Nađom Dizdarević, suprugom jednog od četiri bosanskohercegovačka državljana koje je BiH prije tri godine isporučila SAD-u zbog navodne suradnje s Al-QuaidomPrije više od tri godine, u noći sa 17. na 18. siječnja 2002., šestorica Alžiraca, od kojih su četvorica državljani Bosne i Hercegovine, Ait Idir Mustafa, Bensajah Belkačem, Hadž Budella, Lakhdar Boumedine, Mohamed Nechle i Saber Lahmar, prebačeni su iz Sarajeva u američki vojni zatvor Guantanamo na Kubi. Četvorica Alžiraca, koji su dobili državljanstvo BiH 1995., američki su zatočenici preko tisuću dana, iako su u BiH oslobođeni svih optužbi.

U medijima u BiH o ovoj se temi izvode različite pretpostavke: da je uhićena šestorka tipična žrtva zavjere i antimuslimanske histerije koja je nastala nakon 11. rujna, da je žrtva tadašnje nove vlasti u BiH, “Alijanse za promjene”, koja je time pokazala svoju lojalnost Amerikancima te uhićenjem Alžiraca zadala udarac nacionalnim strankama koje su Arape i mudžahedine doveli u BiH te da su uhićeni zapravo samo sredstvo za američku demonstraciju sile prema balkanskim zemljama. Ide se i do teze, koja nikada nije potkrijepljena činjenicama, da su neki od njih bili časnici za vezu s Al Qaedom i da su planirali napade na veleposlanstvo SAD, a poslije i Velike Britanije, u Sarajevu.

“Alžirsku grupu” svih je krivnji oslobodio Vrhovni sud Federacije BiH, potom Dom za ljudska prava BiH, koji je naložio i materijalnu odštetu porodicama deportiranih, a Helsinški komitet BiH zatražio je njihovo hitno oslobađanje kako bi se donekle ispravila pogreška načinjena prema naturaliziranim Bosancima. Također, najviša sudska instanca, Dom za ljudska prava BiH, zabranio je njihovo deportiranje u treće zemlje. Unatoč ovim sudskim odlukama, šestorica Alžiraca prebačena je na Kubu pod, kako je navedeno, “američki nadzor”.

“Nakon monstruoznog terorističkog napada na New York i Washington, pristajalo se na ograničavanje ljudskih prava i sloboda u SAD, ali i drugdje na Zapadu, što ima svoj odjek i u BiH. To je posebno došlo do izražaja u slučaju deportacije tzv. alžirske grupe. Dom za ljudska prava BiH donio je odluku kojom je utvrđeno da su Federacija BiH i država BiH prekršile zajamčena prava tih ljudi nelegalnim oduzimanjem državljanstava, protjerivanjem i predajom SAD-u bez ispravne sudske procedure i bez obzira na mogućnost da budu izloženi smrtnoj kazni”, izjavio je za Nacional izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH Muhamed Džemidžić. On ne krije da su zbog svog angažmana u slučaju “alžirska grupa” Helsinški komitet u BiH i njegovo vodstvo bili izloženi žestokim, pa i beskrupuloznim napadima domaćih i stranih medija, te da je zbog tog slučaja Helsinškom komitetu BiH smanjena i financijska podrška.

“Vlasti u BiH odmah su se uključile u antiterorističku alijansu predvođenu Amerikom. No organizacija koordinacije između države BiH i entiteta u tzv. antiterorističkom timu, uz sudjelovanje stranih čimbenika, već je sama po sebi sadržavala opasnost izvansustavnog djelovanja. To se pokazalo posebno u slučaju “alžirska grupa”. Odluka Doma za ljudska prava BiH u tom predmetu donesena je tijesnom razlikom, što svjedoči o tome da su se ljudska prava, bez obzira na svoju argumentaciju, našla pod golemim političkim pritiskom”, tvrdi Džemidžić.

Supruga jednog od članova “alžirske skupine”, Hadža Boudellaa, Nađa Dizdarević, 32-godišnja Bosanka iz Tešnja, posljednjih je godina postala poznata domaćoj, ali i svjetskoj javnosti, zbog bespoštedne bitke da dokaže nevinost svoga supruga organizirajući mirne prosvjede pred institucijama BiH. Za život samohrane majke s četvoro djece, čiji je muž u Guantanamu, zanimali su se mediji iz regije, SAD-a, a nedavno su joj, priča ona, u posjet dolazili i mediji iz Japana. U razgovoru za Nacional, Nađa tvrdi da spava svega četiri sata dnevno i da uvečer, kada uspava svoje četvoro djece, izučava zakone, bosanske, ali i američke, civilne i vojne, zapravo sve do kojih uspije da dođe. Zakone i Konvencije o ljudskim pravima odavno je apsolvirala, a trenutačno priprema svoju prvu knjigu, da bi pokazala ostalima kako se mogu prevladati najveća iskušenja. U trenutku kada je njezin muž uhićen i kada je, kako tvrdi, postala žrtva licemjerja, društva i politike, imala je troje djece i bila je u sedmom mjesecu trudnoće.

“Hadža sam upoznala u Tešnju 1992., u egipatskoj humanitarnoj organizaciji koja je pomagala djeci bez roditelja. Oboje smo tu radili, a on je bio moj šef. Vjenčali smo se 1994….”, prisjeća se Nađa i dodaje da je njezin suprug bio profesor fizike u Alžiru i da nikada nije nosio oružje. Hadž je, prema njezinim riječima bio mobiliziran 1992., kao i svi drugi punoljetni muškarci u ratnoj BiH, ali je ubrzo ranjen i demobiliziran te je nastavio s humanitarnim radom. Preselili su se u Zenicu, Tuzlu i na koncu u Sarajevo, gdje su nastavili raditi u humanitarnoj organizaciji. Na vijestima su 2001., nakon terorističkih napada na New York i Washington, čuli su da je u Zenici uhićen Belkačem Bensajah kojeg, kako tvrdi, nikada nisu upoznali. Nakon 20 dana uhićen je Saber Lahmar, kojeg također nisu poznavali.

“Ubrzo je uhićen Ait Idir Mustafa, kojeg smo dobro poznavali, a nakon 10 dana i Mohamed Nechle iz Bihaća, kojeg smo također poznavali. Zatim je uhićen i naš poznanik Boumedine Lakhdar. Nismo mogli vjerovati da su njih trojica uhićeni, jer smo ih poznavali kao čestite ljude. Pomislili smo da je posrijedi neka pogreška i da će nakon saslušanja biti pušteni kući. Međutim, 21. listopada 2001. uhićen je i moj suprug Hadž Boudellaa. Ja sam ga spremila i uputila u policiju misleći da je u pitanju velika pogreška koja će uskoro biti ispravljena. Ubrzo se vratio u pratnji desetaka domaćih policajaca, pripadnika SFOR-a i IPTF-a, međunarodne policije, koji su opkolili našu zgradu”, prisjeća se Nađa.

Ona tvrdi da su policajci to popodne proveli u njihovu stanu pretresajući stvari, ali da nakon šest sati pretresa ništa sumnjivo nisu pronašli. “Znala sam da nemamo oružje ni drogu i nisam se plašila. Odjednom, jedan policajac je uzeo svoj mobitel i nazvao stanicu rekavši: ‘Donesite mi vrećicu za dokaze.’ Nisam mogla vjerovati. Kada je vrećica donesena, u nju je stavio dječje prskalice i bombone koje je nekad SFOR dijelio djeci i koji su bili toliko loši da ih moja djeca čak nisu ni pojela. Policajac je rekao da u tim bombonima ima nekog voska i da to, kao i prskalice, predstavlja dokazni materijal! Ovo je navedeno i u policijskom zapisniku. Također, provjerili su i naše popise telefonskih poziva i ustvrdili da pozivi nisu upućivani na brojeve nekakvih terorista. Ali sve je bilo uzalud”, priča Nađa.

Njezin je suprug odveden u Centralni zatvor u Sarajevu, gdje su mu postavljena tri pitanja: zna li gdje se nalazi američko veleposlanstvo u Sarajevu, je li čuo za Osamu Bin Ladena i je li čuo za organizaciju pod nazivom Al Qaeda. Zbog sumnje da je s “alžirskom skupinom” organizirao teroristički napad na SAD, oduzeto mu je državljanstvo BiH koje mu je ubrzo, odlukom Doma za ljudska prava BiH, i vraćeno.

U istražnom krivičnom postupku pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, pritvor optuženima ukinut je 17. siječnja 2002. U trenutku kad su bili pušteni iz Centralnog zatvora u Sarajevu, nastala je prava drama. Snage SFOR-a uhitile su tek oslobođenu šestorku i deportirale ih u Guantanamo, američki zatvor na Kubi. Poslije će se saznati da su tadašnje vlasti BiH zapravo unaprijed potpisale njihovu predaju američkim vlastima. Odluka da se Amerikancima izruče Arapi osumnjičeni za terorizam, zapravo je u tom trenutku ukazala na nemoć ili nedostatak volje bosanskih vlasti da im pomognu, što je izazvalo gnjev islamista iz BiH, koji su pred zatvorom u Sarajevu pokušavali spriječiti njihovu deportaciju. Demonstranti, kao i Dom za ljudska prava BiH, koji se sastoji od šest Bosanaca i sedam međunarodnih sudaca, te Vrhovni sud Federacije, smatrali su da je odluka bosanskih vlasti da ih isporuče u SAD nezakonita, i za Alžirce pogubna.

Nađa Dizdarević za deportaciju krivi tadašnjeg šefa diplomacije BiH i predsjednika SDP-a BiH Zlatka Lagumdžiju, koji je potpisao njihovu deportaciju. Lagumdžija u razgovoru za Nacional navodi da oni u trenutku deportacije nisu bili građani BiH, jer im je državljanstvo prethodno oduzeto “zbog nezakonite dodjele, o čemu jako dobro znaju oni koji su im državljanstvo nelegalno dali u BiH, kao i oni koji su im omogućili da tijekom rata, preko zagrebačkog aerodroma Pleso, dođu u BiH”.

“Da nisu deportirani iz BiH, već pušteni iz zatvora, pokupio bi ih SFOR, koji je za to imao mandat po Daytonskom sporazumu, i to uhićenje nitko ne bi mogao spriječiti, niti jamčiti da ne bi prošlo bez žrtava. Vlasti u BiH nakon 11. rujna 2001. nisu dopustile da antimuslimanska histerija koja je tada nastala potpuno nevine građane, državljane i muslimane iz BiH, u očima svijeta pretvori u teroriste”, rekao je Lagumdžija. On tvrdi da vlasti iz BiH Alžirce nisu deportirale u Alžir jer nisu mogle dobiti jamstvo tamošnjih vlasti da neće biti osuđeni na smrt zbog onoga zbog čega se tamo terete, ne precizirajući za što ih se optužuje u njihovoj domicilnoj državi.

Nađa Dizdarević, nasuprot tomu, tvrdi: “U jednom trenutku pomislila sam da moj suprug možda od mene nešto krije. Zatražila sam od alžirskih vlasti da mi pošalju njegov dosje. Tada sam se uvjerila u to da moj suprug nikada u Alžiru nije napravio ni jedan prometni prekršaj a kamoli nešto veće. Zbog toga se ovoliko i borim za njega”. Svoj život ona je posvetila islamu, djeci i borbi da dokaže nevinost svoga muža. Kupila je kompjuter, skener, printer i svakodnevno šalje zahtjeve za njihovo oslobađanje bosanskim i američkim vlastima. Bila je i govornik na sjednici UN-a posvećenoj ljudskim pravima u Ženevi 2003., kada su njezin nastup primijetili odvjetnici iz Bostona i ponudili joj besplatno vođenje postupka za oslobađanje “alžirske skupine”.

“Dva američka odvjetnika iz Bostona, Robert Kirsch i Steve Oleski, dvaput su posjetili Guantanamo. U svom izvješću navode da su uhićeni tamo predmet mučenja, da im guraju im glavu u WC školjku i puštaju vodu dok ne dođe do gušenja, udaraju ih po genitalijama, stavljaju ih na oštro kamenje i onda skaču po njima. Jednog člana “alžirske grupe” toliko su pretukli da je paraliziran. On više ne može normalno zatvarati i otvarati oči. Njegovo ime neću spomenuti zbog njegove porodice koja to još uvijek ne zna”, priča Nađa.

Predstavnik Ministarstva pravde BiH Amir Pilav posjetio je bosanske zatvorenike u Guantanamu prošle godine. U razgovoru za Nacional, on kaže da su mu se četvorica zatočenih koji su državljani BiH žalili na higijenske uvjete, lošu ishranu, nedostatak medicinske njege i loše ophođenje pojedinih američkih vojnika, ali da prema njihovu izgledu nije mogao zaključiti da su fizički maltretirani. “Izvještaj o mojoj posjeti Guantanamu usvojen je na sjednici Vijeća ministara BiH u studenom prošle godine. Vijeće ministara potom je od američke administracije zatražilo da oni budu pušteni na slobodu, a, koliko znam, dobili su negativan odgovor. Predložio sam detaljne mjere koje je Vijeće ministara usvojilo, a među predloženim je mjerama bila i ta da ministar pravde BiH odredi osobu zaduženu za kontakte sa SAD-om, kako bi oni bili oslobođeni. Međutim, takva osoba u BiH još nije imenovana”, kazao je Pilav .

Dok Pilav tvrdi da nije mogao uočiti da su četvorica naturaliziranih Bosanaca iz “alžirske skupine” zlostavljani, dva su američka advokata ovoga mjeseca podnijela tužbu saveznom sudu protiv američkih ministarstava obrane i pravosuđa zbog odbijanja da objave informacije o “opasnom mučenju” spomenutih zatvorenika, od kojih je jednom od njih dijagnosticirana facijalna paraliza. “Zatvorenici su bili podvrgnuti iritantnim kemijskim plinovima, elektrošokovima, batinanju, gurali su im glavu u zahodsku školjku, a uskraćena su im i vjerska prava”, navode odvjetnici ugledne bostonske odvjetničke tvrtke Wilmer-Cutler-Pickering-Hale and Dorr u svom izvještaju. Odvjetnik Robert Kirsch navodi da američka ministarstva obrane i pravosuđa ne dopuštaju da Amerikanci saznaju da se vrše mučenja, maltretiranja i vjerska proganjanja i to u njihovo ime te naglašava da Ministarstvo obrane SAD posjeduje i videosnimke tih mučenja, ali ni jedan kadar nikada nije pokazan američkoj javnosti.

Nađa Dizdarević prošle je godine u svibnju bila fizički napadnuta u iznajmljenom stanu u Sarajevu gdje živi sa svoje četvoro djece. Kada je otključavala vrata stana, nepoznati muškarac prišao joj je s leđa, stavio ruku na usta i ugurao je u stan. Onda se pojavio još jedan muškarac koji je tukao. Nađa u razgovoru za Nacional tvrdi da je riječ o stranim državljanima jer su pričali na engleskom, a na kraju su joj na lošem bosanskom jeziku rekli : “Ovo ti je selam od Busha.” “Udarali su me nogama u trbuh i udarali mojom glavom o zid. Nakon toga, provela sam neko vrijeme u bolnici, a posljedice tog batinanja svakodnevno osjećam. Često povraćam krv, želudac me jako boli, posebno kad pročitam laži o mom suprugu i alžirskoj skupini i uzrujam se”, priča Nađa. Također, ističe da često prima prijeteće telefonske pozive zbog čega je nekoliko puta mijenjala telefonski broj. U listopadu 2002. provjerila je broj s kojeg su joj upućene prijetnje i saznala da pripada policijskoj postaji Ilidža u Sarajevu. U rujnu iste godine, netko je provalio u njezin stan i odnio svu dokumentaciju, a nekoliko puta na vrata su joj kucali i lažni policajci, bez regularnog naloga za pretres. Iako joj je dokumentacija odnesena, Nađa je u protekle dvije godine uspjela skupiti još četiri puna kofera dokumenata u kojima su odluke i presude svih sudskih instanci u korist “alžirske skupine”.

Ipak, ističe da se ne boji za svoju sigurnost, boji se samo Allaha i kaže da će, ako se njoj nešto dogodi, dokazivanje nevinosti Hadže Boudellaa nastaviti njezina djeca koja ne gledaju crtiće, već isključivo dnevnik i političke emisije, tražeći tako informacije o oslobađanju njihova oca. “Tko god pozvoni na naša vrata, oni sretni skaču i trče jer misle da je njihov otac. Kada me pitaju kada će napokon on doći živjeti s nama, ja samo kažem: “Inšallah” (“Ako Bog da”). Rekli su da više ne žele čuti tu riječ, već hoće točan odgovor kada će vidjeti svoga oca. Najmlađa kćer Nur ima tri i pol godine i nikada nije upoznala svoga oca jer sam bila trudna kada je on uhićen. Moj sin Abdulaziz, koji ima devet godina, već tri godine je najbolji učenik u školi, ali jedino ne želi govoriti engleski jezik, jer su ga Amerikanci odvojili od njegova oca”, kaže Nađa. Ona apelira na domaću i međunarodnu policiju da joj vrate fotografije, jer su joj prilikom pretresa stana iznijeli sve albume u kojima su bile njihove porodične fotografije. Nađa je sačuvala samo nekoliko fotografija kao uspomenu na svog supruga, ali su i one izgužvane jer ih djeca neprestano uzimaju i gledaju.

Krajem ožujka ove godine Helsinški Komitet BiH uputio je pismo predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Adnanu Terziću u kojem podsjećaju da se u zatvoru na Kubi nalazi “alžirska skupina” koju su vlasti BiH isporučile SAD-u te da se protiv njih, iako su uhićeni i izručeni pod sumnjom da su planirali terorističke akcije, ne vodi istraga u vezi s terorizmom. Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH Srđan Dizdarević uputio je nedavno pismo Terziću u kojem ga još jednom podsjeća da je njihovo izručenje izvršeno u suprotnosti s odlukama Vrhovnog suda Federacije BiH i Doma za ljudska prava BiH. “Nažalost, tijekom protekle tri godine, vlasti BiH nisu poduzele odgovarajuće radnje, tako da je briga o ovih šest građana prepuštena njihovim porodicama, nevladinim organizacijama i grupi američkih advokata koji su volonterski preuzeli obranu isporučenih i zatočenih građana”, navodi Helsinški komitet BiH u pismu upućenom Terziću od kojeg traže da što prije odredi osobu koja će biti ovlaštena za pregovore s administracijom SAD-a i da inicira povratak sve šestorice građana čija su ljudska prava, zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, grubo prekršena odlukama vlasti BiH.

I Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH usvojio je 29. ožujka ove godine Deklaraciju kojom se od Vijeća ministara BiH i Ministarstva pravde BiH zahtijeva da poduzmu sve mjere za oslobađanje šestero građana. Nađa postavlja pitanje hoće li aktualna vlasti imati snage da revidira slučaj “alžirska skupina”, s obzirom na to da su oni oslobođeni svih optužbi za terorizam, ali su još uvijek u zatvoru, “pod nadzorom SAD-a, jer mogu posjedovati informacije o eventualnom terorizmu”.

Savjetnik premijera BiH Bojan Zec- Filipović potvrdio je Nacionalu da je Vijeće ministara BiH uputilo dopis američkoj administraciji u kojem se traži identifikacija statusa “alžirske skupine”. “Od Condoleezze Rice nedavno smo dobili odgovor da oni još moraju ostati u Guantanamu zbog informacija kojima eventualno raspolažu ”, kazao je Filipović ne precizirajući daljnje poteze Vijeća ministara BiH u pravcu izručenja zatočenika Bosni i Hercegovini.
U ambasadi SAD u Sarajevu nisu željeli govoriti o ovoj temi, ali su nas uputili da odgovore na sva pitanja vezana za “alžirsku skupinu” zatražimo u američkom ministarstvu obrane.

Nađa Dizdarević pokazuje nam u svom domu i izvještaj tribunala koji sudi zatočenicima u Guanatanamu, u kojem se navodi da je njezinu suprugu postavljeno preko tisuću pitanja tijekom saslušanja te “da je gospodin Boudellaa pokazao osobito poštovanje i izgledao iskren tijekom saslušanja, te da se nisu pojavili nikakvi dokazi za krivicu za koju je optužen”. I nakon ovakve konstatacije Tribunala, zatočenicima je ostao status “neprijateljskih vojnika”.

“Budući da je sve ovo nelegalno i neregularno, ono čega se bojim jest izricanje smrtne kazne. Ako ga se kvalificira kao neprijateljskog vojnika i nakon saslušanja u kojem mu nisu našli krivnju, sasvim je normalno od njih očekivati i da donesu takvu presudu. Ali ja neću odustati. Tužila sam državu BiH i Federaciju BiH i dobila sam spor. Odlukom Doma za ljudska prava BiH naloženo je državi BiH i Federaciji da nam isplate i materijalnu odštetu, iako Federacija nikada to nije učinila, bez obzira što je riječ o sramno malom iznosu od ukupno pet tisuća eura”, izjavila je Nađa.

Jedini način da ponovno bude sa svojim mužem, Nađa vidi u diplomatskom lobiranju “jer BiH nema legalnu partnersku stranu s kojom može pravno pregovarati, a riječ je o bazi Guantanamo”. Za to vrijeme, Nađa s djecom živi od pomoći roditelja i brata, djecu vodi psiholozima jer su opsjednuta ocem, ali sigurna je da će njezina knjiga unatoč svemu imati happy end i da će se njezina bitka na koncu isplatiti.

“SAD su agresor u BiH, jer su ovdje došli uspostaviti mir i uhapsiti ratne zločince, a znamo da nijednog važnog zločinca nisu uhapsili. Sudjeluju u nelegalnim aktivnostima u BiH, razdvajaju obitelji, krše ljudska prava i onda nam pričaju o borbi za ljudska prava. SAD je najveći kršitelj ljudskih prava iako je napravio najveći broj konvencija o ljudskim pravima”, poručila je Nađa i izrazila želju da Vijeće ministara BiH ispoštuje odluke sudskih instanci u BiH i da što prije učini sve kako bi se zatočenici oslobodili.