Terry Eagleton (Wikipedia)Za mnoge suvremene prosvijećene liberalne mislioce, kao i za većinu političke ljevice, zlo predstavlja zastarjeli pojam. Ono suviše podsjeća na konačne sudove i metafizičke izvjesnosti da bi bilo prihvatljivo u modernom dobu. U ovoj dovitljivoj i lako prohodnoj knjizi istaknuti marksistički teoretičar Terry Eagleton iznenađujuće ustaje u obranu stvarnosti zla, oslanjajući se na književne, teološke i psihoanalitičke izvore kako bi pokazao da zlo nije puka srednjovjekovna izmišljotina, nego stvarni fenomen i posve opipljiva snaga u današnjem svijetu. U knjizi koja obuhvaća teme od svetog Augustina do alkoholizma, preko Tome Akvinskog i Thomasa Manna do Shakespearea i holokausta, Eagleton promišlja strašan položaj onih ukletih duša koje naizgled uništavaju bez ikakva razloga. Pritom postavlja čitav niz zanimljivih pitanja: Je li zlo doista oblik ništavila? Zašto se ono pokazuje toliko glamuroznim i zavodljivim? Zašto se dobrota čini tako dosadnom? Mogu li ljudi doista uživati u uništavanju koje uopće nema racionalnog razloga?

"U ovoj knjizi tvrdim da zlo u osnovi nije tajanstveno, iako prekoračuje svakodnevnu društvenu determinaciju. Zlo je, kako ga ja vidim, doista metafizičko, u smislu da zauzima stav spram bića kao takvog, ne samo prema ovom ili onom dijelu njega. Ono ga nastoji u bitnom smislu iskorijeniti. Ali to ne znači da je ovo pretpostavka da je zlo obvezno nadnaravno ili da mu nedostaje ljudske kauzalnosti. Mnoge stvari - umjetnost i jezik, na primjer - više su od puke refleksije njihovih društvenih okolnosti, ali to ne znači da su pale s neba. Isto vrijedi i za ljudska bića općenito. Ako ne postoji nužan sukob između povijesnog i transcendentnog, to je stoga što povijest sama predstavlja proces samotranscendencije. Povijesna životinja jest ona koja je stalno u mogućnosti ići ponad sebe same. Postoje, da tako kažemo, „vodoravni" oblici transcendencije kao i „okomiti". Zbog čega uvijek mislimo na potonje?", kaže Eagleton

Premijerno predstavljamo prvi ulomak iz knjige 'O zlu' u izdanju Naklade Ljevak

'Romani o zlu'

Naslovnica knjige 'O zlu' u izdanju Naklade LjevakNema mnogo romana u kojima glavni lik umire već u prvih nekoliko redaka. Još je manje onih u kojima je to jedini lik u knjizi. Bili bismo zbunjeni da Emma Woodhouse Jane Austen slomi vrat u prvom pasusu romana Emma ili da je Tom Jones Henryja Fieldinga mrtvorođeno dijete na samom početku romana. Nešto poput ovoga ipak se dogodilo u romanu Williama Goldinga Pincher Martin, koji započinje njegovim utapanjem:

Borio se u svakom smjeru, bio je u centru grčenja udarajući čvor vlastitog tijela. Nije bilo ni gore ni dolje, nije bilo ni svjetla ni zraka. Osjetio je da mu se usta otvaraju sama od sebe i zaurlao je:

"Upomoć!"

Čovjek koji odbija umrijeti

S obzirom na to da mu nije imao tko pomoći, kao i to da se Christopher Martin koprcao usred oceana, daje se naslutiti da će ovo biti zadovoljavajuće kratak roman. Zahvaljujući prisebnosti uma, on ipak uspijeva odbaciti svoje čizme, napuhati pojas za spašavanje i otpraviti se do obližnje stijene, gdje će poživjeti još neko vrijeme. Osim što je njegov trud doista uzaludan, istina je da Martin umre prije nego što odbaci čizme, iako on to ne zna. To ne zna ni čitatelj, koji će to otkriti u posljednjem retku romana. Promatrajući Martina kako se drži za tu imaginarnu stijenu, svjedočimo stanju živućeg mrtvaca.

Pincher Martin priča je o čovjeku koji odbija umrijeti. Uskoro doznajemo iz serije događaja iz njegova života da taj grabežljivi, pohotni, manipulativni mornarički časnik nikada nije ni bio doista živ. "Rodio se", napominje njegov kolega, "otvorenih usta i rasporka te s obje ruke ispružene da uzima." Njegova izolacija na stijeni uvećava činjenicu da je od samog početka bio usamljeni grabežljivac. Martin koristi druge ljude kao instrumente za vlastitu zaradu ili zadovoljstvo, a na stijeni se svodi na korištenje vlastitoga izmorenog tijela kao zapuštenog mehanizma za ostvarivanje različitih zadaća. Kao što upečatljiv, snažan stil romana sugerira, glavni je junak ogoljen na vlastitu animalnost - na instinktivno samopreživljavajuće biće koje je oduvijek i bio. Stoga je normalno da je mrtav a da to ne zna, jer smrt svodi tijelo na beznačajan komad tvari. Ono predstavlja razdvajanje materijalnosti i značenja.

Sekularni prikaz Boga

Otuđivši se od svojega vlastitog tijela, Martin se sklupčao unutar njega kao što muškarac može sjesti unutar dizalice, upravljajući udovima kao brojnim polugama. Zlo uzrokuje razdvajanje tijela i duha - između apstraktne volje za dominacijom i uništenjem i beznačajnim dijelom mesa koju ta volja nastanjuje. Martin ne vidi, nego "koristi" svoje oči kako bi gledao stvari oko sebe. Dok je bio živ, negirao je stvarnost tijela drugih ljudi, držeći njihovo meso gotovo kao mehaničko sredstvo njegovih vlastitih zadovoljstava. Sada, u jasno ironičnom obratu, postupa s vlastitim tijelom kao da je nečije tuđe. Njegov krajnji umor, što znači da mora podići svoje udove čistom snagom volje, uvećava način na koji je on sve vrijeme postupao s drugim ljudskim tjelesima. Njegovo tijelo sigurno nije dio njegova identiteta. Ono je u ratu s njegovim sepstvom, a ne mjesto gdje njegova osobnost postaje živom. Sve što još uvijek ključa u njemu sublimno je neobuzdana volja za preživljavanjem koja pokreće glomaznu mašineriju njegova tijela poput despota. Zbog toga što premašuje sva prirodna ograničenja, ta volja predstavlja vrstu beskraja. Kao takva, to je sekularni prikaz Boga kojem se Martin nalazi suprotstavljen u bitki na život i smrt.

Taj brodolomni mornar je gomila beživotnih stvari spojenih jedino ustrajnim nagonom. Taj je nagon smješten u ono što roman naziva "tamnim središtem" - vječno budnom jezgrom svjesnosti zakopanoj negdje unutar Martinove lubanje, koje djeluje kao jedino mjesto gdje je on doista živ (iako će se uspostaviti da je i to iluzija). To tamno središte je monstruozni ego junaka koji nije u mogućnosti sagledati sebe sama. To se može shvatiti u oba smisla, činjeničnom i moralnom. Ljudska svijest ne može se sama uštipnuti, jer kad se osvrćemo na sebe same, to smo još uvijek mi koji to činimo. Naš osjećaj sumornih dijelova iz kojih izvire svijest čin je svjesnosti sam po sebi i stoga je već udaljen od tog područja. Ali ni Pincher Martin ne poznaje sebe kakav jest, u smislu da shvati svoju grabežljivu prirodu. Da je on to mogao učiniti, tada bi mogao žaliti, a time i stvarno umrijeti. Kako stvari stoje, on je zaglavio duboko unutar svoje vlastite lubanje. Čak je i stijena, čije mu se konture sve to vrijeme čine neobično poznate, istog oblika kao i ispali zub iz njegovih usta. On doslovce živi unutar vlastite glave. Pakao nisu drugi ljudi, kao što je tvrdio Jean-Paul Sartre. Upravo suprotno. To znači zaglaviti cijelu vječnost s neobjašnjivo monotonim, najturobnijim društvom od svih: sa sobom samim.

Prosvijećeni Čovjek

Ono o čemu se u romanu radi, u liku umrloga protagonista koji ne želi umrijeti, jezovit je prikaz Prosvijećenog Čovjeka. To je jednostrani portret moćnog strujanja ljudske emancipacije, kao što bi netko mogao očekivati od konzervativno kršćanskog pesimista poput Goldinga. No on osvaja veličanstvenom neposrednošću u nekima od manje ukusnih prizora. Kao što smo vidjeli, Martin je racionalist koji pristupa svijetu, uključujući tu svoje vlastito tijelo i tijela drugih, kao manje vrijednoj robi koju kroji po njegovoj zapovjedničkoj volji. Sve što je važno jest njegov vlastiti okrutni samointeres. Kao vrsta današnjega kolonijalista Crusoea, on čak traži vršenje vlasti nad stijenom na kojoj je izoliran, dajući imena njezinim raznim dijelovima i grubo uspostavljajući neku vrstu poretka nad njima. To je kao da njegova ubrzana djelotvorna aktivnost na stijeni predstavlja način na koji od sebe skriva činjenicu da je mrtav. U tom smislu, Martin se prije ponaša kao Robinson Crusoe, koji siječe drveće i podiže ograde na svojemu pustom otoku s čvrstim zdravim razumom kao stolar iz neke pokrajine u okolici Londona. Nešto je neuvjerljivo u takvoj snažnoj anglosaksonskoj praktičnosti čak i u najegzotičnijem okruženju. Ima u tome i nešto pomalo ludo.

U stvari, upravo je praktična inteligencija ono što Martin najviše cijeni. Zaluđen, on vidi sebe samog kao Prometeja, moćnoga heroja prosvjetiteljstva i omiljenoga mitološkog lika Karla Marxa. Prometej je također bio vezan za stijenu, ali je odbio podčiniti se bogovima. "Odustani, pusti", glasi iskušenje koje zavodljivo mrmori u njegovu uhu, ali on se užasava popuštanja svojega stiska nad samim sobom, što upravo uključuje umiranje. Kako je sve što je on ikada imao on sam, jedina alternativa preživljavanju bila bi čisto ništavilo. Čak i njegov mučni poluživot na stijeni bolji je od bilo kakva nepostojanja.

Čistilište

Martin ne može umrijeti jer sebe smatra suviše dragocjenim da bi zauvijek nestao. Ali on je također nesposoban umrijeti jer je nesposoban voljeti. Samo su dobri u stanju umrijeti. Martin se ne može prepustiti smrti jer se nikada u životu nije prepustio drugima. U tom smislu, način na koji ćeš umrijeti određen je time kako živiš. Smrt je oblik samorazvlaštenosti koji se mora izvježbati u životu ako se nastoji uspješno ostvariti. U suprotnom će se pokazati kao slijepa ulica, a ne kao obzor. "Biti za druge" i "bitak ka smrti" dva su gledišta istoga stanja. Ponekad se smatra da je Pincher Martin roman o paklu, ali to je u stvari priča o čistilištu. Čistilište nije predsoblje u kojem moralno osrednji tipovi sjede naokolo izvodeći raznorazne ponižavajuće pokore sve dok netko ne zazove njihov broj i oni se posramljeno odvuku izravno u raj. Za kršćansku je teologiju upravo trenutak smrti taj kada se otkriva imaš li u sebi dovoljno ljubavi kako bi se mogao predati uz podnošljivu količinu borbe. Razlog je to zbog kojega mučenici - oni koji aktivno prihvaćaju svoju smrt u službi drugih - tradicionalno idu ravno u nebo.

Martin nije u paklu. Iako je mrtav na vlastitim nogama, neki trag njegova duha još uvijek oklijeva. A život u paklu ne postoji, jer to je stanje čistog poništenja. Nitko ne može biti "u" paklu, kao što nitko ne može biti na materijalnom mjestu koje se naziva dug ili ljubav ili očaj. Za tradicionalnu teologiju, biti u paklu znači ispasti iz ruku Boga namjernim prezrivim odbacivanjem njegove ljubavi, ako je takvo stanje doista i zamislivo. U tom smislu, pakao je najbogatije urešen kompliment ljudskoj slobodi koji se može zamisliti. Može li itko odbiti Stvoriteljevo nagovaranje, tada taj mora biti doista moćan. Ali kako nema života izvan Boga, koji je izvor cjelokupne životne snage, konačnost pakla stvar je izumiranja, ne vječnosti. Ako postoji nešto poput vječne vatre u paklu, to jedino može biti vatra Božje nemilosrdne ljubavi, koja pali one koji je ne mogu podnijeti. Prokleti su oni koji iskuse Boga kao sotonski užas, jer on prijeti da će ih silom rastaviti. Njegova ljubav i milost oslabili su utjecaj na njih i na taj način oni riskiraju biti lišeni svojega najdragocjenijeg imetka. Oni koji žive u strahu od vječnog plamena, tada mogu ostati sigurni. Dobra je vijest da se neće pržiti za vijeke vjekova. Loša je vijest da će oni jednostavno postati ništa.

'Tehnika umiranja u nebesima'

To je, na kraju krajeva, ono što se najvjerojatnije događa Christopheru Martinu, iako ne možemo biti sigurni. Njegov prijatelj Nathaniel, čija ga nespretna, čudnovata nevinost razbješnjuje poput Otelova postojanja koje do neizdrživosti iritira Jaga, govori mu o "tehnici umiranja u nebesima" i gubi se u konačnoj istini stvari. Martin na to reagira posve nevelikodušno, pokušavajući ga ubiti. U našem sadašnjem izopačenom stanju, smatra Nat, Božja ljubav mogla bi nam se učiniti kao "prava negacija. Bez oblika ili ništavna. Vidiš? Neka vrsta crne munje koja uništava sve što mi nazivamo životom." Bog je vrsta sublimnog ništavila. On je terorist ljubavi, čije je neumoljivo praštanje omeđeno kako bi nalikovalo na nepodnošljivo suočavanje s onima koji se ne mogu prepustiti. Prokleti su oni koji iskuse "dobru" vječnost Boga kao oni "loši". Na isti način, netko može iskusiti ono što povjesničari umjetnosti nazivaju sublimnim (ogromne planine, oluje na moru, beskrajna nebesa) kao užasno ili veličanstveno, ili i jedno i drugo.

Poput Fausta, prokleti su previše ponosni da bi se ograničili. Oni se neće pokoriti konačnosti, a najmanje od svega svojim vlastitim kreaturama. Iz tog je razloga ponos karakteristika sotonskog poroka. Također se iz istog razloga toliko boje smrti, koja je apsolutna granica ljudskosti. Božje "dobro" ništavnosti u romanu je kontrapunkt "lošoj" ništavosti samog Martina, njegove potpune nesposobnosti za život. "Pljujem na tvoju sućut... Serem na tvoje nebo!" reži on na samom kraju. Dok crne munje nemilosrdno plešu oko njega, tragajući za kakvom pukotinom ili slabom točkom kroz koju mogu prodrijeti, Martin je sveden na par ogromnih kandži nalik na jastogova kliješta, zatvoren u zaštitni oklop ponad neuhvatljivoga tamnog središta njegova sepstva. Munje se odmjeravaju s kandžama, tražeći beskrajnom strpljivošću kako ih poništiti:

Crne munje

Nije postojalo ništa osim središta i kandži. Bile su ogromne, jake i crvene. Zatvarale su se jedna na drugu. Doticale se. Bile su obrubljene poput noćnog znaka nasuprot apsolutnom ništavilu i grabile su cijelu svoju snagu jedna protiv druge... Munje su gmizale. Središte je bilo nesvjesno ičega osim kandži i prijetnje... Neke su munje ukazivale na središte, čekajući trenutak kada će ga moći probosti. Ostale su ležale nasuprot kandžama, igrajući se ponad njih, moleći za slabost, trošeći ih u bezvremenoj i nemilosrdnoj sućuti.

To je mjesto gdje ostavljamo našega junaka. Nećemo vidjeti jesu li crne munje uspjele u svojim nastojanjima i molitvama. Možda Martin ipak nije uništen. Mi ne znamo jesu li munje Božje nemilosrdne ljubavi u njegovu slučaju završile kao loša negacija ili ona dobra - uništavaju li ga ili preobražavaju. To je razlog zbog kojega Pincher Martin nije roman o paklu.

Krajnja poenta naglašava strahovito apokaliptičan zaključak knjige. Kada crne munje započnu svoj destruktivno rekreativni čin, stijena i ocean otkrivaju se kao obične papirnate fikcije:

More se prestalo micati, smrznulo se, postalo je papir, obojeni papir razdijeljen crnom crtom. Stijena je naslikana na istom tom papiru. Cijelo to naslikano more bilo je nakošeno, ali ništa nije teklo prema dolje u crnu pukotinu koja ga je otvorila. Pukotina je bila konačna, apsolutna, trostruko stvarna... Crte apsolutnog crnila padale su prema naprijed na stijenu i bilo je nestvarno poput obojene vode. Dijelovi su nestali, postojao je tek otok papirnih stvari oko kandži i posvuda je bio prisutan način na koji središte nije spoznalo ništa.

Čovjek koji nije postojao

Ispostavilo se da je Martinov samostvoreni svijet gotovo doslovno šuplja izmišljotina, ništa više od mašte koja se uključila radi nepodnošljivog negativiteta smrti. To posljednje otkriće napose je šokantno s obzirom na intenzivno fizički stil romana, koji prekovremeno djeluje kako bi ponovno kreirao čulni osjećaj stvari. Ako išta ima okus stvarnosti, tada je to oštar rub stijene i njezin stanar smrznute, mokre kože. Čak se taj osjećaj čvrstoće, dakako, pokazuje kao iluzija. Zlo može djelovati robusno i bitno, ali u stvari je tanko poput paukove mreže. Ipak, postoji još jedna vrsta negativiteta simbolizirana crnim munjama Božje ljubavi koja je stvarnija od stvarnosti same.

Možda postoji neko značenje u Goldingovu izboru prezimena njegova junaka. Nedugo prije negoli je roman objavljen, pojavila se knjiga koja je opisivala Operaciju Mincemeat, proslavljenu prijevaru koja se odigrala potkraj Drugoga svjetskog rata. Britanske su snage ispustile leš odjeven u odoru časnika Kraljevske mornarice kod španjolske obale s pismima koja su uspješno zavarala Nijemce o mjestu gdje su Savezne snage planirale krenuti u zauzimanje Europe. Kodno ime kojim su nazvali leš bilo je William Martin i u uvodnom dijelu novog izdanja posvećenog operaciji, djelu Ewena Montagua Čovjek koji nije postojao, John Julius Norwich navodi da je mrtav čovjek čiji je identitet ostao tajnim sve do danas bio John McFarlane, ime koje zvuči škotski. U filmu prema Montaguovoj knjizi bilo je također nekoliko nagovještaja da anonimno tijelo pripada Škotu, moguće s Hebrida, arhipelaga kod zapadne obale Škotske. U Pincheru Martinu upućuje se na Hebride, što može biti aluzija na Martinov dom. U Operaciji Mincemeat mrtav je čovjek spasio tisuće živih, jer su nasamareni Nijemci preusmjerili svoje trupe iz pravoga mjesta iskrcavanja Saveznika. U Goldingovu romanu mrtav čovjek vjeruje da je on sam spašen. Ali on nikada doista nije ni bio živ. Pincher Martin je čovjek koji nije postojao.

Felix culpa

Golding se u nekoliko romana bavi onim što je tradicionalno poznato kao istočni grijeh. Primjerice, Gospodar Muha je teško natovarena priča o "tami ljudskih srdaca". Nastojanja školskih dječaka da izgrade civiliziran poredak na otoku neizbježno je potkopan nasiljem i sektaštvom. Nazivam priču "teško natovarenom" jer je jednostavno dokazati da je civilizacija površna ako su ljudi koji je grade tek djelomično civilizirane životinje (tj. djeca). To je jednostavno kao i prema stilu romana Životinjska farma Georgea Orwella dokazati da ljudska bića ne mogu voditi svoje vlastite poslove ako ih portretirate kao životinje na farmi. U oba slučaja, oblik priče određuje moralni ishod.

Nasljednici, jedan od idućih Goldingovih romana, u stvari ukazuje na trenutak samog Pada, kada se jedno od "neposrnulih" plemena ranih hominida susreće s drugom, opasnijom i rušilačkom kulturom. To drugo pleme, zbog svoje veće jezične sposobnosti, učinilo je ključan prijelaz ka konceptualnoj apstrakciji i tehnologiji, što uključuje i razvoj smrtonosnijeg oružja. Kao da je ta razvijenija zajednica presjekla svoje veze s Prirodom i ušla u neizvjesnost svojstvenu povijesti sa svim svojim proturječnim dobicima i gubicima. Pad uz nepogrešivu teološku korektnost ovdje je prikazan kao uspon, a ne kao poniranje. To je felix culpa ili sretna pogreška u kojoj ljudska bića "padaju" prema naprijed iz prirodnog svijeta i nevinosti zvijeri u uzbudljivu, bolesno nestabilnu povijest. To je, da se poslužimo naslovom jednoga drugog Goldingova romana, Slobodni pad - povezivanje s pogubnom slobodom s dva kraja koja budi naprednu jezičnu svjesnost.

Strast za ništavilom

Slobodni pad naslov je Goldingova najsuptilnijeg proučavanja istočnog grijeha, stanja koje nema ništa sa sluzavim reptilima i zabranjenim voćem. "Istočni" ovdje znači "na izvoru", ne "na početku". U romanu se opaža da je biti "posrnuo" povezano s jadom i izrabljivanjem koje ljudska sloboda neizbježno donosi svojim nastankom. To leži u činjenici da smo mi kontradiktorne životinje, jer naše kreativne i destruktivne snage izviru iz istog izvora. Filozof Hegel smatrao je da zlo cvjeta što je individualna sloboda veća. Stvorenje koje je ovladalo jezikom može se razviti daleko više od ograničenog djelokruga stvorenja koje jezikom nije ovladalo. Ono zahtijeva bogolike moći stvaranja. Ali poput najsnažnijih izvora otkrića, te sposobnosti također su jako opasne. Takva je životinja u stalnom riziku od prebrzog razvijanja, vlastitog nadilaženja i dovođenja do ništavila. Postoji nešto potencijalno samoobmanjujuće ili samoponištivo u čovječanstvu. To je ono što biblijski mit o Padu nastoji formulirati, jer Adam i Eva koriste svoje kreativne moći kako bi poništili same sebe. Čovjek je faustovski čovjek, suviše proždrljivo ambiciozan za svoje vlastito dobro, svaki puta iznova doveden iznad vlastitih granica primamljen beskonačnim. To stvorenje indiferentno je spram svih konačnih stvari u svojoj drskoj ljubavnoj avanturi s bezgraničnim. Kako je beskonačnost vrsta ništavila, strast za ništavilom izraz je onoga što ćemo nešto kasnije vidjeti kod frojdovskog nagona smrti.