Turska je druga po veličini armija NATO-aNajviši turski vojni zapovjednici odlučili su se prošlog petka na potez bez presedana u modernoj povijesti Republike Turske. Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga general Işık Koşaner, zapovjednik kopnene vojske general Erdal Ceylanoğlu, zapovjednik zrakoplovstva general Hasan Aksay i zapovjednik mornarice admiral Eşref Uğur Yiğit dali su ostavke na svoje položaje u znak prosvjeda zbog vladine politike prema turskim oružanim snagama. Jedini najviši vojni zapovjednik koji nije dao ostavku jest zapovjednik žandarmerije Necdet Özel. Vojni vrh nezadovoljan je civilnim istragama i suđenjima koji su rezultirali uhićenjima stotina časnika, uključujući i mnoge generale, pod optužbom da su na razne načine htjeli svrgnuti vladu premijera Recepa Tayyiba Erdoğana, koji je na vlasti posljednjih osam godina, te ih smatra namještenim političkim obračunima.

TAKAV POSTUPAK najviših časnika izazvao je u Turskoj, jednoj od ključnih članica NATO-a (druga po veličini armija NATO-a i najjača konvencionalna vojna snaga na istočnom Sredozemlju) svojevrsni šok i krizu. Ipak, mnogi komentatori upozoravaju da taj događaj neće rezultirati ničim dramatičnim i da je to očajnički pokušaj vojnog vrha da vrati izgubljeni utjecaj. Taj događaj koji je, čini se, važna razdjelnica u novijoj turskoj povijesti, ima vrlo zanimljivu pretpovijest. Napeti odnosi vojske i politike obilježili su posljednjih pola stoljeća turske povijesti. Turske oružane snage, donedavno potpuno nedodirljiva institucija, bile su temelj moći osnivača Republike Turske, predsjednika Kemala Atatürka, koji je ponikao iz njihovih redova. Još od kasnoosmanskih vremena bila je to najmodernija, najstabilnija i najmoćnija ustanova turskog društva, a svoj ugled među Turcima zacementirala je organiziranjem otpora protiv stranih okupatora 1919.-22. i osiguranjem nacionalne neovisnosti pod Atatürkovim vodstvom. Nakon smrti Kemala Ataturka 1938. Oružane snage postale su glavni branitelj i zastupnik kemalističke baštine - turskog nacionalizma i modernizatorskih reformi, uključujući i strogi sekularizam. Od 1945. Turska funkcionira kao višestranačka demokracija. S druge pak strane Oružane su snage bile država u državi, obdarena brojnim materijalnim privilegijima, bez kontrole i sa željom da funkcionira kao politički arbitar. Volja birača na vlast je već 1950. dovela Demokratsku stranku, koju su Oružane snage smatrale prepopustljivom prema islamu i prijetnjom za kemalističku baštinu, ali i svoj utjecaj. Godine 1960. Oružane snage izvele su državni udar i smijenivši vladu dale pogubiti premijera Adnana Menderesa iz Demokratske stranke. I u kasnijem razdoblju Oružane snage su nedemokratski intervenirale u politički život Turske, no državni udari nisu više bili tako krvavi. Oružane snage su 1971. iznudile stvaranje nove vlade koja bi im bila po volji, a 1980. – nakon razdoblja najžešćeg kaosa i terorizma – vojska je suspendirala demokraciju, zabranila političke stranke i uvela privremenu vojnu diktaturu. Do kraja 80-ih obnovljen je demokratski poredak, a sve više glasova počele su dobivati stranke koje su koketirale s religijom. Sredinom 90-ih ojačala je pod vodstvom Necmettina Erbakana konzervativna stranka Refah (Stranka blagostanja), koja je dotad predstavljala gotovo nezamislivi odmak od kemalističke tradicije i otvoreno se koristila islamom u svrhe političke promidžbe. Nakon što je Refah 1996. postao stranka s najviše zastupnika u Skupštini, Erbakan je 1996. postao prvi konzervativni musliman na premijerskom položaju u povijesti Republike Turske, kao mandatar koalicijske vlade svoje stranke i Stranke pravog puta Tansu Çiller. Erbakanov konzervativizam višekratno je kritizirao vojni vrh i Vijeće nacionalne sigurnosti pod dominacijom Oružanih snaga te je Erbakan dao ostavku u veljači 1997. Suvremenici se slažu da je njegovo odstupanje bilo iznuđeno vojnim pritiskom i da je to četvrti vojni udar u modernoj Turskoj, tzv. postmoderni ili beskrvni puč.

Zbog odstupanja od sekularizma što ga propisuje turski ustav, stranka Refah je 1998. zabranjena, a Erbakanu je na nekoliko godina onemogućena politička aktivnost. Ipak, zastupnici stranke osnovali su stranku Fazilet (Stranku vrline). koja je djelovala na konzervativnoj islamskoj platformi uz kritike iz sekularističkih, osobito vojnih krugova, sve do ponovne zabrane 2001. Prilikom pokušaja obnove rada stranke iste godine došlo je do rascjepa: umjereno krilo pod vodstvom Recepa Tayyiba Erdoğana osnovalo je AKP (Stranku pravde i razvoja), a konzervativno islamističko krilo nastavilo je slijediti Erbakana. ERDOĞANOV AKP je od 2002. stalno na vlasti i prema mišljenju vodećih svjetskih ekonomista zaslužan je za gospodarski procvat Turske. Stranka je odbacila religiju kao osnovu djelovanja te se smatra modernom konzervativnom strankom. Erdoğan je, došavši na vlast, kontinuirano radio na uklanjanju vojnog utjecaja iz politike, opravdavajući to borbom za više parlamentarne demokracije i usvajanje mjerila Europske unije (proklamiranog cilja AKP-a) o podređenosti vojne sfere političkoj i poštovanju demokratskih načela. S druge strane, mišljenje vojnog vrha bilo je da AKP ograničavanjem vojnog utjecaja želi potajno uvesti islamske zakone i zauvijek prekinuti s kemalističkom tradicijom. Odnos vlade i vojnog vrha bio je napet, no Oružane snage imale su sve manji manevarski prostor zbog kontinuiranih premoćnih izbornih pobjeda AKPa i pritiska Europske unije.

Prva pobjeda AKPa bila je kada je 2003. Velika nacionalna skupština Turske usvojila zakone koji su osigurali dominaciju civilne vlasti u Nacionalnom vijeću za sigurnost i time konačno omogućili kakavtakav civilni nadzor nad Oružanim snagama. Drugi veliki zaokret na štetu vojske nastupio je kad je 2007. prvi put za predsjednika republike, vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, izabran član AKP-a Abdullah Gül. Vojska se sve više osjećala ugroženom te je tom prigodom pokušala upozoriti nove turske vlastodršce da je ne diraju. Na websiteu Oružanih snaga pojavilo se upozorenje da će “braniti sekularizam po svaku cijenu”. Ipak, vojni vrh tada nije poduzeo ništa konkretno. Najveći udarac utjecaju turskih oružanih snaga došao je u posljednjih nekoliko godina. Godine 2008. započelo je suđenje osobama povezanim s Ergenekonom – navodnom tajnom ultranacionalističkom kemalističkom organizacijom s vojnim, političkim, poslovnim i mafijaškim vezama. Protiv 142 osobe, uključujući više časnika i nekoliko prominentnih generala, podignuta je optužnica, a tužitelji tvrde da je Ergenekon održavao veze s nekim skupinama u Oružanim snagama, koje su željele nasilno svrgnuti vladu AKP-a. Još više je časnika na sudu u sklopu gigantskog procesa nazvanog Čekić. Tijekom 2010. i 2011. čak 196 osoba optuženo je zbog sudjelovanja u pripremi vojnog udara pod kodnim imenom Čekić protiv vlade AKP-a.

Navodno su planirali niz terorističkih i provokatorskih akcija koje bi dovele do stvaranja kaosa u zemlji i rušenja AKP-a. U sklopu tih dvaju, kao i nekoliko povezanih procesa, optuženo je i pritvoreno čak 173 aktivna i 77 umirovljenih časnika, uključujući četredesetak generala! Vlada je inzistirala da se svi optuženi, ali neosuđeni aktivni časnici umirove, što je izazvalo bijes u vojnim redovima. Vojni vrh poriče postojanje spomenutih zavjera te tvrdi da su ova suđenja namještena i da su nastavak obračuna s Oružanim snagama i kemalističkom tradicijom. Prema nekim stranim promatračima, ta se suđenja temelje na anonimnim i nedostatnim dokazima, a materijali sa suđenja redovito se puštaju u medije služeći političkom pritisku. Sastanci generala Koşanera, predsjednika Güla i premijera Erdoğana u srpnju 2011. nisu uspjeli zaustaviti uhićenja i spriječiti rastuću krizu u odnosima vlasti i vojske. Prošloga petka istanbulski je sud u sklopu istrage Čekića zatražio uhićenje 23 osoba, uključujući više časnika i nekoliko generala pod optužbom da su planirali kampanju na internetu kojom bi se podrivala vlada AKP-a. Među njima je i Hüseyin Nusret Taşdeler, zapovjednik strateški jako važne Egejske armije i Erdoğanov vojni savjetnik u razdoblju od 2007. do 2008. godine, kojemu sada prijeti doživotna kazna zatvora. To je bila kap koja je prelila čašu i dovela do podnošenja ostavki Koşanera i suradnika.