Objavljeno u Nacionalu br. 486, 2005-03-08

Autor: Ljubo Jurčić

GOST KOLUMNIST

Hrvatska srlja u EU

Ulaz u EU nije cilj nego mjera politike

Zanimljiv je i podatak da europske zemlje koje su pristupile prije zadnjeg kruga tranzicijskih zemalja nisu tražile pristup u EU sve dok su imale veće stope rasta od gospodarskog rasta EUZanimljiv je i podatak da europske zemlje koje su pristupile prije zadnjeg kruga tranzicijskih zemalja nisu tražile pristup u EU sve dok su imale veće stope rasta od gospodarskog rasta EUNakon što je ustanovila parlament i usvojila ustav Europa je kročila prema političkom ujedinjenju, odnosno stvaranju političke unije. Ekonomske integracije nisu novijeg datuma, niti počinju nastankom Europske ekonomske zajednice. Njemački Zollverein razvio se 1834. iz carinske unije Prusije i Hesse-Darmstadta, a s vremenom su mu se pridružile sve njemačke države, čime su postavljeni ekonomski temelji političkoj unifikaciji Njemačke. Švicarska konfederacija zaslužna za ekonomsko i političko ujedinjenje Švicarske nastala je 1848. Belgija, Nizozemska i Luksemburg osnovali su carinsku uniju 1921., a od nje je 1944. nastao Beneluks. Najuspješniju ekonomsku i političku integraciju do sada predstavljaju Sjedinjene Američke Države. Povijest ekonomskih integriranja pokazuje i dobra i loša iskustva. Ona su poslužila da se definiraju zakonitosti i najbolji postupci u procesu integriranja. Svaka uspješna integracija treba odgovoriti na barem tri pitanja: 1. Koji su razlozi ili poticaji integraciji? 2. Koje su neto koristi integriranja za svaku članicu i u kojem se roku ostvaruju? 3. Koji je oblik integracije najprihvatljiviji za sve članice?

Može se dogoditi da domaći proizvođač izgubi dio domaćeg tržišta, a da ne osvoji ni jedan dio tržišta EU lead: Zbog veće konkurencije neki će hrvatski proizvođači prestati raditi jer su skupi i ne zadovoljavaju standardeEkonomsko integriranje ima efekt liberalizacije za članice i efekt diskriminacije za nečlanice. Liberalizacija proizvodi koristi, odnosno probitke za sudionike, a troškove ili štete za nečlanice. Zbog toga je u pravilu uvijek bolje biti član integracije. Međutim, koristi od liberalizacije i integracije ne raspoređuju se automatizmom ravnomjerno među članicama. Veći dio koristi pripada velikoj zemlji ili velikim zemljama. U ekonomskom su smislu efekti ekonomskih integracija povećanje tržišta, povećanje konkurencije, ekonomija obujma, stimulacija investicija (tariff factories) i bolje korištenje proizvodnih resursa zbog mobilnosti rada i kapitala. Kod analize efekata pristupanja integraciji uvijek se počinje od povećanja tržišta, što će se i nominalno dogoditi. Međutim puno su teži i važniji odgovori na drugo i treće pitanje, a temeljno je koji će dio tog tržišta pripasti domaćim proizvođačima. To ovisi o konkurenciji koja će sada biti i veća. Može se dogoditi da domaći proizvođač izgubi dio domaćeg tržišta, a da ne osvoji ni jedan dio zajedničkog tržišta jer će sada proizvođači iz drugih zemalja imati potpuno slobodan pristup na domaće tržište. Tu su uvijek u prednosti veliki proizvođači zbog svoje snage i već ostvarene “ekonomije obujma” proizvodnje koja im daje prednost na velikom slobodnom tržištu. Zbog toga poticaji liberalizaciji i ekonomskim integracijama dolaze prije svega iz poslovnog sektora, a ne iz političke sfere kako to na prvi pogled izgleda.

Povećana će konkurencija utjecati na zatvaranje određenog broja domaćih proizvođača. Do zatvaranja domaćih poduzeća može doći i zbog nemogućnosti zadovoljavanja europskih standarda proizvodnje i prevelikih troškova njihova pribavljanja. Zbog toga u procesu pristupanja EU treba napraviti detaljnu analizu efekata. Za Hrvatsku je ta analiza važnija jer se ubraja u male zemlje kojima po automatizmu djelovanja ekonomskih integracija ne pripadaju koristi od integriranja. Takva analiza treba obuhvaćati procjenu relativnog ekonomskog položaja svakog poduzeća ili grupe poduzeća, svake djelatnosti, svakog radnika i svake regije u postojećoj situaciji prije integriranja. Budući da su uvjeti poslovanja u EU poznati i na njih Hrvatska ne može djelovati, druga analiza treba procijeniti promjenu relativnog ekonomskog položaja svih ovih subjekata u europskim uvjetima poslovanja. Ta bi analiza trebala pokazati koji ekonomski subjekti mogu nastaviti efikasno poslovati na tržištu EU, koji mogu nastaviti uz određene investicije, koji to mogu uz dopuštene subvencije države, a koji uopće ne mogu. Ovakva analiza pokazala bi efekte pristupanja EU na domaću proizvodnju, zaposlenost, izvoz, standard građana i ostalo. Sve zemlje koje su pristupile EU nakon njenog osnivanja – Britanija, Danska, Irska, Austrija, Finska, Švedska – radile su ovakve analize. Na temelju njih određivale bi se ekonomske politike i usklađivale s EU, kako bi se maksimizirali pozitivni, a minimizirali negativni efekti pristupanja EU. Nije poznato da je takvu analizu napravila Hrvatska ili da je radi.

Zanimljiv je i podatak da europske zemlje koje su pristupile prije zadnjeg kruga tranzicijskih zemalja nisu tražile pristup u EU sve dok su imale veće stope rasta od gospodarskog rasta EU i dok su procjenjivale da mogu brže rasti izvan EU nego kao članice. Takav je primjer danas Norveška. Efekti hrvatskog pristupanja EU na proizvodnju, zaposlenost i izvoz idućih godina ovise prije svega o hrvatskoj ekonomskoj politici i strategiji. Pristupanje EU treba gledati samo kao jednu od mjera – u okviru ostalih mjera politike hrvatske vlade – za povećanje proizvodnje, zaposlenosti, izvoza i standarda hrvatskih građana u uvjetima poslovanja u EU. Određivanje pristupanja Hrvatske EU kao cilja hrvatske politike – a ne mjere – pogrešno je, a osobito je pogrešno ako je to jedini cilj. Ako izostanu ostale mjere i politike prilagođene okolnostima pristupanja EU, koristi od pristupanja Hrvatske EU bit će manje od troškova i za hrvatske građane u kratkom roku neće biti pozitivnih efekata. Međutim, dugoročno održivi razvoj Hrvatska može ostvariti jedino kao članica EU.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika