Zoran FerićRupert Murdoch ugasio je News of the World zbog hakiranja mobitela i to je velika svjetska vijest. Privatnost je uzvratila udarac tabloidu i nokautirala ga. Ali u svijetu kakav je danas privatnost i ne izgleda kao netko tko može zadati ozbiljniji udarac i zato je ova vijest još senzacionalnija: David je ponovo pobijedio Golijata. Ono osobno i intimno odavno je ugroženo svima nama koji živimo u relativno civiliziranom svijetu. Pomaže jedino ako se te civilizacije djelomično odreknemo. Mom kolegi Damiru Milošu Murdoch ne može ništa. Damir Miloš odbija imati mobitel. Njega ni CIA ne može locirati, niti ga ubiti bespilotna letjelica. Ne mogu iz tajne sobe u Bijeloj kući na njega poslati specijalce u helikopterima. U toj suvremenoj situaciji Damir Miloš je nevidljiv i vjerojatno mu to odgovara. Ali on je jedina osoba koju znam da je mlađa od 70 i da nije u vrhu Al Kaide i da nema mobitel. To je danas pravo herojstvo.

LJUDSKO BIĆE zapadne provenijencije duboko je fascinirano tehnologijom i pravi je majstor u tome da upregne najnovije tehnologije kako bi se zadovoljili bazični instinkti i najniže strasti. I tako je od rimske arene do satelitske mobilne komunikacije. Čovjek se, kad uđe u rimsku arenu, mora diviti graditeljskom umijeću, ali se i gnuša što je takvo tehnološku čudo služilo da se zadovolji najniža potreba za gledanjem tuđe smrti. Danas signal iz Australije ili Novog Zelanda putuje u svemir, kruži malo oko Zemljine kugle i vraća se nekome na zaslon mobitela u Brightonu ili Southamptonu da bi se zadovoljio u osnovi isti instinkt. Čovjek izmišlja sve nove i nove tehnologije da se udalji od onoga što jest, a ne prestaje biti to što jest: krvoločna dlakava zvijer. To danas najbolje pokazuju tabloidi. Zanima nas tuđa sreća, kao matrica za vlastite želje, ali u tuđoj nesreći uživamo strastveno. A sve nam te informacije danas omogućuju mobiteli. Ta sprava kao da je izmišljena za tabloide ili tajne službe i kad čovjek malo razmisli tko se sve može “prištekati“ na njegov mobitel, popis je i na prvu loptu impozantan. Policija, tajne službe, specijalizirane službe za borbu protiv terorizma, tipovi iz bliskih službi koji rade za stranačke interese, sve moguće vrste tabloida, televizijske redakcije, kompanije koje zanimaju osobni podaci za analize prodajnih strategija, privatni istražitelji, hakeri amateri, roditelji, bračni partneri, ljubavnici, a na kraju i vlastita djeca. Svi oni iz mobitela raznim načinima mogu saznati ono što mi ne želimo da saznaju. Međutim, pravo pitanje jest: “Je li istina da mi to stvarno ne želimo?“ Socijalistička društva imala su nacionalizaciju, kolektivizaciju, zadruge i zajedničke stanove. Suvremeni čovjek Zapada, kao i onaj iz tranzicijskih zemalja, ima mobitel. Taj je suvremeni čovjek danas izraziti individualist koji svoju individualnost iskazuje posjedovanjem egzotičnih ljubimaca, a sve se više odriče obitelji. Emancipira se od roditelja, s braćom i sestrama viđa se na Božić i za rođendane, živi sam, ne želi se vezati ni za kuću ni za posao, a pogotovo ne za bračnog partnera. U takvoj situaciji, kaže Michael Foley u knjizi “Doba apsurdnosti“, zamjenska obitelj postaju prijatelji. Foley kaže: “Mladi ljudi imaju sve veći krug prijatelja, provode puno vremena u njihovu društvu, komuniciraju s njima sve češće kad su odvojeni i sve ih više smatraju jednako važnima, ili važnijima od članova obitelji ili partnera. (…) Jedna od najpopularnijih televizijskih humorističkih serija u novije doba zvala se jednostavno Prijatelji, a promicala je ideju o prijateljima kao o novoj obitelji.

DOK JE STARA obitelj bila zahtjevna i dosadna, nova inačica obitelji pružala je šašavoj skupini vječnu zabavu – nitko ne mora odrasti i napustiti gnijezdo. Naravno, i druge megapopularne serije, kao “Seks i grad”, promiču takvu ideju prijateljstva, samo što je ovdje obitelj četveročlana i isključivo ženska. Ali kako se taj suvremeni čovjek uključuje u svoju novu obitelj? U većini slučajeva mobitelom. Samo mobitel i slični aparati mogu nam osigurati permanentno stanje komunikacije sa svima. I s tim užim krugom prijatelja komunicira se mobitelom po nekoj od sniženih i superpovoljnih tarifa. To je obitelj. A postoji i šira rodbina, to su oni s Facebooka i drugih društvenih mreža. Tako možemo ustvrditi da nam rodbina nikada nije bila veća, jer prosječan čovjek s profilom ubrzo skupi i do petstotinjak prijatelja. I u tako širokom krugu danas je nerazmjerno velik broj ljudi spreman odreći se privatnosti, to nisu samo tipovi koji se seksaju u Big Brotheru, nego je ta solidna većina spremna izložiti se i najširem krugu konzumenata radi svojih 10 minuta slave.

OBIČAN ČOVJEK DANAS, onaj tko još nije slavan, stigne, recimo, u neki strani grad i odande se javlja prijateljima, govori im gdje je bio, što je vidio, pogotovo što je jeo i s kim se eventualno ševio. Pa kad završi razgovor sa svima iz obitelji, onda se tim mobitelom još lijepo uslika i pošalje fotke na Facebook da vidi i šira rodbina. Mi danas, izgleda, strasno težimo da nam se oduzme privatnost, pa kad to ne žele drugi, mi to radimo sami jer onda imamo privid da nekoga uistinu zanimamo. I što je iskrenoga interesa čovjeka za čovjeka u nekom društvu manje, to je izraženija i ta potreba za gubitkom privatnosti. A mobitel je postao uz kompjutor jedno od najvažnijih pomagala da se čovjek liši privatnosti i ostane društveno biće. Čini se da privatnost danas čuvaju jedino oni koji su već slavni, pa je nemaju. I što je imaju manje, cijene je više, čak neovisno o uzroku vlastite slave. Djevojka koju je godinama silovao vlastiti otac, čovjek koji najbrže može pojesti trideset big macova i vrhunski violinist u tom su svijetu jednako slavni. I svi, po svoj prilici, imaju mobitele. Stoga Murdochov napad i nije napad samo na privatnost, ma koliko da je povratan udarac došao upravo iz te sfere. Ovo je prvenstveno napad na jedan tip komunikacije koji u sve većem dijelu svijeta prevladava. Hakiranje mobitela i ta velika priča, koja se isčahurila u Britaniji o nečemu što se svakodnevno radi na svim krajevima svijeta, opasno pokazuje svu ranjivost te naše sofisticirane tehnologije bez koje više ne možemo, a koja dobrim dijelom uvjetuje naše mjesto u društvu.