Fasciniraju ga zemlje gdje se klasika svira u opuštenoj atmosferi barovaStefan Milenković po svemu je neobičan violonist - sluša Boba Marleyja i Davida Guettu, bavi se padobranstvom i jogom, pleše tango. Komunicira s publikom, što je nezamislivo u ozbiljnoj glazbi, smeta mu pretjerano strahopoštovanje prema glazbenicima na koncertima klasične glazbe i taj svijet smatra pomalo dosadnim i previše uštogljenim. Snobovskom naziva “muzejsku generaciju” koja klasičnu glazbu želi zadržati u uskom krugu ljudi i fasciniraju ga zemlje u kojima se klasika svira i u opuštenoj atmosferi pubova i barova. “Znalo mi se dogoditi da u punoj dvorani primijetim kako je svaka glava u publici sijeda”, rekao je u jednom intervjuu. “To je nekad tako upadljivo da se čovjek pita što kad tih divnih ljudi više ne bude na ovom svijetu. Ta je generacija divna i zna mnogo, no kad jedino ona čini auditorij, to već zabrinjava.”

MILENKOVIĆ OBOŽAVA i nešto što se većina klasičara ne usudi - improvizaciju. Njome se, kaže, bavi već dugo, “onako za sebe”, a u srijedu 3. kolovoza prvi će je put na nivou ozbiljnog projekta predstaviti hrvatskoj publici - i to u vrlo zanimljivoj kombinaciji. Na opatijskoj ljetnoj pozornici nastupit će s makedonskim gitaristom Vlatkom Stefanovskim, improvizirajući na električnoj violini, u izdanju u kakvom ga hrvatska publika još nije vidjela. “Ne želim biti kao dresirani pas – a klasičari bi najčešće radije naučili tisuću novih nota napamet, nego da moraju jednom improvizirati. Naš trening je takav i dril je namijenjen tome da budemo rekreatori umjesto kreatori. Nekad su najveći skladatelji bili i fantastični svirači i veliki improvizatori, i Chopin, i Liszt, i Beethoven, i Bach, i Mozart, i Paganini. Mi smo se dosta odmakli od toga, što je šteta. Kadenca u nekom koncertu, recimo, nije predviđena da se 50 godina svira na isti način, nego da se improvizira – a to više gotovo nitko ne radi. Način na koji se treniraju novi klasični glazbenici previše je kockast i takav bi pristup trebalo olabaviti. Klasična glazba time neće ništa izgubiti od svoje ljepote i važnosti, a može puno dobiti. Razgovarao sam o tome s kolegama, od kojih su mnogi veliki svirači s nagradama poput Grammyja, i kad sam im pričao o ovom projektu sa Stefanovskim, pitali su me: 'Pa nećeš valjda improvizirati? Ti ćeš to naučiti unaprijed, je l' da?' Kad bih im rekao da ću improvizirati na licu mjesta, reakcija je bila univerzalna: 'Radije bih umro nego da moram improvizirati.' I to je najčešće slučaj među klasičarima, čak i među onima koji zaista sviraju s najvećim imenima. No ne radi se samo o strahu od nepoznatog, nego i o nedostatku znatiželje – čega meni nikad nije nedostajalo. A osjećaj sviranja bez skripte, kad je mašta tvoja granica, doslovno oslobađa.”

PUBLICI ĆE, KAŽE, prije svega biti neobično čuti ga na električnoj umjesto na akustičnoj violini, ali i neke skladbe klasične glazbe imat će priliku čuti u vrlo neobičnoj izvedbi. “U svakom slučaju, bit će to nešto novo, i etno i klasika uređeni na nekakav rock način.” To će biti četvrti zajednički nastup Milenkovića i Stefanovskog – nakon što su već tri puta lani napunili koncertnu dvoranu Sava centar u Beogradu, gdje je njihov nastup proglašen koncertom godine. Taj je njihov projekt od jednog planiranog prerastao u čitav niz nastupa, a zbog velikog interesa nedavno su počeli razmišljati da ga s regionalne prošire i na svjetsku razinu. Ideja je, kaže, postojala otprije, obostrana želja također, a spojila ih je Beogradska kulturna mreža, organizator velikih manifestacija. Iz reakcija beogradske publike zaključuje da su “ljudi gladni i žedni nečega kvalitetnog”, a za suradnju sa Stefanovskim kaže da je bila takva da su “jedan i jedan na kraju bili tri, a ne dva”. No ovakvi iskoraci iz klasične glazbe za njega nisu novost. Još je 1995. i 1996. u Italiji, kamo se s roditeljima odselio početkom rata, svirao jazz i još ga otad privlače odstupanja od klasične glazbe. Prije nekoliko godina i s hrvatskim je jazz glazbenicima eksperimentirao s jazzom u sklopu svog projekta “Transgresije sarabande”, lani je nastupao i s Edinom Karamazovom, a posljednji takav projekt je “Priča o tangu” pokrenut sa slovenskim ansamblom Ars tango. To su sve, kaže, bili drukčiji projekti i kad mu se ukazala prilika svirati sa Stefanovskim, odmah je prihvatio. “Oduvijek sam želio svirati s njim, a mislim i da je on htio sa mnom. Ne mogu reći da sam odrastao na njegovoj glazbi, kao klasičar sam zaista slušao svašta, među ostalim i Leb i sol. Osim toga, volim etno, volim način na koji on to radi, volim njegov zvuk i mislio sam da se u sve to mogu dobro uklopiti.” Na pitanje kako su u klasičnim krugovima reagirali na njegove iskorake iz klasične glazbe kaže: “Uvijek se nađe netko tko nekog drugog smatra čudakom. Svijet je danas tako raznovrstan da smatram čudnim kad se ljudi sakriju u neki muzejski tok, kad gledaju na klasičnu glazbu kao na nešto što treba ljubomorno čuvati i koju treba slušati samo malo njih. Meni je pak to čudno.” Priznaje da mu je klasika u svom standardnom obliku dosadila te da mu je teško zamisliti povratak u njene krute okvire.

“JA SAM KLASIČAR i prošao sam zaista brutalan glazbeni odgoj, s mnogo iskušenja i koncerata, vježbajući više nego mnogi, osam sati na dan, godinama. I smatram da sam taj dug pošteno otplatio. Ima li natrag? Ne znam. To je kao kad netko čitav život živi u jednom mjestu i ni jedno drugo nije nikad vidio, a netko drugi je proputovao cijeli svijet – oni jednostavno imaju drukčije načine razmišljanje. ” Stefan Milenković, 80-ih u bivšoj Jugoslaviji poznat kao čudo od djeteta, počeo je svirati sa samo tri godine, a sa šest je kao solist već bio na prvoj turneji. Otac Zoran Milenković ga je, kao violinist, glazbeni pedagog i skladatelj, toliko rano počeo podučavati violini, upoznavajući ga s njom kao s kakvom igračkom, ali slabo se sjeća tih početaka i ima osjećaj da se s njom jednostavno rodio. Rad s djecom, kaže, nije pedagoški rad u klasičnom smislu, nego “namještanje ljudskog bića da nauči nešto sasvim novo, što je mukotrpan rad”. Kroz maglu mu tek izviru neki trenuci, poput onoga kad je imao pet godina i morao svirati pred djecom iz muzičke škole. “Među njima je bila i djevojčica koja mi se sviđala i strašno mi je bilo neugodno. Bojao sam se, ako ne odsviram dobro, što će ona misliti.” Njegov mlađi brat Filip prošao je, kaže, isti dril, ali je na vrijeme shvatio što ga čeka. “On je možda višestruko i raznovrsnije talentiran od mene, ali nije bio toliko discipliniran u početku. Tata je s njim počeo na isti način, ali on je upijao sve što sam ja radio te tako dobio fantastično sažvakan trening – i odlučio da to stvarno nije za njega. Jednom ga je netko pitao: ‘A ti mali, je l' i ti sviraš violinu?’ On je rekao: ‘Ma ne, moj brat je zbog toga nagrabusio.’ Tako da je on danas grafički dizajner u Italiji, ali svira bubnjeve i ima nekoliko bendova.”

MEĐUTIM, u djetinjstvu su ga zanimale iste stvari kao i djecu njegova uzrasta. Igrao se s nindžama, htio je biti Spiderman. Iako je još kao dijete svirao za Reagana, Gorbačova i Ivana Pavla II., kaže da su roditelji pazili da ima normalno djetinjstvo. “Bili su jako popustljivi prema tome što sam radio sa strane, kako bih ostao normalan. Slabo sam znao tko su ljudi za koje sam svirao, znao sam da postoji papa i da je Reagan predsjednik Amerike, ali to mi je bilo nekako usput. Tako da se nije pravila ogromna pompa kad bih svirao za nekog tako važnog, nego se to postavljalo kao važan, ali ipak jedan od koncerata. Vjerojatno sam zato i danas tako opušten i ne bojim se nepoznatog.”

SA 16 GODINA Stefan Milenković je održao svoj 1000. koncert. Danas, s 34, više “ne stoji dobro s evidencijom”. Godišnje održi 50 do 100 koncerata, na putu je između 220 i 250 dana u godini. Iza njega su nastupi s najvećim orkestrima i imenima klasične glazbe današnjice, poput Plácida Dominga, Lorina Maazela i Yehudija Menuhina. Tako dinamičan život, govori, često mrzi, ali on istovremeno odgovara njegovu “izviđačkom karakteru”. Već godinama živi u SAD-u, zadnjih nekoliko u gradu Champaignu u američkoj državi Illinois, poznatom po sveučilištu Urbana-Champaign na kojem predaje. Prije toga je predavao na prestižnoj newyorškoj Juilliard School of Music, gdje se i školovao. Uoči početka rata, kao najmlađi diplomant beogradskog sveučilišta svih vremena, trebao je nataviti školovanje u Zagrebu, kod violinista Tonka Ninića. Međutim počeo je rat, cijela je obitelj napustila Beograd i otišla u Italiju, odakle ga je Dorothy Delay, jedan od najvećih glazbenih pedagoga u svijetu, pozvala na Juilliard. Ona mu je to nudila i kad je imao osam godina, ali su njegovi roditelji to odbili u strahu da će to za njega biti prevelika promjena. Rat je doživio nejasno: “Imao sam 15 godina i nije mi bilo previše jasno što se to zapravo događa. Roditelji su brata i mene maksimalno štitili od toga, znao sam samo da se nešto čudno odvija, ali sam se okrenuo violini i muzici i to me guralo dalje.”

ZADNJIH GODINA sve češće svira po Europi. U rodnoj Srbiji, ali i u susjednim zemljama, velika je zvijezda, puno veća nego u SADu. “Volim uspjeh, ali ne i slavu. Ljudi zbog nje rade gluposti, a ona je tako relativna. Možemo uzeti bilo koju osobu na svijetu, koja je napravila bilo što – većina ljudi na ovom planetu nije nikad čula, niti će ikad čuti za nju. U Americi živim mirnije i nisam toliko medijski eksponiran, što mi odgovara. U Beogradu to stvarno zna biti bez mjere – svaki novinar koji je ikad imao diktafon hoće izjavu, svake novine, svaki radio. Potpuna ludost.”