Damir GrubišaSteven Spielberg dobio je drugog Oscara za režiju filma „Spašavanje vojnika Ryana“, kojeg posebna američka postrojba izvlači iz bitke jer su mu u tom ratu poginula braća i on je, kao posljednji preživjeli, simbol koji treba sačuvati. Tako se i Europska unija uplela u dvije operacije „spašavanja vojnika Ryana“ u posljednje vrijeme. Oba slučaja imaju više simboličko nego realno značenje. Prvi je spašavanje Grčke: spašavajući Grčku, EU spašava – ili barem tako misli – i svoj model liberalnog kapitalizma zasnovanog na slobodi tržišta, uključujući i slobodu financijskog kapitala da se nesmetano seli iz jedne zemlje u drugu u potrazi za većim profitom.

NO GRČKA JE SAMO simbol jednog sustava koji je, po riječima Martina Schulza, vođe europskih socijalista u Europskom parlamentu, omogućio „pohlepi da se proširi i ugrozi same temelje toga modela“. Grčku treba spasiti, jer bi njena propast mogla povući sa sobom propast eura i međunarodnog bankarskog sustava i mogla bi do stečaja dovesti vjerovnike, a ne samo dužnika. Slično je bilo i s Irskom, Portugalom, a slično je i s Italijom. Talijanski ministar financija Giulio Tremonti izjavio je da bi katastrofa talijanskih financija sličila na potonuće Titanica, ali ovaj se put ne bi spasili putnici prvog razreda, oni koji su se uglavnom spasili 1911. kad je Titanic potonuo. Ali ni najobjektivnijim promatračima nije jasno kako bi to putnici prvog razreda solidarno dijelili sudbinu ostalih putnika, kad će mjere štednje u Grčkoj i Italiji pogoditi u prvom redu srednju klasu, a najbogatiji će se opet izvući jer su prema njima porezne vlasti najbenevolentnije. Moćnici neće nikada udariti na moćnike.

ODLAZEĆI S VLASTI britanski premijer Gordon Brown u Europskom je parlamentu u emotivnom govoru istaknuo da blagostanje ima malu vrijednost ako je u korist imućnih. „Naš se gospodarski sustav iskrivio na način suprotan deklariranim vrijednostima. Globalizacija je prešla državne granice, ali i sve moralne granice. Treba na tržište vratiti vrijednosti kao što su poštenje, odgovornost, korektnost i vrijednost rada, vrline koje ne proizlaze iz tržišta, nego iz srca“. I Schulz i Brown ispadaju naivni, a njima se slobodno može pridružiti i Poul Nyrup Rasmussen, čelnik Europskih socijalista koji je predložio Europskoj uniji alternativni plan za izlaz iz krize, koji se ne može osloniti samo na davanje novih kredita Grčkoj, Italiji i eventualno Španjolskoj, nego mora iznjedriti i program solidarnosti sa zemljama sjeverne Afrike na putu demokratizacije. Rasmussen je, poput Schulza i Browna, za ovako tešku situaciju u EU okrivio onu drugu stranu – francuskog predsjednika Sarkozyja, Angelu Merkel i Europsku pučku stranku, koja vodi EU u polaganu, ali sigurnu propast.

DOISTA, krivnju za ovakvu situaciju s europskim financijama snosi upravo ona politička snaga koja okuplja desne, konzervativne i populističke stranke čija je politika apsolutne slobode tržišta za financijski kapital i dovela Europu i svijet u financijsku krizu. Danas su na čelu EU pripadnici desnih političkih snaga koje su se svojedobno oduševljavale reganomikom i tačerizmom, slažući se s njihovim osnovnim idejama da država ne smije obuzdavati tržište, pa ni naddržavna moć EU ne smije nikakvom regulativom obuzdavati financijska tržišta. Na čelu EU danas su baš prvaci iz Europske pučke stranke – predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso i predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek. Na čelu bankarskih institucija EU opet su predstavnici visokih financija, koji po svojoj političkoj orijentaciji pripadaju baš Europskoj pučkoj stranci ili su joj vrlo bliski.

OD 27 ČLANOVA Europskog vijeća čak ih je 17 iz Europske pučke stranke, a među 27 povjerenika, članova Europske komisije, 13 ih je iz Europske pučke stranke, a 7 iz redova europskih liberala, koji su također sve donedavno zagovarali maksimalnu slobodu tržišta i uklanjanje svih mogućih prepreka slobodnom djelovanju financijskog kapitala u Europi. A pritom su se i jedni i drugi opirali koordinaciji fiskalne i proračunske politike država članica, da bi tek danas, u pokušaju da se spasi ono što se spasiti da, pristali na izradu jedinstvenih instrumenata za kontrolu stihije financijskog tržišta. Zato je trebalo spasiti „vojnika Ryana“, u ovom slučaju Grčku, da bi se time spasili i grčki vjerovnici, a to su europske banke koje su špekulirale na grčkoj nesposobnosti da sanira svoje državne financije.

NO NIJE SAMO GRČKA svedena na simboličku poruku. To se dogodilo i s Hrvatskom, jer je u ovako paničnoj situaciji Europskoj uniji koju vode pučani Van Rompuy, Barroso i Buzek potreban makar mali, ali simboličan uspjeh. Taj simboličan uspjeh za Europsku je uniju baš dovršenje pregovora s Hrvatskom, jer tako barem EU može opravdati metaforu Waltera Hallsteina, prvog predsjednika Europske komisije, o Europskoj uniji kao biciklu: ako ne pritišćete pedale i ne vozite stalno, padate zajedno s biciklom. Hrvatska tako kao simbolički zalog „uspjeha“ Europske unije biva pripuštena u članstvo, bez obzira na to koliko je realno za to spremna. A tu se isprepliće sudbina i drugog „vojnika Ryana“: u ovom slučaju sudbina hrvatske premijerke Jadranke Kosor, za koju su se europski pučani zauzeli iz petnih žila da je održe na vlasti, ne prezajući ni od otvorenog zadiranja u hrvatske unutarnjopolitičke odnose. Kao što je to bilo listopadsko skandalozno priopćenje Europske pučke stranke da je Zoran Milanović „politički irelevantan“, s potpisom glavnog tajnika te stranke Antonija Lópeza de Istúriza. Tako su se i sada čelnici europskih pučana uprli da spase „vojnika Ryana“, Jadranku Kosor, kako bi se ona pridružila poslušnim sljedbenicima „moćne gomilice“ europučana koji drmaju Europskom unijom. Zato su ubrzali završetak pregovora i odbacili sitničarenje je li baš svako mjerilo ispunjeno ili nije, pa radi simboličke moći poruke sada će i poraditi da pristupni ugovor bude potpisan što prije, da Jadranka Kosor iskoristi završetak pregovora kao svoj jedini adut u predizbornoj kampanji pred hrvatskom javnošću.

DODUŠE, i onaj njezin razvikani uspjeh, arbitraža sa Slovencima, opet je bio rezultat akcije „spašavanja vojnika Ryana“, tada iz mađioničarskog šešira Carla Bildta, pravog brokera arbitražnog sporazuma. Tako i sada, viribus unitis – udruženim snagama europskih pučana treba spasiti Jadranku Kosor od neizbježnog izbornog poraza, pa makar i ne priznali da je car – gol.