Ratzinger je u ovom trenutku jedini kardinal koji utjecajem i ugledom može parirati Sodanu, koji je kao i on konzervativac, ali s nešto drukčijim stavovima o tome kako postupiti pri izboru novog papeIako se u Vatikanu nakon smrti pape Ivana Pavla II. sve događa prema strogo propisanim pravilima, od kojih su neka stara i stoljećima, a neka je nadopunio Ivan Pavao II. 1996., iza kulisa već je počela velika bitka za papina nasljednika. U medijima se kao mogući kandidati spominju imena 15-ak kardinala iz raznih područja svijeta, ponajviše iz Europe i Latinske Amerike, te jedan jak afrički kandidat, ali sami kardinali u kontaktima s novinarima upozoravaju da su sve to samo medijska nagađanja. Prema njihovim tvrdnjama, prethodnih dogovora o mogućim kandidatima nema, nego će se sve odlučiti kada počne konklava, i to tako kako će ih, kako je jedan američki kardinal rekao, “usmjeriti sam Duh Sveti”.

No dobri poznavatelji vatikanskih prilika tvrde da kardinale neće usmjeriti samo Duh Sveti, nego će pri izboru novog pape ključnu ulogu imati i neke druge mnogo svjetovnije sile, istovjetne silama koje u političkom miljeu vladaju pri svakom demokratskom izboru bilo kojeg političkog vođe, što papa također jest. Iako konklave imaju dugu tradiciju i njihova su pravila formirana u davna feudalna vremena, ona su na razini najdemokratskijih izbornih sustava suvremenog svijeta. Riječ je o sustavu “jedan čovjek, jedan glas” s dvotrećinskom većinom, pri čemu se glasuje u potpunoj izolaciji izbornika od utjecaja iz vanjskog svijeta. Novog papu birat će 117 kardinala mlađih od 80 godina, koji će biti zatvoreni u jednu vatikansku palaču sve dok ne izaberu novog papu.

Pravila su demokratska, no kao što političko iskustvo odavno govori, na marginama formalnog izbornog procesa uvijek se odvijaju neformalni procesi, koji zapravo ključno usmjere izbor novog pape. Ti neformalni procesi, kako se tvrdi u dobro obaviještenim vatikanskim krugovima, već su počeli, a sva pozornost zbog toga je usmjerena na dvojicu najmoćnijih ljudi Vatikana. Jedan od njih je, navodno, u tim procesima već zaigrao ključnu ulogu. To je vatikanski državni tajnik Angelo Sodano, koji zato što ima 77 godina nije u prvom planu da postane papa, ali bi mogao biti osoba koja će najviše utjecati na izbor.

Već prvog dana nakon što je Papa umro, vidljivo je bilo da će u prijelaznom razdoblju, dok se ne izabere novi papa, Sodano imati veliku ulogu. On je bio prisutan kada je u subotu na Trgu Svetog Petra bilo objavljeno da je Sveti Otac umro, vodio je misu zadušnicu za papu Ivana Pavla II. u nedjelju ujutro, a vodi i vatikanske državne poslove.

Kardinal Sodano već je godinama utjecajan u Vatikanu, a njegova važnost rasla je kako su slabile fizičke snage Ivana Pavla II. On je postao prva ličnost rimske kurije i predvodnik talijanskog bloka kardinala. Među vatikanolozima vodi se rasprava o tome tko je moćniji – Angelo Sodano ili dekan kardinalskog zbora, prefekt Kongregacije za doktrinu vjere, 77-godišnji njemački kardinal Josef Ratzinger.

Angelo Sodano rodio se 23. studenoga 1927. u selu Isola d’Asti, u sjevernoj talijanskoj pokrajini Piemonte, u obitelji koja je dala mnogo svećenika. Njegov otac bio je izabran za člana talijanskog parlamenta, što mu je omogućilo da pošalje sina na rimsko Gregorijansko sveučilište. Ondje je diplomirao teologiju, a poslije i kanonsko pravo na Lateranskom sveučilištu, prije nego što je bio zaređen za svećenika 23. rujna 1950., za pontifikata pape Pija XII. Iako je obavljao pastoralne dužnosti, i dalje se intenzivno obrazovao još devet godina. Za sljedećeg pape Ivana XXIII. pozvan je da uđe u vatikansku diplomatsku službu, pa je radio u apostolskim nuncijaturama u Ekvadoru i Urugvaju. Papa Pavao VI. pozvao ga je u Rim1968., gdje je počeo raditi u kuriji na poslovima odnosa s javnošću. Godine 1977. isti ga je papa imenovao nadbiskupom, a početkom 1978. postavljen je za njegova nuncija u Čileu, gdje je proveo deset godina. Iz tog razdoblja potječu neke kontroverzije koje se uvijek vežu uz ime Sodana. On je, naime, tada učvrstio vatikanske veze s tadašnjim čileanskim diktatorom Augustom Pinochetom, iako je on počinio grozne zločine nad svojim narodom, likvidirao brojne političke protivnike te se našao na udaru kritika naprednog svijeta.

U Rim ga je 1988. vratio papa Ivan Pavao II. te ga imenovao tajnikom Savjeta za odnose s državama, što je zapravo mjesto vatikanskog ministra vanjskih poslova. Dvije godine poslije, potkraj 1990., imenovan je pomoćnikom državnog tajnika. Šest mjeseci poslije, u lipnju 1991., proglašen je kardinalom. No njegovo najvažnije imenovanje uslijedilo je 1994. godine, kada ga je papa Ivan Pavao II. postavio za vatikanskog državnog tajnika.

Tako je Sodano preuzeo mjesto šefa vatikanske vlade i vođenje Vatikana kao države, upravljanje kurije te pripremu svih dokumenata za Papu. Nadgledao je i rad vatikanskog ureda za tisak, lista L’Osservatore Romano, vatikanskog radija i televizije, a kontrolirao je i druge državne institucije. Neposredno je rukovodio i Sekretarijatom za odnose s državom, vatikanskim ministarstvom vanjskih poslova.

Njegove ingerencije i odgovornosti su od početka bile goleme, a nužno su se i povećavale kako je slabila snaga pape Ivana Pavla II. Nedavno je, primjerice, kada se papa Ivan Pavao II. u ožujku ponovno našao u bolnici Gemelli, novu američku ministricu vanjskih poslova Condoleezzu Rice, koja je u sklopu svoje prve europske turneje došla i u Rim, primio umjesto Pape upravo Sodano.

Sveti Otac nije bio potpuno zadovoljan djelovanjem kurije, pa ju je u nekoliko navrata reformirao te iz nje polako isključivao osobe u čije sposobnosti nije vjerovao. Te reforme operativno je vodio upravo Sodano, a vjeruje se da su mnoga nova imenovanja u kuriju bila prema njegovoj sugestiji.

Za Sodana se tvrdi da je jedan od vodećih ljudi konzervativne struje u vrhu Katoličke crkve. Londonski dnevni list The Independent čak tvrdi da je Sodano, kako ga list zove “Glavni elektor”, moćan kardinal koji organizira konzervativce da izaberu sebi odgovarajućeg kardinala za novog papu. Navodno je njegov glavni kandidat 71-godišnji milanski nadbiskup kardinal Dionigi Tettamanzi, koji, navodno, ima i podršku Opus Deija.

No liberalni i umjereni kardinali, tvrdi The Independent, iako su u manjini, pokušat će spriječiti izbor Tettamanzija, i to stvaranjem koalicije s kardinalima iz Afrike i ostalih zemalja u razvoju, koji bi željeli da za papu bude izabran nigerijski kardinal Francis Arinze, 72-godišnji vatikanski diplomat i dugogodišnji član kurije.

Prema tim nagađanjima, Sodano će pokušati progurati svog talijanskog kandidata, ali to će mu ići teško ako se stvori blok liberalnih kardinala i kardinala iz zemalja u razvoju, koji će spriječiti da njegov kandidat dobije dvotrećinsku većinu. Tada bi konzervativna struja mogla krenuti s rezervnom varijantom, kod koje će ključnu ulogu imati snažne veze Sodana s latinoameričkim konzervativnim kardinalima. Tada će za kandidata za novog papu biti istaknut neki od konzervativnih latinoameričkih kardinala, koji bi zbog svojeg podrijetla bio prihvatljiv većem broju kardinala iz zemalja u razvoju. Kao mogući takav kompromisni kandidat spominje se latinoamerički kardinal konzervativnih shvaćanja Oscar Andres Rodriguez Maradiaga iz Hondurasa.

Zbog svega toga javnost i vatikanolozi s velikom pozornošću prate svaki Sodanov potez nakon Papine smrti. Brojne reakcije izazvala je njegova odluka da u tekst propovijedi, koju je održao tijekom mise zadušnice za Papu u nedjelju ujutro, uvrsti termin “Ivan Pavao Veliki”, jer se epitet “Veliki” daje samo najvećim papama u crkvenoj povijesti te su ga do sada dobila samo trojica srednjovjekovnih papa, koji su poslije proglašeni svecima. Neki liberalni vatikanski krugovi tvrde da je tim činom Sodano pokušao unaprijed Ivana Pavla II. neformalno proglasiti svecem, tako učvrstiti njegovu baštinu i dodatno osigurati da za njegova nasljednika bude izabran konzervativni papa koji će tu baštinu slijediti.

Među vatikanolozima se nagađa da bi, ako dođe do pat-pozicije u konklavi, važnu ulogu mogao odigrati Josef Ratzinger, bivši munchenski nadbiskup, kao prefekt Kongregacije za doktrinu vjere prvi vatikanski teolog, te kao dekan Kardinalskog zbora čovjek koji možda ima najveći utjecaj među njima. Ratzinger je u ovom trenutku jedini kardinal koji utjecajem i ugledom može parirati Sodanu, koji je kao i on konzervativac, ali s nešto drukčijim stavovima o tome kako postupiti pri izboru novog pape. Ne mali broj vatikanologa ide, kada je o Ratzingeru riječ, čak i dalje, te tvrdi da je i on osobno zapravo uvjerljiv kandidat. Američki tjednik Time nedavno je, pozivajući se na vatikanske izvore, objavio članak u kojem je tvrdio da je Ratzinger ipak jedan od izglednijih kandidata za novog papu, unatoč njegovoj poodmakloj dobi, te nekim prijašnjim tvrdnjama da on nije kandidat, nego da će samo igrati veliku ulogu u tome tko će postati papa.

Time tvrdi da je Ratzinger kandidat stoga što u Vatikanu razmišljaju i o tome koliko će on dugo ostati papa. Kada su se 1978. kardinali odlučili da papom proglase tada 58-godišnjeg Karola Wojtylu, oni su očito željeli da nakon trojice papa s kraćim pontifikatom (Ivan XIII. bio je papa pet godina, Pavao VI. 15 godina, a Ivan Pavao I. samo 34 dana), na papinski stolac zasjedne netko tko će dugo voditi Crkvu. Sada međutim, tvrdi Time, u Vatikanu prevladava stav da bi sljedeći papa trebao biti “prijelazni papa”, netko tko će voditi Crkvu kraće vrijeme s osnovnim zadatkom da stabilizira stanje nakon velikih promjena koje je uveo Ivan Pavao II. Zato se nagađa da bi sljedeći papa mogao imati između 68 i 72 godine, što bi možda jamčilo pontifikat od desetak godina. Ratzinger je već prešao tu dob, no s obzirom na njegovo odlično zdravlje, ali i odličnu upućenost u sve što je Ivan Pavao II. radio, on bi mogao biti upravo takav prijelazni papa.

Ratzinger je čovjek velikog autoriteta, ugleda, karizme, visokog obrazovanja, brojnih veza. Rodio se 16. travnja 1927. u malom mjestu Marktlu na Innu u istočnoj Bavarskoj, nedaleko od austrijske granice. Otac mu je bio seoski policajac, često su se selili, a obitelj je bila vrlo pobožna, pa je on odgojen u strogom katoličkom duhu. Bilo je to doba rađanja i jačanja nacizma, protiv kojeg je energično bio njegov otac tvrdeći da je “jačanje Hitlera jačanje Antikrista”. Zbog tih svojih stavova otac mu je 1937. prisiljen da ode u mirovinu, pa se tek tada Ratzingerova obitelj skrasila u gradiću Traunsteinu, gdje je on pohađao gimnaziju i 1939. tečajeve u sjemeništu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je mobiliziran prvo u protuavionsku zaštitu, potom u pješadiju, a neposredno nakon rata neko je vrijeme proveo u zarobljeničkom logoru. Nakon izlaska iz logora nastavio je školovanje u jednom sjemeništu te potom na teološkom institutu u Munchenu. On i njegov brat Georg 1951. zajedno su postali svećenici, dvije godine poslije Joseph Ratzinger doktorirao je teologiju u Munchenu. Sljedećih godina predavao je teologiju na raznim njemačkim sveučilištima, pa je 1969. postao redoviti profesor teologije. Na sveučilištima se susretao s jačanjem marksističke ideologije među studentima te je tada pisao vrlo oštre tekstove protiv te ideologije. Kao vrstan teolog bio je savjetnik njemačkim biskupima i tijekom Drugog vatikanskog koncila, a i poslije. Postao je jedan od vodećih njemačkih teologa, što nije ostalo nezapaženo ni u Rimu.

Papa Pavao VI. imenovao je Ratzingera u ožujku 1977. nadbiskupom Munchena, a samo nekoliko mjeseci poslije i kardinalom. Godine 1978. Ratzinger je bio među onim kardinalima koji su se u drugoj konklavi te godine, nakon smrti kratkotrajnog pape Ivana Pavla I., zalagali da za novog papu bude izabran poljski kardinal Karol Wojtyla. Novi papa Ivan Pavao II. također je imao visoko mišljenje o Ratzingeru pa ga je odmah pozvao da dođe u Rim, ali je Ratzinger to u početku odbijao. Ipak je 1981. prihvatio Papinu ponudu da preuzme, nakon smrti hrvatskog kardinala Franje Šepera, vođenje vatikanske Kongregacije za doktrinu vjere.

Ratzinger je vrlo učinkovito i energično preuzeo svoju iznimno utjecajnu funkciju, preko koje se kontrolira djelovanje Crkve diljem svijeta, te se mogu disciplinirati bilo kakve vjerske devijacije i nedosljednosti. Zbog svoje strogosti u crkvenim krugovima čak je dobio nadimak “Silnik”. Optuživali su ga da je bio odviše rigidan, da je kažnjavao biskupe i biskupije za koje je smatrao da nisu dovoljno na konzervativnoj liniji, koju je provodio prema Papinim uputama. Na njega su se žalili crkvenjaci iz Sjedinjenih Država i Latinske Amerike, no te su primjedbe, tvrde neki mediji, bile prilično bojažljive jer je Ratzinger imao vrlo jake instrumente kojima je svakoga mogao ušutkati prijetnjama premještajem, smanjenjem proračuna za biskupiju, čak i ekskomunikacijom. Na kritike da je odviše rigidan u interpretaciji vjere, on je jednom rekao: “Bez istine svaka se stvar raspadne.”

Oni koji su imali prilike susresti se s njim, tvrde da je iznimno šarmantan, obrazovan čovjek, koji tečno govori četiri jezika, ima vrlo zanimljive misli te vlada golemim znanjem o najrazličitijim crkvenim pitanjima, ali i o mnogo čemu drugom. On je odličan govornik, a i pisac, pa su neke njegove knjige postale bestseleri. Njegov snažan autoritet proistječe još iz dviju važnih činjenica. On će u konklavi po stažu biti jedan od trojice najstarijih kardinala jer spada, zajedno s filipinskim kardinalom Jaimeom Sinom i američkim kardinalom Williamom Baumom, među jedinu trojicu kojima će to biti već druga konklava, koje za kardinale nije imenovao papa Ivan Pavao II., nego još Pavao VI.

Uz to, Ratzinger je s papom Ivanom Pavlom II. imao osobito blizak odnos. Kroz godine Papa je svakog utorka Ratzingera s njegovim suradnicima iz Kongregacije za doktrinu vjere pozivao na 90-minutni ručak, a Ratzingera je samog primao svakog petka navečer da s njim raspravi o najnovijim događajima u Crkvi. Papa nije prihvatio ostavku koju mu je Ratzinger ponudio kada je navršio 75 godina.

Ratzinger se inače držao, kada su mediji u pitanju, vrlo rezervirano te je rijetko davao intervjue i izjave. No u posljednje doba mnogo je aktivniji pa je posljednjih dana vrlo prisutan u medijima. Koliko je važan, vidjelo se po tome što je papa Ivan Pavao II. u jednoj od svojih posljednjih odluka odredio upravo Ratzingera da umjesto njega napiše meditacije za postaje Križnoga puta na uskrsnim svečanostima za Veliki petak, što je do sada uvijek radio sam papa. Ratzinger je izazvao opću pozornost jer je u tim meditacijama jako kritizirao stanje u Crkvi. Rekao je da “u Crkvi ima i prljavština, oholosti i samodovoljnosti”. Dan poslije tijekom druge uskrsne svečanosti usporedio je Katoličku crkvu s čamcem “koja pušta na sve strane” te dodao kako Crkva “sve vjernike poziva da se probude iz svog umornog kršćanstva, kojemu nedostaje zanos”. Njegove riječi mnogi su protumačili kao najavu programa konsolidacije Crkve, koju će provoditi novi papa izabran i uz njegov utjecaj, a možda i on sam.

No Ratzinger je samo jedan od kandidata. Spominje se tako mnogo drugih imena, kao što su milanski nadbiskup Dionigi Tettamanzi, venecijanski nadbiskup Angelo Scola, prefekt Kongregacije za biskupe kardinal Giovanni Battista Re, rimski generalni vikar kardinal Camillo Ruini, austrijski kardinal Christoph Schonburn, belgijski kardinal Godfried Danneels, nadbiskup Buenos Airesa kardinal Jorge Mario Bergoglio, honduraški kardinal Oscar Andres Rodriguez Maradiaga, kubanski kardinal Jaime Lucas Ortega y Alamino, nadbiskup Sao Paula brazilski kardinal Claudio Hummes, nigerijski kardinal Francis Arinze, te još neki drugi. Kombinacija i nagađanja je jako mnogo, a kod svih priča kako ovaj ili onaj kardinal ima najviše izgleda, uvijek treba podsjetiti na rimsku poslovicu koja se toliko puta pokazala točnom, a koja glasi: “Onaj tko u konklavu ulazi kao papa, iz nje izlazi kao kardinal.”

Prema pravilima konklava smije početi najranije šest dana nakon završetka službene žalosti, dakle najranije 15 dana nakon papine smrti. Procjenjuje se da do tog trenutka u Rim mogu stići kardinali i iz najudaljenijih dijelova svijeta, osobito u moderno vrijeme kada se snažno razvio zračni promet. Na dan početka konklave kardinali koji smiju ući u konklavu, a to su oni mlađi od 80 godina, okupit će se u Vatikanu. Ujutro će se najvjerojatnije u crkvi Svetog Petra održati misa pod imenom “Pro Eligendo Papa”, koja je duhovna priprema za obavljanje zadatka koji ih očekuje. Poslijepodne će kardinali biti zatvoreni u konklavu. Nedavno je u krugu Vatikana izgrađena nova palača predviđena upravo za održavanje konklave, koja ima 108 apartmana i 23 jednokrevetne sobe, u kojima će biti smješteni kardinali sa svojim pomoćnicima. Oni ne smiju imati nikakvih veza s vanjskim svijetom, što je zabranjeno i njihovim pomoćnicima. Novi papa bira se na najdemokratskiji mogući način, glasovanjem kardinala. Oni prvi put mogu glasovati već prvog poslijepodneva nakon ulaska u konklavu, a potom glasuju dva puta ujutro i dva puta poslije podne, sve dok ne izaberu papu. Papa će postati onaj kardinal koji dobije dvije trećine glasova. Kardinali u konklavi najčešće glasuju za nekoga među sobom, ali ne postoji pravilo da novi papa baš mora biti kardinal, jedino mora biti kršteni muškarac. Godine 1831. tada izabrani papa Grgur XVI. bio je običan svećenik, a 1455. godine izabrani Kalist III. nije bio ni svećenik.
Nakon svakoga glasovanja glasački listići se pažljivo prebroje i tri puta prekontroliraju, te se potom kardinalima obznanjuje rezultat.
Prema dosadašnjoj praksi, tko je papa javnost je doznala pola sata nakon što je iz dimnjaka izišao bijeli dim. Otvorila bi se vrata na glavnom balkonu crkve Svetog Petra te bi jedan kardinal objavio “Habemas Papam”, te izgovorio latinsku verziju njegova imena. Potom se na balkonu novi papa pojavljuje odjeven u papinsku odoru. Za te potrebe već su sašivene tri papinske odore u tri različite veličine, a novi papa odjenut će onu koja mu najviše odgovara.