Objavljeno u Nacionalu br. 469, 2004-11-09

Autor: Dragan Đurić

Neuspjeh operacije Cash

'Uvučen sam u priču o skrivanju Gotovine o kojoj ništa ne znam'

Zadarski odvjetnik Davor Buljan u razgovoru za Nacional demantira pisanje Jutarnjeg lista u kojem je prikazan kao važna karika u skrivanju Gotovine

"Generala Gotovinu poznam i cijenim ga kao junaka Domovinskog rata, ali nisam bio među njegovim bliskim prijateljima"."Generala Gotovinu poznam i cijenim ga kao junaka Domovinskog rata, ali nisam bio među njegovim bliskim prijateljima".Ovog vikenda otkriveno je da je zadarski odvjetnik Davor Buljan bio pod prismotrom u sklopu prošlogodišnje operacije Cash, zajedničke akcije posebne postrojbe hrvatskog MUP-a i britanskih obavještajaca u otkrivanju skrovišta odbjeglog generala Ante Gotovine. Na stranicama subotnjeg izdanja Jutarnjeg lista rekonstruirana je ta operacije u kojoj je Buljan tretiran kao jedna od sumnjivih osoba zbog mogućeg sudjelovanja u akciji skrivanja generala Gotovine.

NACIONAL: Poznajete li generala Gotovinu? – Generala Gotovinu poznam i cijenim ga kao junaka Domovinskog rata, ali nisam bio među njegovim bliskim prijateljima. Samo smo se nekoliko puta usput sreli, pa ne znam zašto me povezuju s njim kao da sam osoba od njegova posebnog povjerenja. Uvjeren sam da je Gotovina imao pokraj sebe bliže prijatelje koji mu mogu mnogo bolje jamčiti sigurnost nego što bih ja to mogao učiniti.

NACIONAL: Ali u Cashu ste optuženi da ste bili važna karika u skrivanju Gotovine. Kad je s vama netko zadnji put razgovarao u vezi s tim slučajem? – Nitko sa mnom o tome nije razgovarao. Da sam se našao u toj priči, doznao sam od prijatelja i rođaka koji su me počeli nazivati u subotu nakon što su pročitali tekst u Jutarnjem listu. Kad sam ga i ja pročitao, bio sam šokiran. Našao sam se u toj priči, a da o tome ništa ne znam. Očito je policija zaključila nešto što nema nikakve osnove.

NACIONAL: Zar vas nitko nije posjetio u lovištu nedaleko od Zadra koje je detektirano kao moguće skrovište generala Gotovine? – S tim lovištem nemam ništa već pet-šest godina, nikada nije ni bilo moje. Ja sam samo kao odvjetnik radio za vlasnike koncesije tog lovišta. Radilo se o pokojnom Zdravku Bušiću i njegovu suborcu iz Domovinskog rata Marinu Bogatiću, ljudima koji su živjeli u Kruševu nedaleko od Obrovca. U tom sam lovištu bio tri puta. Jednom neposredno nakon što su Bušić i Bogatić dobili koncesiju, a drugi put kad su me pozvali kao gosta u lovu, ali se tada nije ništa lovilo nego su se pekle pure ispod peke. Treći put sam bio kad su koncesionari organizirali kolinje. To je bilo sve što sam imao s lovištem.

NACIONAL: Je li slučajnost i to što se u njegovoj neposrednoj blizini nalazi i lovište bivšeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića, svojedobno jednog od glavnih ljudi u hrvatskoj obavještajnoj zajednici? – To sam i ja doznao iz novinskog članku, a da o tome nisam ništa znao. Doduše, znam da je oko lovišta Bušića i Bogatića bilo mnogo manjih lovišta, među kojima su neke koncesije, koliko čujem, dobili i stranci. Ali je li među njima i lovište Smiljana Reljića, doista ne znam. Iako sam 30-ak godina lovac, već se godinama aktivno ne bavim lovom pa ne poznajem situaciju detaljno.

NACIONAL: Je li, barem, riječ o terenu pogodnom za skrivanje? – To je bilo posve devastirano i napušteno područje. Postoje samo stare ruševine, nekoliko popaljenih sela i šikare pune zmija i veprova. Sumnjam da to može biti pogodno mjesto za skrovište.

NACIONAL: Zar nije upravo takav prostor idealan za Gotovinu, koji se kao bivši legionar odlično snalazi na takvom terenu? – Možda. Ali ipak mislim da to nije mjesto pogodno za dulje skrivanje.

NACIONAL: Kažete da s generalom Gotovinom niste bili bliski prijatelj. A da li ste se družili s ljudima iz njegova okruženja? – Poznam njegova brata Boru, Žonija Maksana i nekolicinu njegovih rođaka iz Pakoštana, jer sam poslovno bio vezan za to područje. Sva su ta poznanstva nastala nakon 1995. Kad sam odlazio tamo, zastupao sam potencijalne strane investitore, a generala u to vrijeme više nije bilo ondje. Boru Gotovinu upoznao sam kad je imao koncesiju za uzgoj tuna, a Žoni Maksan bio je direktor turističkog naselja Kozarica. Kroz posao sam ih upoznao pa smo se poslije i zbližili. Radili smo i na zajedničkim projektima koje sam kao odvjetnik pravno oblikovao pripremajući potrebnu dokumentaciju. Dakako, znao sam tko je general Gotovina, jer je na početku rata bio zapovjednik obrane Zadra, gdje sam i ja živio s obitelji. Do danas mi nikad nitko iz državnih institucija, pa ni iz javne, kao ni tajne policije nije ništa pitao o Gotovini. Stoga sam bio zapanjen što me u tajnoj policijskoj operaciji povezuju s traganjem za generalom.

NACIONAL: Označeni ste i kao fikser, čovjek koji sklapa sumnjive poslove za svoje klijente, među kojima je i velik broj stranaca. Što radi vaš odvjetnički ured? – Moj odvjetnički ured djeluje već 22 godine, a točno je da zadnjih 15-ak godina ne zastupam klijente u sudnicama. Bavim se ulaganjima stranog kapitala, zastupanjem stranih tvrtki koje dolaze u Hrvatsku, a što znači pojam fikser, ne znam. Prvi sam put za to tek sada čuo.

NACIONAL: Ipak, imate dobre veze u Italiji? – Točno, ali ne vidim što je u tome sporno. Zadnjih 15-ak godina imam bliske poslovne, a sada već i prijateljske veze u visokim krugovima u Vatikanu i San Marinu. Neki moji i privatni i poslovni odnosi vezani su i za određene institucije, koje djeluju pod okriljem Vatikana, poput Svjetskog parlamenta za sigurnost i mir, Vojnog reda Svetoga Lazara od Jeruzalema, Templarskog reda, napokon, i čuvene Vatikanske banke.

NACIONAL: Očito ste smješteni i u negativan politički kontekst. Jeste li bili politički angažirani? – Nikad nisam bio izravno angažiran, ali surađivao sam od 1990. do 1993. i s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Hrvatska je nakon toga bila priznata, funkcionirala je kao država sa svim svojim institucijama, više nisu bile potrebne naše intervencije pa sam se povukao. Doduše, i sada sam se našao u situaciji da posredujem kao neka vrsta pismonoše u dodjeli velikog priznanja Templarskog reda, jednog od najstarijih redova koji je poznat kao red koji okuplja čuvare Kristova groba. Neovisno o ishodu predstojećih predsjedničkih izbora, veliki orden Templarskog reda, koji se dodjeljuje samo predsjednicima država i vlada, te kraljevima, bit će uručen i predsjedniku Mesiću za ono što je dosad učinio za Republiku Hrvatsku na međunarodnom planu.
NACIONAL: Govori se da ste sudjelovali i u organizaciji prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj Što je bila vaša uloga? – Tada sam iz Vatikana donio prve informacije o protokolarnim detaljima vezanim za upućivanje poziva Papi da dođe u državni posjet Hrvatskoj. Ta je inicijativa krenula iz Vatikana, a potaknulo ju je petnaestak Hrvata koji su na visokim dužnostima u vatikanskoj hijerarhiji. Oni su pokrenuli inicijativu, a ja sam bio pismonoša koji se trebao brinuti i o tome da se izbjegnu protokolarne greške koje bi mogle ugroziti posjet. Poslije su taj posao preuzele državne službe, a ja sam sudjelovao u samom posjetu Svetog Oca. Bio sam u trećem hijerarhijskom krugu u njegovoj pratnji.
Nakon svega našao sam se u čudnoj situaciji, jer ne mogu shvatiti na osnovi čega su mene stavili u kontekst ove tajne operacije. Kao građanin Hrvatske u cijelosti podupirem suradnju Hrvatske s Haaškim sudom. Ali ne bih se usudio ulaziti u razmišljanja generala Gotovine i njegova odvjetničkog tima.

NACIONAL: Bili ste odvjetnik i Senku Peraku za kojeg se smatralo da je bio jedan od najvećih dilera droge u Zadru. Na kraju je poginuo u policijskoj intervenciji. – On je bio moj dugogodišnji klijent kojeg sam godinama zastupao. Počeo sam ga zastupati nekoliko godina prije nego što je bio ubijen. Više je puta bio kazneno gonjen i prijavljivan zbog preprodaje droga, ali to je jedan od uobičajenih poslova odvjetnika.
Budući da dugo radim u Zadru, mogu me povezivati s raznim stvarima. Od 1978. do 1983. bio sam i javni tužitelj u Zadru, a tada sam morao biti i član Saveza komunista, jer je to bio jedan od uvjeta da dobijem taj posao. Poslije sam odustao od tog posla jer nisam htio izvršavati partijske naloge i goniti ljude koji pjevaju “Vilu Velebita” i pričaju političke viceve po kavanama. Prema tome, mene su doista mogli prozivati po raznim ključevima, ali nije mi jasno kako sam postao dio te tajne operacije koja je postala najatraktivnija politička tema u Hrvatskoj.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika