvršio samoubojstvo na straži. – Vojnik Dragan Kostić je izvršio samoubojstvo na straži 28. kolovoza, u vojarni u Leskovcu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika