Gordana VnukUgledavši nakon četiri godine (od moje nevoljne reakcije na njegova zabadanja oko Eurokazovih koprodukcija o Titu) Tomislava Čadeža u publici Eurokaza, bacila sam se na samopreispitivanje: hoću li imati koncentracije da novi set Čadežovih besmislica dostojanstveno odšutim.

Prije četiri godine napisala sam da on meni ne predstavlja problem (nazvala sam ga, blaga prema njegovom mentalnom statusu, pajacom), već mi je problem kako se nešto tako nesuvislo može trpjeti u ozbiljnim radakcijama i uredništvima. Taj je ipak fenomen najširih razmjera, potpuno neobjašnjiv; pa nije valjda čovjek rođak nekog člana Uprave, bratić Butkovićevog omiljenog šefa kuhinje, vanbračni Kuljišev sin, otpadak neke političke zavrzlame, pa nisu valjda tamo, u njegovoj redakciji, potpuno neobavješteni o njegovom marginalnom intelektualnom statusu, pa, na koncu, zar i sami ne vide o kakvom je neobrazovanom kapitalcu riječ.

Dakle, ugledavši ga, prošao mi je tračak nade da će se Čadež preseliti na razinu onog što se od njega ne očekuje, da neće baš sve ponoviti s iste razine nepismenosti, zloće, besmislenih, kontradiktornih ili lažnih podataka, da mu neće proraditi pila dijagonalne nervoze kad sjedne da nešto pametno gleda.

Ali sve je ostalo po starom, pa sam se i ja opet uhvatila na ljepak da upozorim da bi se tom Čadežovom mazohizmu trebalo stati na kraj, kad se već ne može na početak.

Sa Brezovčeve (od kritičara gotovo unisono adorirane) «Salome» izašao je, negdje oko polovice predstave, na malu nuždu, tako smo barem razumjeli njegove vertikalne signale, i nije se vratio u gledalište. Napisao je toaletni uradak, naravno, bez ikakve veze s izvedbom, ali s poantom: dosadno i basta. Da je dosada, od Wilsona naovamo, estetska kategorija Čadež bi morao, ali tko zna, možda i ne bi htio znati. Ali, dosadno i basta je sud koji može formulirati i njegova baka; kritičar bi, dobivši besplatnu ulaznicu, morao tu apodiktičku misao, barem, nekako obrazloziti (barem svojoj baki).

'Zar nitko u današnjem kazalištu ništa ne govori'

Čadež je pred predstavama Eurokaza posve nemoćan. Ovo bastardno bastanje jedino je što se od njega dobiva, ali teško da se tu može govoriti (barem) o kritičarskom impresionizmu. On u svojem, recimo to tako, završnom osvrtu na Eurokazove predstave hvali i vrijeđa istu stvar ili pojavu u razmaku od samo nekoliko redaka. Pa su tako to sve «vrhunski umjetnici», ali je program «neatraktivan i zbrkan.»

Prošlogodišnju Eurokazovu produkciju «Njarabum» gledao je tek sada, nakon više od godine dana od premijere, zbilja profesionalno odgovorno, ali i tu ima problema jer se «stihovi nikako nisu srodili sa scenskim događanjem»; nekoliko redaka dalje Čadež zaboravlja što piše, pa dodaje da «redateljica uspijeva dati jedan dobro uvezan scenski privid».

Dirljivo je i kako Čadež barata sa žanrovima: kongoanska predstava, vrhunski žanrovski hibrid (bastard), za njega je koncert (valjda zato jer se pjeva), Quesneov ikonoklazam je koreodrama (valjda zato jer se u predstavi šuti).

Dakle, Čadežov kritički pristup, da stvar saberemo, nije niti impresionizam - to je jednostavno pomankanjanje dioptrije, okulistički problem, a ne otorinolaringološki (kako sugerira naslov Čadežovog uratka). Pa kad ne vidi što se dešava na sceni, jer ili mokri ili glumci šute, on sigurno vidi što se dešava u gledalištu. Brojanje gledatelja je njegov omiljeni hobi, kao i prije četiri godine. Pa kad vidi da se «naguralo u HNK, s ulaznicom i bez nje, i tisuću ljudi» onda on pita «kakve to ima veze s Eurokazom?». A s čime ima? Možda s nekom nogometnom utakmicom (barem po broju gledatelja), tamo se viče, pa se bolje vidi?

Kad se već o „sumracima" (i bezbrojnim eurokazovskim sumracima) radi, mislim da nas prije treba zabrinuti sumrak kulture na stranicama naših novina gdje je kazališna kritika postala prazan pojam, a tipovi poput Čadeža postaju otorinolaringolozi opće prakse, pa se usude pisati sve, od Ćire Blaževića do Krleže, o njihovoj odgovornosti dribljanja i pisanja.

Jutarnji još uvijek nije tako loš list da bi se na njega mogla odnositi ova parafraza Krleže iz «Mog obračuna s njima»: «Nije istina da ja gospodina Čadeža ne puštam u Jutarnji, nego naprotiv ja Čadeža ne puštam iz Jutarnjeg.»

Gordana Vnuk,

umjetnička ravnateljica Eurokaza