Predstava 'Prizori s jabukom' Ivane Sajko premijerno će biti izvedena na Dubrovačkim ljetnim igramaSpisateljica, dramatičarka i predavačica na Akademiji dramske umjetnosti, Ivan Sajko samosvojna je pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Kad je prije pet godina objavila svoj prvi roman “Rio bar” u izdanju Meandra, odmah je stekla reputaciju političke autorice koja se ne ustručava pisati o političkoj zbilji. U tom se romanu uhvatila u koštac s vrućim temama – “Olujom”, brijunskim transkriptima, pretvorbenim kriminalom i mafijaškim obračunima, što joj je donijelo Nagradu Ivan Goran Kovačić i glas autorice koja studiozno pristupa pisanju. Zatim je u svom drugom romanu “Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon” zašla u još provokativnije područje i pozabavila se temama kao što su politički neposluh, Hrvatsko proljeće, NDH, Titova smrt i slično. Danas je poznatija i cjenjenija u Njemačkoj nego u Hrvatskoj i njezine se drame izvode diljem svijeta. Njezina najpoznatija drama “Žena bomba” o ženama bombašicama samoubojicama bila je hit i izvedena je u 15-ak zemalja svijeta, čak i u prestižnom Malthouse Theatreu u Melbourneu. Nedavno se u SAD-u zajedno s Tenom Štivičić predstavila u Martin E. Segal Theateru u New Yorku. U Zagrebu su joj, među ostalim, u ZKM-u izvedene drame “Žena bomba” u briljantnoj interpretaciji Ksenije Marinković te “Rose is a rose is a rose is a rose” kojom je i hrvatskim gledateljima predstavila svoj specifičan način prezentacije u kojem spaja govor, glazbu i performans. Trenutačno u Dubrovniku režira vlastiti tekst “Prizori s jabukom”, koji će premijerno biti izveden 5. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama. U Njemačkoj joj uskoro izlazi prijevod teorijske knjige “Prema ludilu (i revoluciji)” u kojem se bavila odnosom umjetnosti i ludila, a zatim se baca na dovršavanje doktorata i najnovije drame posvećene Zeppelinu, koju će u sklopu zajedničkog projekta ZKM-a i Državnog kazališta u Braunschweigu iduće sezone izvesti to njemačko kazalište.

Za Dubrovačke ljetne igre pripremate predstavu prema svom tekstu “Prizori s jabukom”, koji je praizveden u Stadttheateru u Bernu prije dvije godine. Referirate li se i u tom tekstu na političku situaciju u Hrvatskoj i što njime poručujete?

Zapravo se grozim tekstova i uopće umjetnosti s porukom. To pretpostavlja autora koji podcjenjuje publiku i prilazi joj kao odgajatelj ili optužitelj. “Prizori s jabukom” bave se problemom nerealizirana neposluha, slijepe vjere u zakon i njegove simbole, fanatičnom spremnošću na žrtvovanje sebe i drugih, iskrivljenim doživljajem rodoljublja koji se deformira kroz mržnju prema drugom i, konzekventno, pomanjkanje poštovanja prema sebi. To su neki od problema kojih se dotičemo u predstavi. Ne ilustriramo aktualnu hrvatsku situaciju, mada bi već i kroz spomenute teme bilo moguće iščitati našu današnju situaciju u kojoj je najbrojniji i, zapravo, najmoćniji dio Hrvatske - njeni građani - suočen s političkom i ekonomskom katastrofom koju su velikim dijelom proizveli sami, prepuštajući svoje sudbine političarima bez plana, vizije, znanja i demokratskog iskustva te svodeći svoju građansku odgovornost na ubacivanje glasačkih listića, sve dok se nisu našli izmanipulirani i pokradeni svakom od ponuđenih opcija. Ova predstava govori o posljedicama nečinjenja, o posljedicama šutnje i ignorancije. U tom bi smislu, kažem, mogla biti i predstava o nama.

Poznati ste kao autorica koja propituje različite žanrove i autorske postupke i pronalazi nove načine izražavanja i predstavljanja, kao što je autoreferencijalno čitanje vlastitih tekstova. Kako ćete prezentirati “Prizore s jabukom” u Dubrovniku? Hoćete li i taj tekst sami režirati i okupiti svoju stalnu ekipu?

Da, tekst režiram i izvodim. Sa mnom su u ekipi i neki od suradnika s kojima sam već radila. Dramaturg je opet Sandro Siljan, a autor animacije Simon Bogojević Narath. Glazbenici s kojima također iznova radim su Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz, osnivači talijansko- hrvatske skupine East Rodeo, kojima je baš prije nekoliko mjeseci izišao novi album “Morning Cluster”, i to prvi put za hrvatskog izdavača, na kojem s njima nastupaju i svjetski poznati glazbenici poput Marca Ribota, Grega Cohena ili pak Warrena Ellisa. Oni su vrlo talentirani skladatelji i odlični izvođači, ali način na koji radimo ne svodi se na uglazbljivanje ili ilustraciju teksta nego na zajedničko rješavanje mehanizama i problema koje apstrahiramo u početku dramaturške analize te ih zatim pokušavamo izraziti kroz medije izraza koji su nam dostupni. Krećemo od teorijske lektire, od filmova, zvukova, zajedno čitamo i slušamo, mnogo diskutiramo i analiziramo, a onda dolazimo s prijedlozima koji pred svakog od nas postavljaju izvjesne izazove. Ne radimo samo ono što znamo nego i ono što tek trebamo naučiti. To je najvažnije. Naš proces je zato uzbudljiv i prilično naporan, no ono što utemeljuje našu suradnju jest sličnost estetskih kodova i otvorenost prema promjenama. Kad sam još prije šest godina na jednom jazz festivalu čula glazbu s njihova prvog albuma “Kolo”, kompleksnost i neočekivane promjene njene strukture, te vidjela koliko ju sugestivno izvode, na neki sam način čula zvuk vlastita teksta i već tada poželjela da radimo skupa. Na prošloj predstavi “Rose is a rose is a rose is a rose” u ZeKaeMu to se i obistinilo.

Kako ste uopće počeli sami izvoditi i režirati vlastite drame u inovativnim formama?

Jednostavno sam imala potrebu osobno se izložiti s onim što radim. Jedan od razloga možda 'Žena bomba' njezina je najpoznatija drama i izvodila se u mnogim svjetskim kazalištimaje bio i strah da nitko neće u moje ime stati iza onog što radim i u što vjerujem. S druge strane, ja pišem poetskim jezičnim sredstvima, što znači da, kad radim, sama radim naglas, ispitujući ritam teksta. Naposljetku, u svoje drame i romane često upisujem vlastite sumnje, procese i istraživanja tako da je moja pozicija gotovo tematski upisana u te tekstove. Počela sam režirati unutar skupine BAD co. koju smo 2000. osnovali Goran Sergej Pristaš, njegova sadašnja supruga koreografkinja Nikolina Pristaš i Pravdan Devlahović, dvoje dramaturga i dvoje koreografa. Upustili smo se u tu suradnju s namjerom da jedni drugima budemo podrška u projektima koje smo htjeli realizirati, a za koje nismo vidjeli interesa u postojećim institucijama.

Stječe se dojam da takav autorski tip izvedbi nailazi na bolji prijam u Njemačkoj, pa i u ostalim zemljama gdje su Vaše drame postavljane, primjerice, u Australiji, nego u Hrvatskoj. Što je bilo ključno za postavljanje vaših drama u inozemstvu i kakav je bio njihov “put”?

Ključni su moji agenti Verlag der Autoren iz Frankfurta, vrlo cijenjena agencija i izdavačka kuća koja se bavi kazalištem i filmom. Oni posjeduju izvedbena prava za sve moje tekstove i objavili su prvu trilogiju u sjajnom prijevodu Alide Bremer. Njihovo ime i naša dugogodišnja suradnja na promociji, prijevodima i u samom pisanju moja su najveća podrška.

Prvu dramu, “23. mačak”, objavili ste s 20 godina. Kad ste počeli pisati, što Vas je nadahnjivalo i kad ste znali da je to vaš poziv?

Pišem otkad sam naučila pisati i nikad nisam imala dvojbe da ću išta drugo raditi. Odmalena me fascinirao tekst, mada nisam imala afiniteta za priče, koliko za jezik, za ono što se događa između riječi, za određeni šok, afekt ili emociju koja nastaje radi nekog loma, kad se jezik rabi na način na koji se to inače ne čini ili pak razotkriva konvencije koje inače ne vidimo. U tom smislu moje je pisanje uvelike bilo oblikovano kroz druge umjetnosti, filmove i likovna djela koja su se bavila vlastitim medijem, a s druge se strane oblikovalo izvjesnim osjećajem nemoći da u nekim drugim segmentima života iskažem ono što me pokreće, ljuti, zadivljuje. Pisanje je moj prostor slobode oduvijek.

Iz prve dramske trilogije možda je najveći uspjeh imala drama “Žena bomba”, izvođena i u svijetu. Što Vas je ponukalo da pišete o toj rijetkoj temi – ženskom terorizmu, odnosno, ženama bombašima samoubojicama?

Nisam imala namjeru pisati o ženskom terorizmu. Moji su heroji oduvijek bili ljudi u opoziciji, osobe koje imaju hrabrosti i volje suprotstaviti se moćnijem neprijatelju. To su opća mjesta zavođenja, posebno za mlade ljude koji u sebi nose prirodnu dozu revolta. No terorizam nudi jednu deformiranu varijantu ovog odnosa, koristeći se jednakim represivnim sredstvima kao i oni protiv kojih se nominalno bori. Otud sam krenula pisati tekst. Iz sukoba dviju strana koje su podjednako u krivu.

U svom prvom romanu “Rio bar”, koji tematizira i “Oluju”, a dotiče se i pretvorbenog kriminala, ksenofobije, mafijaških obračuna te Brijunskih transkripata, žestoko ste kritizirali hrvatsku stvarnost. Jeste li dugo radili na tom tekstu?

Općenito dugo radim na tekstovima jer se iscrpno spremam dok istražujem, a također mnogo puta prolazim, provjeravam i redigiram već postojeći tekst. Tek kad jako dobro usvojim dokumentarne materijale koje čitam i tek kad dovoljno istražim različite vizure događaja o kojima želim pisati, mogu slobodno početi raditi. Doticanje političkih ili povijesnih tema zahtijeva veliku odgovornost.

Nakon izlaska tog romana dobili ste etiketu političke autorice, a i sami ste jednom izjavili da Vas u pisanju vode i politički i aktivistički razlozi. Je li politika doista jedan od važnijih poticaja Vašem pisanju?

Politika i ekonomija konstruiraju našu stvarnost, naše životne mogućnosti, naše afinitete i mišljenje. Kad pišem, pokušavam se osloboditi onoga što mi se svakodnevno nameće kao vlastita misao ili stav ili pak istina, dok je zapravo riječ o političkoj manipulaciji. Potpuno je nemoguće pisati izvan politike čak i kad je ne tematizirate.

Nakon izlaska drugog romana “Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon”, u kojem pišete o povijesti svoje obitelji, zatim povijesti Zagreba te događajima koji su, prema vašem mišljenju, bili ključni, poput okupacije Zagreba, Hrvatskog proljeća i sličnoga, izjavili ste da ste htjeli pokazati da postoji nebrojeno mnogo načina da se govori o činjenicma, a ni jedan nije istinit. Jeste li time htjeli reći da čitanje povijesti ovisi o njenoj interpretaciji?

Naravno. Povijest je fikcija koja se oblikuje prema potrebama. Ona nema stalan oblik ni stalne vrijednosne kriterije prema kojima se interpretira i prenosi. I upravo je zato uloga povijesti u aktualnoj dinamici društva vrlo opasna. U obama romanima bavila sam se upravo mijenjanjem takozvanih povijesnih istina i njihovom ulogom u konstruiranju mržnje na prostorima bivše Jugoslavije. Posljedice tih manipulacija mojoj su generaciji ostavljene u naslijeđe i koliko god bili nezainteresirani i prezasićeni tim raspravama one nam se iznova nameću kao pokretači najaktualnijih političkih odnosa dok se vladajuće političke strukture predstavljaju kao sveti čuvari jedne preuveličane baštine. U tom je smislu briga za povijest uvijek važnija od brige za sadašnjost. Briga za budućnost prepuštena je tržištu kapitala.

Poznato je da živite od pisanja, što je u Hrvatskoj vrlo teško, gotovo nemoguće. Kako Vam to uspijeva?

Prije svega zato što radim više stvari. Predajem, pripremam predstave, bavim se najrazličitijim projektima, a uz Meandar u Hrvatskoj, imam i strane izdavače te sam u situaciji da moji dramski tekstovi mogu pronaći zainteresirane producente u inozemstvu. No ništa od toga ne jamči sigurnu egzistenciju. Danas mi možda izlazi nova knjiga u Berlinu, i igra “Žena bomba” u Londonu te režiram na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali sutra mogu brati jabuke na nekoj plantaži. Moj položaj nije luksuzan niti je ičim osiguran. Ja uopće ne živim dobar život, samo imam mnogo kondicije.

Što slijedi nakon što ste završite novu dramsku “Trilogiju o neposluhu”?

Trilogija će izići najesen u izdanju Meandra, a zatim moram vidjeti kako će teći njeno objavljivanje unutar Verlag der Autoren. U Berlinu, kod izdavača Matthes&Seitz, izlazi i moja teorijska knjiga “Prema ludilu (i revoluciji)” u prijevodu Alide Bremer. Do početka prosinca moram napisati i dramu koju je naručilo kazalište iz Braunschweiga, a zatim bih se neko vrijeme htjela posvetiti teoriji i dovršiti doktorat.