Premijer Ivo Sanader je u srijedu u potpunoj tišini otputovao na ručak s mađarskim premijerom Ferencom GyurcsanyemProšlog je tjedna premijer Ivo Sanader bio u dva tajna posjeta u sklopu lobističke turneje po zemljama EU. Prvo je u srijedu u potpunoj tišini otputovao na ručak s mađarskim premijerom Ferencom Gyurcsanyem. Odmah sutradan, u tišini je odletio u Luksemburg na sastanak s premijerom i trenutačno predsjedavajućim Europske unije Jean-Claude Junckerom. Uz mađarskog premijera, koji je od svih šefova država EU najviše za to da Hrvatska počne pristupne pregovore 17. ožujka, luksemburški premijer spada među one koji to podržavaju, ali se ne usude to javno reći jer strepe od pritisaka Britanije. Iako je Sanader tajno otputovao na sastanke, Britancima to nije promaklo. Istoga je dana, nekoliko sati kasnije, u iste zemlje otputovao i Dennis McShane, ministar za Europu u Foreign Officeu, glavni egzekutor tvrdog britanskog stava prema Hrvatskoj. McShane je odmah htio Mađare i Luksemburžane uvjeriti da ne treba popuštati Hrvatskoj te da treba inzistirati na tome da se početak pregovora odgodi. Po svemu sudeći, taj britanski naum neće se tako lako ostvariti, bez obzira na to što se sad čini da je za Hrvatsku sve izgubljeno, te da od početka pregovora, zbog slučaja generala Gotovine, neće biti ništa. Uoči same odluke, 16. i 17. ožujka mogao bi se unutar Unije dogoditi velik sukob o pitanju Hrvatske.

Kako Nacional doznaje iz diplomatskih izvora u Zagrebu, mnogim je državama dozlogrdio britanski ucjenjivački stav prema Zagrebu i tvrdnja Foreign Officea i glavne haaške tužiteljice da se odbjegli general nalazi u Hrvatskoj. Mađarski premijer je odlučan u tome da ne popusti pod Britanskim ucjenama i da zatraži od njih bilokakav dokaz za te tvrdnje.

Uz Mađarsku, najveći su Hrvatski saveznici Slovačka, Austrija i Slovenija. U drugu skupinu zemalja, koje će u zadnji tren stati na stranu Hrvatske su Njemačka, Francuska, Češka, Italija, Irska, Španjolska i uksemburg. Suprotni tabor predvodi Velika Britanija, a pridružene su joj Nizozemska i nordijske zemlje: Švedska, Danska i Finska. Ostali su više-manje neutralni i u trenutku odluke priklonit će se jačoj strani.

Do kud seže britanski pritisak pokazuje i primjer Austrije, doznaje Nacional iz diplomatskih izvora. Nakon što su mediji objavili da je Ico Mateković, organizator otmice sina generala Zagorca, s obitelji bio na skijanju u St. Antonu u Austriji, istoga trenutka reagirao je McShane i otputovao u Beč. Austrijancima je očitao bukvicu zato što Matekovića nisu uhitili kad je čak i hotel plaćao svojom Master karticom. McShane ih je podsjetio da su svojedobno upravo Austrijanci bili osumnjičeni za skrivanje generala Gotovine. Ako nisu uhitili Icu Matekovića, onda možda skrivaju i odbjegloga generala. Tu neugodnu situaciju Britanci su odmah iskoristili ne bi li na Austriju izvršili pritisak i tako je spriječili da jače digne glas potpore Hrvatskoj.

Sanader se u sklopu svojih blic posjeta na Bovcu susreo i sa slovenskim premijerom Janezom Janšom. Iako su odnosi između dviju zemalja sve zategnutiji, Janša je Sanaderu dao čvrsto jamstvo da će stati iza Hrvatske. Prošlog tjedna Sanader je telefonski razgovarao s većinom premijera EU i pokušao im objasniti što bi se moglo dogoditi ako se u ovome trenutku prekine hrvatski put u EU.

Jasno je da je Hrvatska posljednjih nekoliko godina postala svojevrsni ‘izlog’ za zemlje regije. Međunarodna zajednica odlučila je na njoj pokazati koliko vrijedi poštivanje demokratskih normi, koliko vrijedi suradnja s međunarodnim sudovima, poštivanje ljudskih prava, zaštita manjina, demokratska promjena vlasti i ostale vrijednosti koje, po njezinu mišljenju, ova regija tek treba usvojiti. Hrvatska je savršena za igru mrkve i batine. Kako su i Račan i Sanader shvatili pravila igre, u tim su se kategorijama i ponašali, izazivajući pritom zavist južnih susjeda koji za Hrvatskom znatno zaostaju. Sad kad Hrvatsku zbog dobrog ponašanja napokon treba i nagraditi, Britanija je u suradnji s Carlom Del Ponte problem generala Gotovine postavila kao ključni – bez njegova rješavanja pregovori ne mogu početi. I dok je samo nekoliko mjeseci prije Hrvatska, po mišljenju Carle Del Ponte i britanske administracije, u potpunosti surađivala, danas kad je represija Vlade prema potencijalnim Gotovininim jatacima povećana, Hrvatska odjednom više ne surađuje. Čudno i nelogično.

Takvo ponašanje Britanije i nekih njezinih saveznica, kao i haaške tužiteljice, igra je s vatrom. U toj igri izvjesni je rezultat jačanje krajnje desnice i nacionalističkih snaga, ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj regiji. U Hrvatskoj će desnica optužiti vlast da, unatoč poniženjima na koja je prisilila državu, na kraju nije ostvarila cilj. A ekstremisti u susjednim državama reći će da se bezuvjetna suradnja s Haagom i udovoljavanje vanjskim zahtjevima ne isplati, jer to najbolje pokazuje primjer Hrvatske.

Znak da međunarodna zajednica ne razumije u što gura cijelu regiju su i prijetnje Mirka Čondića, čelnika dragovoljačke udruge, koji traži osnivanje vojnoga krila udruga Domovinskog rata. Kao posljedica oslabljenog položaja Hrvatske, u Beogradu se javljaju srpski vođe i osnivaju ‘Vladu Republike Srpske Krajine u izbjeglištvu’ te najavljuju pregovore s međunarodnom zajednicom. U cijeloj regiji jača euroskepticizam, a slučaj generala Gotovine, upravo zahvaljujući nepopustljivu stavu Velike Britanije i Carle Del Ponte, izrasta u mit koji sad prihvaćaju i oni koji su prema tome prije bili ravnodušni.

Obični građani Hrvatske, ona tiha većina, dobro vidi da Sanader i društvo poduzimaju sve da riješe problem odbjegloga generala. Jedno vrijeme oni se nisu izjašnjavali, smatrali su da je vladino slugansko ponašanje prema Velikoj Britaniji i Haaškome tribunalu nešto što treba pretrpjeti jer će Hrvatska ipak biti nagrađena za sve što je progutala. No ljudi su izgubili strpljenje, ne mogu više trpjeti nepravdu i laži koje im se serviraju preko određenih medija iz EU odnosno Britanije. Animozitet prema Britancima zbog takve politike dobro bi ocijenila anketa, koja treba imati samo jedno pitanje: Smatrate li da bi Hrvatska trebala uvesti vizni režim za Veliku Britaniju kakav ona ima prema Hrvatskoj? Vjerojatno bi više od 90 posto građana, bez obzira na eventualnu štetu koja bi iz toga uslijedila, odgovorila potvrdno. Isto tako, postavlja se pitanje što rade politički analitičari u ambasadama zemalja EU u Zagrebu, vide li da regiju ponovno guraju u nestabilnost? A najbolji način da se spriječi nestabilnosti jest ubrzani put Hrvatske u EU, koji je sad zaustavljen.

I najveći skeptici koji su misli da iza svega ne stoji britanska politika, uviđaju da su bili u krivu. Iako ne razumiju zašto London to čini, te hoće li Berlin, Pariz, Rim, Varšava Stockholm …, koji ga slijede, preuzeti dio krivnje ako u regiji buknu sukobi? Da je svemu tome zaista uzrok odbjegli general Gotovina ? taj bi se problem mogao riješiti u roku deset dana. Neka se Haag direktno dogovori s njim, bez Hrvatske i bez Velike Britanije, i neka usliši njegovu molbu da mu se dade šansa da razgovara s haaškim istražiteljima, kao što je dana i ostalim hrvatskim generalima. Dakle, rješenje visi pred nosom, jedino je pitanje želi li se taj slučaj brzo i efikasno riješiti ili nekome odgovara da ga se lovi po bijelome svijetu. Što dulje, to bolje. Londonu to očito odgovara. A i Carli Del Ponte koja, po najnovijem, više ne tvrdi da je Gotovina u Hrvatskoj, već da su mu pojedinci iz vlasti i tajnih službi omogućili da prošle godine pobjegne iz Hrvatske. Dakle, one donedavne izjave haaške tužiteljice da se general skriva u Hrvatskoj više ne vrijede i tko zna koliko će verzija još biti do 17. ožujka. Koliko ih god bilo, Sanader do zadnjeg trena ne smije odustati od borbe. Zbog svoje sigurnosti i sigurnosti cijele regije, Hrvatska treba što prije ući u EU. To je povijesna zadaća ove generacije. I zadaća generacije europskih političara koji misle svojom glavom.

Hrvatsko-američko udruženje (Croatian American Association) poslalo je prošlog tjedna pismo luksemburškom ministru vanjskih poslova Jeanu Asslebornu u kojem ističu da je po pravilima Haaškog tribunala jedina ovlaštena osoba da procijeni suradnju RH s ICTY-jem predsjednik Tribunala Theodor Meron. To se potvrdilo još 1999. kad je tadašnja tužiteljica Louise Arbour prijavila Hrvatsku predsjednici Tribunala Gabrielle Kirk MacDonald zbog neispunjavanja obveza po čl. 29 Statuta Haškog suda. Arbour je tada prijavila RH iz triju razloga: neizručenja haaških optuženika Vinka Martinovića Štele i Mladena Naletilića Tute, nepriznavanje nadležnosti nad Bljeskom i Olujom te zato što nije dostavila dokumente u predmetu Blaškić koje je tužiteljstvo tražilo. MacDonald je saslušala odgovor Hrvatske i prihvatila prve dvije optužbe tužiteljstva. No MacDonald je odbila treću optužbu za nedostavljene dokumente u predmetu Blaškić i time pokazala da nad tvrdnjama tužiteljice zadnju riječ ipak ima predsjednica Suda. Nije jasno stoga jasno zašto vlada Ive Sanadera ne inzistira na takvom postupku pred Theodorom Meronom. Jer ako je 1999. o suradnji Hrvatske u izručenju Martinovića i Naletilića odlučivala predsjednica Tribunala, zašto 2005. o suradnji Hrvatske u izručenju Ante Gotovine ne bi odlučivao predsjednik Tribunala Theodor Meron, a ne Carla Del Ponte?