Prizivanja ukrajinskog scenarija, konačni je epilog noćnih promišljanja s nedjelje na ponedjeljak izbornog stožera predsjedničkog kandidata Borisa Mikšića, koji se nije uspio probiti u drugi krug hrvatskih predsjedničkih izbora.Zahtjev za novim prebrojavanjem glasova te poziv na večernja prosvjedna okupljanja građana po hrvatskim gradovima, uz spominjanje Ukrajine, a onda, valjda, i prizivanja ukrajinskog scenarija, konačni je epilog noćnih promišljanja s nedjelje na ponedjeljak izbornog stožera predsjedničkog kandidata Borisa Mikšića, koji se nije uspio probiti u drugi krug hrvatskih predsjedničkih izbora. Doduše, nitko iz njegove ekipe nije mogao odgovoriti na pitanje zašto sumnjaju u regularnost izbora kad hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, unatoč tomu što mu je za pobjedu u prvom krugu nedostajalo manje od jedan posto glasova, nije već proglašen izbornim pobjednikom.

Činjenica je, doduše, da će Boris Mikšić, 56-godišnji bogati hrvatski iseljenik iz Amerike, iako nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ostati najveće iznenađenje predsjedničkih izbora. Ljudi iz njegova izbornog stožera okupljeni oko bojnika HV-a Žarka Delača u pokrajnjoj prostoriji Kineskog restorana u Ulici kneza Mislava, preko puta hotela Sheraton, još su u nedjelju kasno navečer razmatrali mogućnost osporavanja rezultata prvog izbornog kruga. A tko je zapravo Boris Mikšić, čovjek koji se hrvatskim biračima uspio nametnuti kao bogati self-made man, realizator “američkog sna” jednog “dečka s Trešnjevke”? U želji za samoreklamiranjem dao je napisati čak i svoju romansiranu biografiju “Američki san dečka s Trešnjevke”, čije je već treće izdanje dao tiskati uoči ovih izbora. Izborna taktika bila je vrlo jednostavna – Hrvatima treba prodati soap priču o uspjehu siromašnog “dječaka iz susjedstva”, koji je uz to bio i politička žrtva komunizma jer mu je tata Stjepan bio domobranski pilot u II. svjetskom ratu. “Ako je znao sebi napraviti bogatstvo, odnosno ako je znao sebi pomoći, znat će pomoći i nama”, reagirala je većina glasača koji su tijekom kampanje te u zadnji tren odlučili zaokružiti nejgovo ime na glasačkom listiću. Obavezni dio Mikšićeve priče je i njegovo neprestano ponavljanje kako je sam financirao kampanju te kako je zbog toga potpuno neovisan. O američkom dijelu njegove priče vrlo se malo zna u Hrvatskoj. Odnosno, zna se točno onoliko koliko je on htio ispričati hrvatskim medijima. Zanimljivo je da se Boris Mikšić, inženjer strojarstva i veliki izumitelj, kako se voli predstavljati, ne spominje nigdje na internetu kao izumitelj i znanstvenik. Sve što piše o njegovoj tvrtki Cortec i proizvodu istog imena za antikorozivnu zaštitu cijevi piše na njegovoj web stranici. Sve je više-manje vezano za njegovu nedavno započetu političku karijeru u Hrvatskoj. Već pogled na internet budi veliku sumnju u istinitost njegove priče. No kakav je zapravo moralni lik Borisa Mikšića, najbolje pokazuje epizoda sa Stjepanom Tuđmanom, sinom pokojnog hrvatskog predsjednika.

Kao inženjer strojarstva, Mikšić je sredinom 70-ih otišao u Ameriku, nakon što je prilikom autostopiranja upoznao mladi američki bračni par kojise vozio crvenim ferrarijem po Samoborskoj cesti. Prema tvrdnjama njegovih nekadašnjih prijatelja, Mikšić ne govori istinu kad tvrdi da je u Ameriku otišao s 37 dolara u džepu. To je lijepa brojka za biografiju i za naivne Hrvate, no istina je da je u džepu imao nekoliko tisuća dolara i garantno pismo bračnog para koji ga je pokupio pri autostopu i s kojim je održavao vezu nekoliko godina. Isprva je zaista radio sve i svašta, da bi ga na preporuku Dicka i Margie Singer, bračnog para preko kojeg je i došao u SAD, primili u radni odnos u Northen Instruments iz Minneapolisa.

Neko vrijeme provodi u tvrtki gdje radi na mjestu inženjera kemije, što mu nije bila struka, da bi nakon godinu dana napustio kompaniju i osnovao vlastitu tvrtku te počeo raditi s Cortecom. Nakon što su u Northenu vidjeli što je Mikšić učinio, tužili su ga sudu da im je ukrao patent te da ga prodaje kao svoj izum. To je bila neugodnost i za Dicka i Margie Singer, koji su jamčili za njega u tvrtki u kojoj su i sami bili zaposleni. Natezanje po sudovima trajalo je nekoliko godina, da bi na kraju sud, prema Mikšićevim tvrdnjama, stao na njegovu stranu te donio presudu da nije iskoristio Northenove tehnološke podatke i odao poslovnu tajnu.

U poduzetničkim vodama nije se najbolje snašao. Sljedećih deset godina kuburio je s novcem i 1984. bankrotirao sa svojom tvrtkom “Cortec”. Kao razlog propasti tvrtke, koju je na kraju prodao, Mikšić navodi “prebrzo širenje, nagomilavanje dugova, kupci nisu plaćali na vrijeme a banke ga više nisu htjele podupirati”. Te 1984. počeo je pucati i brak sa suprugom Olgom s kojom ima dvoje djece, kćer Evonne i sina Paula. U intervjuu prije godinu dana za kćer je rekao da mu je marketinški stručnjak a sin mu je glazbenik koji koji ima svoj sastav i zarađuje za život svirajući po svadbama. Nakon nekoliko mjeseci, neposredno prije predsjedničkih izbora, Mikšić je rekao da su mu djeca diplomirala povijest te da mu “kći vodi otmjeni restoran u St. Paulu a sin ima svoj bend i tonski studio”. Naglo uljepšavanje biografije čak i vlastite djece poslužilo je Mikšiću također za izbore.

U romansiranoj biografiji dalje piše: “Novac koji je dobio prodajom Corteca mudro je ulagao na burzi. Poslije četiri godine, 1988., uspio je otkupiti tvrtku koju je stvorio jer novi vlasnici nisu znali njome upravljati.” Nakon što se malo stabilizirao s tvrtkom, 1991. se napokon rastao od supruge Olge, koja je s njim otišla u Ameriku. U to vrijeme počela je i veza s njegovom zaposlenicom Anne, Italoamerikankom, koja je završila brakom 1995. Anne je radila na prodaji u Cortecu ali je zbog male plaće napustila tvrtku, da bi se opet vratila 1993.

Kako je malo stao financijski na noge početkom 90-ih, jednim okom Mikšić je gledao što se zbiva u Hrvatskoj gdje na čelo države dolazi Franjo Tuđman. Mikšić se prisjetio da je jedan Tuđman išao s njim u školu. Provjerava da je Stjepan Tuđman išao s njim u zagrebačku V. gimnaziju. Odjednom se u Mikšića budi veliko prijateljstvo prema starom školskom drugu, javlja mu se i preko njega na velika vrata vraća u Hrvatsku. Prijateljstvo postaje neraskidivo, a Stjepan Tuđman, naivan i ne previše sposoban za posao, ali s jakim prezimenom i nepresušnim vezama, otvara Mikšiću sva vrata u Hrvatskoj. Da bi još jače vezao Tuđmana mlađeg uz sebe, Mikšić počinje suradnju s “Domovina Holdingom”, tvrtkom Stjepana Tuđmana koja je radila s državnim tvrtkama i ustanovama, koje su preko nje nabavljale robu. Zadatak Stjepana Tuđmana bio je samo da ubire postotak pri kupoprodaji od svega što se uvozilo. Mikšić je tu vidio savršenu priliku za svoje proizvode za konzerviranje i dekonzerviranje oružja, koje je počeo preko “Domovina Holdinga” prodavati Hrvatskoj vojsci, odnosno MORH-u.

Sredinom 90-ih to naglo probuđeno Mikšićevo prijateljstvo bilo je potvrđeno i kumstvom. U obiteljskoj kući Tuđmanovih u Nazorovoj ulici, gdje je Mikšić postao stalni gost, postao je krsni kum Ani Mariji, mlađoj kćeri Stjepana Tuđmana. Međutim, to kumstvo nikada nije bilo službeno zabilježeno u knjigama nadležene župe Kraljev vrh, na zagorskoj strani Medvednice, jer Mikšić nikada nije imao vremena otići do župe i dokraja obaviti svoju kumsku dužnost.

Franjo Tuđman je 6. svibnja 1996. najboljem prijatelju svoga sina dao titulu počasnog konzula Hrvatske u Minnesoti. Ta počast dana je Mikšiću mimo svih dobrih diplomatskih običaja, a za nju nije znao čak ni ministar vanjskih poslova Mate Granić. Uz Tuđmanove Mikšić je postao dio establishmenta okupljenog oko obitelji Tuđman kojem su sva vrata u Hrvatskoj otvorena. Mikšić je zarađivao velik novac poslujući s MORH-om, dobro se okoristivši naglo probuđenim prijateljstvom sa Stjepanom Tuđmanom. Sklon samohvali u ženskome društvu, taj 55-godišnjak voli pričati o svom bogatstvu i skupim automobilima u garažama svoje raskošne farme i kuće kraj St. Paula, glavnog grada američke savezne države Minnesote. Nikad ne propušta ispričati priču kako je tu “raskošnu kuću”, koja vrijedi najmanje 2 milijuna dolara, uspio “oteti” pred nosom velikoj muzičkoj zvijezdi Princeu, koji je htio pročelje kuće obojiti u ružičastu, svoju omiljenu boju. Protiv toga su se pobunili susjedi i Mikšić je 1984. kuću dobio za pola milijuna dolara manje nego što je za nju nudio Prince. U tim tvrdnjama ima mnogo nelogičnosti. No, kako takve priče Mikšića vesele, neka u njima i dalje uživa.

Njegovo “prijateljstvo” sa Stjepanom Tuđmanom naglo je prestalo kad je Franjo Tuđman potkraj 1999. umro od raka u Novoj bolnici u Dubravi. Od tog trenutka Stjepan Tuđman nije više Mikšića mogao dobiti na telefon. Uspješni poslovni čovjek i veliki prijatelj obitelji Tuđman preko noći je okrenuo leđa svom školskom drugu iz V. gimnazije preko kojeg je ušao u svijet politike, raskoši i novog hrvatskog kapitalizma. Tuđman ga je uzalud zvao, kako bi barem završili posao, zadnji uvoz repromaterijala za MORH. Trebalo mu je nekoliko stotina tisuća kuna da plati carinu i PDV, kako bi mogao isporučiti robu i naplatiti je. Molio je Mikšića za pomoć, jer se radilo o njegovoj robi. No Mikšić je otezao i čekao izbore 3. siječnja. Čim je HDZ ostao bez vlasti, Mikšićev telefon za Stjepana Tuđmana postao je zauvijek isključen. Mikšić je povukao svoju robu i pustio “Domovina Holding” da bankrotira, od čega se Tuđman do danas nije oporavio. Pokušavao je angažirati prijatelje, znance, pisao pisma, slao faksove, ali uzalud. S novom vlašću i smrću Franje Tuđmana dugogodišnje prijateljstvo nestalo je kao da ga nikad nije bilo.

Ni radeći sa svojim hrvatskim partnerima Mikšić nije bio iskren. Iza njihovih leđa pokušao je dobiti posao antikorozivne zaštite krčkog mosta. Napali su ga zbog nepoštene igre te ga ocijenili kao prljavog igrača, ali to ga nije previše pogodilo.

Tajnici “Domovina Holdinga”, koja je htjela nastaviti školovanje u SAD-u, obećao je siguran posao u Americi. No ona se već nakon šest mjeseci razočarana vratila kući. Od obećanja nije ispunio ništa. Bolje sreće nije bio ni sin hrvatskog veleposlanika iz jedne europske zemlje, koji je otišao u Mikšićev Cortec u Minnesotu, gdje mu je jedno vrijeme bio glavni suradnik u poslu. Mladić ga je zamolio da mu Cortec da jamstvo kako bi nakon završetka školovanja mogao ostati u Americi. Procjenjujući da mu on više nije važan, Mikšić je mladiću odbio dati jamstvo te se ovaj morao vratiti u Hrvatsku. Iako se Mikšić hvali velikom proizvodnjom, on ništa ne proizvodi u svojoj tvrtki nego samo prodaje smolu i ostale antikorozivne smjese. Kako Nacional doznaje, u tvrtki ima vrlo veliku fluktuaciju radne snage, a nije teško zaključiti i zašto.

Mikšić je svakako dobitnik ovih izbora. Iako je izgubio, moći će se ponovo predstavljati kao žrtva, ovaj put HDZ-ova režima, koji mu je, prema njegovim tvrdnjama, ukrao drugi krug izbora. Moći će se i u Americi hvaliti kako je bio visokopozicionirani predsjednički kandidat u Hrvatskoj, kao što se danas hvali svojim impozantnim voznim parkom u kojem ima i rolls-royce iz 1959. u kojem su se vozili Ingrid Bergman i Omar Sharif. Pritom nije napomenuo da se tako star automobil u SAD-u može kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara.

Ali u Hrvatskoj za to nikoga nije briga. Javnosti je dao lažnu sliku o sebi i “amerčkom snu dečka s Trešnjevke” o kojem sanja svaki drugi naivni Hrvat. Jedno se Mikšiću mora priznati – u Americi je naučio da je prodaja dobrog imidža uspjeh. A koga je u Hrvatskoj briga krije li se iza toga laž. Glavno je da ona lijepo izgleda.

Biografija Borisa Mikšića

Rođen 11. listopada 1948. godine u Zagrebu
Diplomirao na Strojarskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine kada odlazi u Ameriku
U SAD-u osniva tvrtku Cortec Corporation 1977. godine
«Američki san dečka s Trešnjevke» objavio je 1994. godine
Te 1994. godine predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića
Imenovanje počasnim konzulom Republike Hrvatske u SAD 1995. godine
Proglašen poduzetnikom godine u saveznim državama Minnesoti i Dakoti 2000. godine
Posjeduje 20 patenata u SAD-u, Kanadi, Francuskoj i Japanu