Objavljeno u Nacionalu br. 481, 2005-02-01

Autor: Eduard Šoštarić

UDAR NA REFORMU HV-a

Stipetić i Agotić otjerali ključnu osobu za NATO

Iako je hrvatska Strategija nacionalne sigurnosti, u kojoj stoji da je NATO deklarirani vanjskopolitički cilj, obvezujući dokument za Vladu i predsjednika Mesića, među savjetnicima na Pantovčaku već su dulje prisutna razmišljanja oko odgode ulaska u NATO savez

Ključni predsjednikovi savjetnici u vezi s euroatlantskim savezom, Imra Agotić i Petar Stipetić NATO smatraju sinonimom američke dominacije za ostvarenje svojih ciljeva pa su zbog toga skloni Hrvatsku zadržati što dulje izvan Saveza.Ključni predsjednikovi savjetnici u vezi s euroatlantskim savezom, Imra Agotić i Petar Stipetić NATO smatraju sinonimom američke dominacije za ostvarenje svojih ciljeva pa su zbog toga skloni Hrvatsku zadržati što dulje izvan Saveza.“NATO ne određuje tempo približavanja Republike Hrvatske punopravnom članstvu. Mjerila i kriteriji su posve jasni i transparentni, a način na koji Hrvatska ispunjava preuzete obveze jedini je relevantan pokazatelj. Ipak, stječe se dojam kako su u dijelu područja obrane, reforme od prošle godine usporene i ne idu glatko. Ne ulazimo u razloge zbog čega je tomu tako, no za razliku od drugih zemalja, koje aspiriraju za članstvo i u kojima postoji jasno naglašena politička volja cjelokupnog državnog vrha za što skorijim ulaskom u Savez i završetkom obrambenih reformi, mislim da u Hrvatskoj nije posve tako. Unatoč prošlogodišnjoj deklariranoj političkoj volji hrvatskog državnog vrha za prelazak na sustav kolektivne sigurnosti, koju smo u NATO savezu toplo pozdravili, ipak se stječe dojam da postoje određena razmimoilaženja između nositelja vlasti oko pitanja brzine reformi, pa time i konačnog datuma ulaska u članstvo. Naravno, posljedica toga je da se na nižim razinama provedbi reformi događaju nesuglasice pa u konačnici i odgađanje odlučnih mjera u njihovoj provedbi”, prošlog je tjedna Nacionalu neslužbeno rekao visoki strani diplomatski izvor blizak NATO savezu.

Imra Agotić i Petar Stipetić NATO smatraju sinonimom američke dominacije za ostvarivanje svojih ciljeva Iako su lani morali odustati od svog modela ustroja HV-a, Stipetić i Agotić preko generala Lucića i dalje kontroliraju vojne procese Mesić smatra Jelenu Grcić-Polić odgovornom za propast pokušaja remonta libijskih brodova u HrvatskojPosve je jasno da je Nacionalov izvor u svojoj izjavi detektirao problem različitog i nedovoljnog angažmana pojedinih hrvatskih državnih tijela u ostvarenju strateškog vanjskopolitičkog cilja, ulaska u NATO savez, barem na polju obrambenih reformi. Sada je očito da se višemjesečni sukobi između Ministarstva obrane s jedne, te Ureda predsjednika i Glavnog stožera s druge strane, ne mogu podvesti samo pod personalne sukobe i međusobnu netrpeljivost visokih vojnih i civilnih dužnosnika.

“U pozadini svega stoji razmišljanje da bi Republika Hrvatska zbog složenosti trenutačnih odnosa, problema i sukoba unutar NATO saveza, prije svega, Francuske i Njemačke s jedne strane i SAD-a s druge, pa time i neizvjesnosti oko budućnosti Saveza, trebala pričekati rasplet događaja, a time i odgoditi daljnje približavanje, što je vrlo opasno i kontraproduktivno. Na taj bi način doista mogli dočekati ulazak u članstvo s ostatkom bivše SFRJ”, dramatično je upozorio Nacionalova novinara izvor blizak hrvatskoj vladi.

Takva razmišljanja oko odgode ulaska u NATO već su dulje prisutna u Uredu predsjednika, premda je hrvatska Strategija nacionalne sigurnosti, u kojoj stoji da je NATO deklarirani hrvatski vanjskopolitički cilj, obvezujući dokument kako za premijera Sanadera tako i za predsjednika Mesića. Međutim, očito je da se već neko vrijeme predsjednik države, koji kreira svoja vanjskopolitička stajališta, među ostalim, i na temelju savjeta svojih bivših i sadašnjih savjetnika za nacionalnu sigurnost, vanjsku politiku i vojna pitanja, sve više priklanja stajalištu kako ulazak u NATO može pričekati. Neki od predsjednikovih savjetnika čak su toliko daleko otišli da su posve otvoreno u medijima nagovještavali raspad Saveza i tvrdili da Hrvatska treba biti oprezna kad je riječ o ulasku u NATO.

Ključni predsjednikovi savjetnici u vezi s euroatlantskim savezom, Imra Agotić i Petar Stipetić NATO smatraju sinonimom američke dominacije za ostvarenje svojih ciljeva pa su zbog toga skloni Hrvatsku zadržati što dulje izvan Saveza.

Procjenjujući unutarnju političku situaciju da će premijer Sanader u 2004. sve karte baciti na približavanje EU i na stabilizaciju vlastite stranke te da će vanjskopolitička stajališta predsjednika Mesića, koji je izrazito naklonjen proeuropskim stajalištima Francuske i Njemačke, ne samo kad je riječ o Iraku već i kad se govori o inicijativama istih zemalja za stvaranjem zajedničke europske obrambene strukture, biti u funkciji ostvarenja njihovih zamisli, savjetnički je dvojac odlučio kontrolu nad oružanim snagama i tijek reformi preuzeti u svoje ruke.

Procese reorganizacije Hrvatske vojske, smanjenje broja vojnika i borbenih sredstava Agotić i Stipetić već dulje doživljavaju kao američki diktat iz NATO saveza, pa se i svaki pokušaj novog modeliranja hrvatskih oružanih snaga odgađa, jer se obojica koriste načelnikom Glavnog stožera generalom Josipom Lucićem kao polugom kojom kontriraju nužnim reformama. Tvrdnja da je preustroj Hrvatske vojske gotov i da je u sklopu NATO standarda, vrlo je neozbiljna i potpuna je utopija. Hrvatska vojska trebala bi postati modernom oružanom silom tek 2015., ustroj je napravljen samo na papiru, ali to nikako ne može biti konačno rješenje jer uopće nije sigurno da se kao takav može financirati, što je ključ bilo kakvih daljnjih reformi. Besmislena je i tvrdnja da su zadovoljeni NATO standardi, a njih je šest: interoperabilnost, razmjestivost snaga (deployability), mobilnost snaga (mobility), fleksibilnost, održivost snaga na terenu uz vlastitu logistiku (sustainability) i sposobnost da se snage u svim poteškoćama, bilo prirodnim ili izazvanim ljudskim djelovanjem, uspješno održavaju u području misije (survivability). Teško da se može govoriti o zadovoljenju standarda ako je općepoznata činjenica da, primjerice, Hrvatska vojska nema transportnih zrakoplova koji će njezine pripadnike prevesti u područje udaljenijih misija, ni bilo kakvo prijevozno sredstvo za potrebe mobilnosti postrojbi, ili da čak ne zna gdje se točno nalazi streljivo potrebno za obavljanje zadaća, a to govori u kakvom je stanju logistički sustav Hrvatske vojske. Posebna su priča stupanj znanja engleskog jezika te dotrajala tehnička sredstva i naoružanje, a bez nove opreme nema ni govora o ispunjenju svih standarda. Ako se misli da je nabavka novih radiouređaja ili bojišničkih računala, s kojima komuniciraju različite zemlje Saveza na terenu, jedini uvjet za interoperabilnost, onda su mnogi “stručnjaci” u Hrvatskoj u teškoj zabludi.

U svim važećim državnim dokumentima Hrvatska se obvezala na manju, mobilniju i profesionalniju oružanu silu. Sve do ožujka prošle godine model hrvatskih oružanih snaga, koji su kreirali Agotić i Stipetić, za sve je domaće i inozemne stručnjake bio neprihvatljiv model za budućnost i članstvo u Savezu, jer je Hrvatska vojska bila stacionarna, troma i s golemom pričuvom, šupljim zapovjedništvima i nikakvom mobilnošću. Sve je ukazivalo na to da uopće nije riječ o mirnodopskom modelu, već o modelu koji bi bio spreman ratovati sa susjedima, što je bilo apsurdno i suprotstavljalo se Strategiji nacionalne sigurnosti u kojoj je bilo jasno naglašeno da Hrvatskoj ne prijeti vojna ugroza susjednih zemalja u doglednoj budućnosti. Stipetić i Agotić su na sastanku državnog vrha u ožujku prošle godine teškom mukom prihvatili izmjenu svog promašenog modela, ali ipak i dalje ostali na vrlo važnim pozicijama, s kojih kontroliraju sve procese u oružanim snagama zahvaljujući načelniku Glavnog stožera generalu Josipu Luciću, kojeg je nakon umirovljenja generala Petra Stipetića imenovao predsjednik Republike upravo na Stipetićevu molbu.

Međutim, velik problem za savjetnički dvojac bila je pomoćnica ministra obrane za NATO i obrambenu politiku Jelena Grčić-Polić, diplomatkinja koja je profesionalno odrađivala svoj posao pregovarača s NATO savezom i koju savjetnici nisu mogli kontrolirati. Agotić je shvatio kako od takve osobe prijeti opasnost da se Hrvatska na mala vrata vrlo brzo dovede u NATO, jer je Jelena Grčić-Polić bila više nego uspješan pregovarač kojeg su osobito cijenili zapadni diplomati. Kako bi mogli kontrolirati situaciju, trebalo je učiniti sve da se Jelena Grčić-Polić diskreditira i makne s pozicije odgovorne za hrvatsko približavanje NATO-u. Kada joj se nije moglo pronaći ništa što bi je diskreditiralo kao kompetentnu osobu i vještog pregovarača, poslužilo se zadnjim oblikom ucjene kojom se svojedobno služio i Franjo Tuđman, odnosno njegov savjetnik Ivić Pašalić u obračunu s političkim protivnicima. Na isti način kako su Andrija Hebrang i Pavle Miljavac potkraj devedesetih prozvani “američkim igračima”, Jelena Grčić-Polić označena je “američkim igračem” iz Ureda hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Naravno, u nedostatku bilo kakve argumentacije za takvu tvrdnju, prvo se spominjalo kako je pomoćnica ministra obrane američka državljanka, što se pokazalo neistinitim. Potom je otežavajuća okolnost postalo to što su suprug i kći, inače hrvatske nacionalnosti, državljani SAD-a. Govorilo se da pomoćnica intenzivno pohodi američko veleposlanstvo u Zagrebu, što je još jedna glupost jer se na prste jedne ruke može nabrojati koliko je puta Jelena Grčić-Polić od 2001. bila u američkom veleposlanstvu, i to obično s namjerom da posjeti svoju obitelj. Nacionalovi izvori tvrde da joj Mesić ipak najviše zamjera i smatra je odgovornom za slučaj propalog pokušaja remonta libijskih brodova u Hrvatskoj, odnosno smatra kako je pristala na američki ultimatum da se odustane od cijelog posla. Međutim, remont ili ne libijskih brodova nije mogao biti nešto o čemu bi odlučila Jelena Grčić-Polić. Takvo što su mogli odbaciti Željka Antunović kao ministrica obrane i tadašnji premijer Ivica Račan. SAD je poslao nekoliko desetaka demarša hrvatskoj vladi, u kojima je stajalo kako se libijski brodovi mogu upotrijebiti kao ubojito oružje protiv američkih ciljeva, a njihov remont u Hrvatskoj značio bi ugrožavanje američke nacionalne sigurnosti, stajalo je u demaršu. Naravno, SAD je bio vrlo osjetljiv zbog slučaja terorističkog napada brodicom na američki vojni brod u jemenskoj luci. Bilo tko bi nakon takvog ultimatuma i intenzivnih demarša američke strane jako dobro razmislio kakve bi bile posljedice za Hrvatsku da je pristala učiniti remont brodovlja. Zamjera joj se da je stavila potpis na Memorandum s američkom stranom oko korištenja hrvatskog teritorija za potrebe američke vojske. Svoj potpis stavila je zahvaljujući nesretnoj okolnosti da je general Viktor Koprivnjak, kao nositelj cijelog projekta Memoranduma s hrvatske strane, otišao na godišnji odmor. Na kraju se ispostavilo kako je razlog njezine smjene jednostavna činjenica da nije bila lojalna predsjedniku Mesiću, što je, ako je točno, zabrinjavajuće i porazno za samog predsjednika. Još je poraznije da je kao “američkom igraču” Jeleni Grčić-Polić nekoliko mjeseci nakon blaćenja i proglašavanja američkim agentom moglo biti dopušteno raspolaganje brojnim državnim dokumentima koji nose oznaku državne tajne. Naravno, da je bilo što od navedenog istinito, to bi se pretvorilo u prvorazredan politički skandal u državi, a Jelena Grčić-Polić bi dobar dio vremena provela u razgovoru s istražiteljima. Malo je poznato da se upravo Jelena Grčić-Polić usprotivila višekratnim američkim zahtjevima za ukidanjem borbene komponente hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ona je za potrebe MORH-a dala izraditi studiju o ratnom zrakoplovstvu u Velikoj Britaniji te je uspješno obranila pred stručnjacima Pentagona. Kada je trebalo, hrvatske državne interese vrlo je žustro branila i pred američkim veleposlanikom Rossinom, što mnogi mogu posvjedočiti. Zanimljive su i optužbe da ne zna ništa o vojsci, premda je i to apsurdno jer je pomoćnica ministra obrane još od 1994. uključena u sve diplomatske aktivnosti UN-a, kada je riječ o mirovnim snagama. Predsjednik Mesić nije dopustio Jeleni Grčić-Polić odlazak na mjesto veleposlanika Hrvatske u EU, ali ne zbog nedostatka potrebnih kvalifikacija, znanja i iskustva, već očito iz osobnih razloga, što nije dobra praksa.

Posve je izvjesno da se Mesić neće odreći generala Josipa Lucića, jer u generalskom zboru ne bi pronašao ni jednog vojnika koji bi mu bio tako lojalan, ali će se sigurno nakon svečane predsjedničke inauguracije u veljači zahvaliti na dosadašnjim savjetima generalima Imri Agotiću i Petru Stipetiću. Mesić bi se trebao okružiti puno mlađim i neistrošenim ljudima, uspostaviti intenzivniju, praktičniju i neformalnu komunikaciju s ministrom obrane i napokon s premijerom razriješiti stoji li i dalje čvrsto iza odluke o što bržem ulasku u NATO.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika