Paralelno s realizacijom planova o kupnji tvrtke Autor, odnosno Croatije Records, Mitrović je planirao ulazak u slovenske i hrvatske TV kuće jer su mu one nužne u promoviranju i reklamiranju njegovih proizvoda, odnosno pjevača.Željko Mitrović, nekadašnja medijska desna ruka Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković i vlasnik najgledanije srpske televizijske kuće TV Pink, uskoro bi mogao postati vlasnik Croatije Records, nekadašnjeg Jugotona, jednog od stupova hrvatske glazbe koja je tijekom desetljeća objavljivala albume gotovo svih iole značajnih hrvatskih glazbenih imena. Uz kupnju Croatije Records Mitrović namjerava kroz “time sharing” ući u Novu TV te kupiti CCN i time zagospodariti hrvatskom glazbeno-medijskom scenom. Svoju namjeru 37-godišnji Željko Mitrović objavio je prije desetak dana kada je u listu Kurir objavljeno da će vlasnik TV Pink kupiti i tvrtku Autor koja je vlasnik 87 posto dionica Croatije Records. Tu kupnju, kao i sve ostale medijske akcije, omogućit će mu većinski vlasnik Autora Tonči Huljić, koji drži 54 posto dionica te tvrtke, a poznatiji dioničari su i Đorđe Novković, Miroslav Škoro i Nikša Bratoš. Iako je Huljić brže-bolje demantirao te tvrdnje, izvori bliski Nacionalu potvrdili su nam da su pregovori između Mitrovića i Huljića toliko uznapredovali da je Roman Majetić, Huljićeva desna ruka, prije dva tjedna bio u Beogradu te je u hotelu Hyatt Mitroviću predao moguću završnu verziju kupoprodajnog ugovora.

Kupnja Croatije Records preko tvrtke Autor bio bi samo jedan dio akcije preko koje Željko Mitrović želi ući na hrvatsko medijsko tržište. S obzirom da preko TV Pinka, najgledanije TV kuće u Srbiji, i glazbene izdavačke tvrtke City Records gospodari ne samo Srbijom već i Crnom Gorom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom, preostalo mu je osvajanje Slovenije i Hrvatske. U slučaju Hrvatske, to bi značilo guranje srpskih narodnjaka i poluzabavnjaka u svakodnevni program TV stanica u Hrvatskoj te legalno prodavanje njihovih CD-a u hrvatskim dućanima. Radi se o izvođačima kao što su Oliver Stoiljković, Mikan Kozomara, Željko Joksimović, Jellena, Tijana, Goca Tržan, Nataša Bekvalac i mnoge druge pjevačice napumpanih sisa i usana čija glazba predstavlja dno dna glazbene produkcije i zatupljivanje slušatelja. U tome mu je odličan partner Tonči Huljić s obzirom da TV Pink u Srbiji obilato promovira hrvatske izvođače na čelu s Colonijom i grupom Magazin. Zbog toga brojni srpski pjevači kažu: “Ako mi možemo promovirati hrvatske pjevače, zašto se u Hrvatskoj ne mogu promovirati srpski pjevači”, znajući da je Hrvatska i te kako platežno sposobno tržište, sposobnije od onog u Srbiji.

Stoga Mitrovićev cilj nije samo kupnja Croatije Records, već i ulazak u hrvatske TV kuće. On je, na prijedlog Huljića, prošle godine razmišljao o kupnji Nove TV, ali je odustao od te namjere shvaćajući da mu s političke strane ne bi bio dopušten poslovni ulazak u Hrvatsku. Nakon suradnje s Huljićem na sapunici “Villa Maria”, kada se kao redatelj serije pojavio Beograđanin Stanko Crnobrnja, i uspjeha koji ona postiže i u Hrvatskoj i u Srbiji gdje je prikazuje TV Pink, nakon gotovo rasprodanog zagrebačkog koncerta Željka Joksimovića koji snima za City Records i nakon informacija da se piratski albumi srpskih narodnjaka sjajno prodaju na hrvatskom crnom tržištu, Mitrović i Huljić zaključili su da hrvatska javnost neće tako ogorčeno reagirati na ulazak srpskih narodnjaka u Hrvatsku. Zato je Mitrović prije desetak dana nonšalantno izjavio kako će “narednih dana doći do realizacije jednog velikog poslovnog pothvata koji će značiti osvajanje muzičkog prostora Hrvatske”, te dodao: “Sviđalo se to nekome ili ne, narodi Balkana su suđeni jedni drugima.”

Paralelno s realizacijom planova o kupnji tvrtke Autor, odnosno Croatije Records, Mitrović je planirao ulazak u slovenske i hrvatske TV kuće jer su mu one nužne u promoviranju i reklamiranju njegovih proizvoda, odnosno pjevača. Kontakti CME, američke kompanije koja je vlasnik Nove TV te slovenskog POP TV-a i Kanala A, i TV Pinka postoje od prije jer je CME prošle godine bio zainteresiran za kupnju TV Pinka, od čega su odustali zbog nesigurnosti oko produljenja koncesije na prikazivanje u cijeloj Srbiji. Sada Mitrović nudi obrnuti sustav, on bi ušao u program CME-ovih TV kuća kroz “time-sharing” tako da barem u dijelu programa osigura promociju svojih izvođača. Jednako tako, Mitrović nudi suradnju i CCN-u koji okuplja lokalne hrvatske TV kuće. S obzirom da je CCN u teškoj financijskoj situaciji, Mitrović je osjetio da bi ih za malo novca mogao kupiti i iskoristiti njihovu kakvu-takvu lokalnu gledanost. Kada se tome pridruži podatak da se u Zagrebu i dijelu Hrvatske može gledati program Pink TV BiH te da većina hrvatskih operatera kablovske televizije nudi satelitski program TV Pink, jasno je da Mitrović pomno planira osvajanje hrvatskog medijskog tržišta. Tome treba dodati i nepotvrđenu vijest kako je Mitrović već zakupio i jedan studio Jadran filma u kojem bi snimao emisije s narodnjacima i lažnim zabavnjacima koje bi kasnije plasirao kroz spomenute TV kuće.

Kada bi Željko Mitrović uspio u svojem naumu to bi značilo otvaranje svih vrata srpskim narodnjacima. Na hrvatskim tv stanicama najnormalnije bi se prikazivali video spotovi srpskih narodnjaka i lažnih zabavnjaka koji su se do 1990. godine prikazivali u ime bratstva i jedinstva a to bi značilo i promjene u programima radio stanica. Narodnjačko arlaukanje, od kojeg bježi i zgraža se urbana mladež u Beogradu, vrlo bi brzo postalo redovna pojava u Hrvatskoj kojem ne bi bilo kraja. I bez ulaza Željka Mitrovića i njegovih ideja u Hrvatsku, srpski su narodnjaci dovoljno popularni; kakva bi se tek kulturna katastrofa dogodila kada bi se medijski legalizirala takva glazba.

Cijela ta akcija stajala bi Mitrovića između sedam i osam milijuna eura, od čega bi kupnja tvrtke Autor Tonča Huljića, i preko nje Croatije Records, iznosila između dva i pol i tri milijuna eura. Tonči Huljić i njegovi prijatelji iz tvrtke Autor kupili su Croatiju Records od Zagrebačke banke prije tri i pol godine. Kupili su je kreditom Hypo banke čiji logo zato možete vidjeti na svim izdanjima Croatije Records kao i na video spotovima. Takvom reklamom kompenziraju se kamate na dani kredit. Zagrebačka banka bila je vlasnik Croatije Records koja se u devedesetima našla u krizi uslijed mutne privatizacije kroz lik i djelo Ante Glibote. U trenucima kad je Zagrebačka banka prodavala Croatiju Records po cijeni od četiri milijuna njemačkih maraka, kao jedan od potencijalnih kupaca spominjao se HT, ali Ivica Mudrinić, direktor HT-a, nije na to pristao. Na kraju je kupac bila tvrtka Autor s time da je 10 posto kupilo Hrvatsko društvo skladatelja “kako bi svojim utjecajem osigurao očuvanje vrijednoga arhiva i njegovo aktiviranje na arhivskim i kulturološkim izdanjima”, kako je to objašnjavao Ivo Josipović, član Predsjedništva HDS-a. HDS je kupio dionice Croatije Records kako bi posredovao u slučaju da jednog dana netko želi kupiti tvrtku Autor, odnosno Croatiju Records. Do toga je došlo prije no što je itko očekivao i zato je upravo HDS digao bunu među svim utjecajnijim hrvatskim izvođačima kako bi se stvorio pritisak na Huljića i prijatelje da ne bi prodali Croatiju Records intimnom prijatelju Slobodana Miloševića. Osim toga, HDS sada pokušava angažirati čelnike utjecajnih hrvatskih kompanija kako bi ih privoljeli na kupnju Croatije Records, samo da ona ne bi završila u srpskim rukama. Naravno, u slučaju kupoprodaje Autor ? TV Pink, Tonči Huljić bi zadržao određeni utjecaj i kontrolu u Croatiji Records.

Način na koji se Željko Mitrović obogatio još je jedan primjer ratnog i poratnog stvaranja tajkuna pod kontrolom aktualne srpske vlasti. Nekadašnji glazbenik koji je u drugoj polovici osamdesetih bio član grupe Oktobar 1864 odlučio je 1988. godine otvoriti tonski studio. Prvih tri tisuće maraka, potrošenih na kupnju osmokanalnog studija, dala mu je tetka Milojka koja je živjela u Sesvetama. Studio se ubrzo osuvremenio i u njemu su svoje albume snimala brojna estradna imena iz Srbije. Godine 1993. pokreće Radio Pink, radiostanicu koja vrlo brzo postaje slušana jer je podilazila slušateljima puštanjem narodnjačkih hitova. Godinu dana kasnije Mitrović pokreće TV Pink koja funkcionira na istom principu kao i Radio Pink. Dok je Srbija u ratu, a ljudi gotovo umiru od gladi pod ekonomskom blokadom, TV Pink prikazuje stvarnost u ružičastoj boji, pušta narodnjake, situacija je više no vesela – ma kakav rat, samo je potrebno gledati TV Pink. Takva TV stanica i te kako je odgovarala Slobodanu Miloševiću koji je na taj način uvjeravao narod da je u Srbiji divno, samo što to ljudi ne vide.

Naravno, ništa nije bilo slučajno. Prošle je godine beogradski tjednik Vreme objavio dokumente po kojima se vidi da su Milošević i državne vlasti u Srbiji i te kako pomogle Mitroviću da stvori ovakvu televiziju. Naime, Radio televiziji Srbije bilo je naređeno da ustupi TV Pinku neke svoje frekvencije te da im na svaki način pomogne u stvaranju programa, a koju godinu kasnije RTS je morao ustupiti i neke svoje odašiljače. I ne samo to, TV Pink je od svog početka pa do travnja 1999. emitirala program iz Ušća, zgrade koja je nekada bila sjedište Centralnog komiteta, a tada sjedište Miloševićevog SPS-a, zatim sjedište JUL-a, stranke Miloševićeve supruge Mire Marković. S tog je mjesta emitirala i TV Košava čiji je vlasnik bila Miloševićeva kćerka. TV Pink i svi ostali izišli su iz te zgrade kad je pogođena u zračnim napadima NATO-a. Mitrović je kasnije nemušto objašnjavao kako je “po vrlo surovim tržišnim cijenama plaćao najam tog prostora”. Takve izjave nisu ga spasile od odluke američkih vlasti da ga 1999. godine uvrsti na listu 600 osoba koje zbog suradnje i pomaganja Miloševića i njegova režima ne smije ući u SAD te ne smije poslovno i financijski imati veze s pojedincima i tvrtkama u SAD-u. Kada je lista kasnije skraćena i kada su na njoj ostavljeni samo oni s kriminalnim dosjeom, Mitrović je otpao s liste.

U vrijeme rasta TV Pinka, 1996., Željko Mitrović ulazi u JUL, stranku Mire Marković. Dva puta je bio kandidat na saveznim izborima, posljednji put 2000. godine, a jednom je postao i “savezni poslanik”. Danas Mitrović tvrdi kako je ušao u JUL i postao “savezni poslanik” zbog moralnih obveza jer ga je Miloševićev režim tako ostavio na miru i televizija je normalno radila. Tri dana nakon pada SPS-a, 2000. godine, Mitrović napušta JUL i odmah se stavlja na raspolaganje novoj vlasti. Iako je TV Pink predstavljao jedan od simbola Miloševićeve vladavine, nakon 5. listopada 2000. godine i pada Miloševićeva režima, nitko nije postavio pitanje što će biti sa Željkom Mitrovićem. Navodno ga je zaštitio Vladimir Beba Popović, donedavni šef srpskog Biroa za informiranje. Kako je kasnije objavljeno, Beba Popović je nakon 2000. koristio Mitrovića i njegovu televiziju za rušenje nepodobnih državnih funkcionara. Jedan od rijetkih koji je pitao zašto je Mitrović ostao nedirnut bio je potpredsjednik srpske Vlade Nebojša Čović, ali ta pitanja nikada nisu dobila odgovor. TV Pink je brzo pokušao promijeniti program, uveo je informativni program i donekle smanjio količinu narodnjaka u programu, a Mitrović je tada rekao: “Ne može Pink za četiri godine promijeniti naslijeđe onih 500 godina pod Turcima.” Preobraćeni Mitrović dovršio je tada izgradnju nove poslovne zgrade i, iako je bilo nekoliko tužbi jer zgrada nije imala sve potrebne dozvole za izgradnju, zgrada je promjenom GUP-a dobila urbanističku dozvolu. Nova mu je vlast oprostila sve grijehe jer se nakon 2000. predstavio sa svojom televizijom kao državni stožer reformske politike. Državna vlast čak je zaboravila da su mediji objavili kako su pripadnici Jedinice za specijalne operacije na čelu s Miloradom Likovićem Legijom i Dušanom Spasojevićem Šiptarom, kasnije optuženima za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, imali odlične odnose s TV Pinkom, što se vidjelo iz objavljenih stenograma telefonskih razgovora.

U međuvremenu je Mitrović odlučio proširiti svoje poslovne planove, a za to mu je silno potrebna podrška Amerikanaca koji će utjecati na politiku razvoja Srbije. Mitrović se najviše boji da bi, pod utjecajem Amerikanaca, mogao izgubiti nacionalnu koncesiju TV Pinka koju je trebao izgubiti promjenom vlasti 2000. Zato je odlučio prošle godine angažirati moćnu američku lobističku i promotersku tvrtku Barbour Griffith and Rogers koja je pomagala i Georgu W. Bushu na predsjedničkim izborima, a među njihovim klijentima nalazi se, na primjer, Delta Airlines. Oni bi trebali umiti lik i djelo Željka Mitrovića radi poslovnih kontakata Mitrovića i američkih, prvenstveno filmskih kompanija. Naime, Mitrović je već obznanio stvaranje filmske kompanije Pink Films International i izgradnju 12 studijskih objekata na 11.000 četvornih metara. On želi napraviti ono što već rade Česi, Madžari i neke druge istočnoeuropske države, a to je niskim cijenama privući američke filmske kompanije da snimaju svoje filmove u Srbiji. Uz to, stvara se Air Pink, čarter aviokompanija s tri aviona koji će u prvoj fazi biti na usluzi filmskoj kompaniji. Uz sve te planove nije čudno da mu srpski mediji tepaju da je “ružičasti Ted Turner”, a on izjavljuje kako “nema problema sa svojom prošlošću”. Podršku u takvom razmišljanju daju mu i Tonči Huljić i Roman Majetić.