“Latinica”, izgleda, ostaje lakmus demokracije. Nije prvi put da je cenzura oštrila zube upravo na ovoj emisiji koja je, svakako zasluženo, jedna od najpopularnijih na televiziji. Ali je prvi put i neočekivano da ju se zabranjuje poslije ponovljenih demokratskih promjena. I po tome je, nažalost, vidljivo da se u svim tim promjenama nije promijenilo zapravo ništa. U emisiji, koja je bila posvećena inicijativi IDS-a da se donese zakon o deustašizaciji Hrvatske, govori se, između ostaloga, i o logorima: onima iz Drugoga rata, a bome i ovima iz nedavne prošlosti. A na prostorima gdje se bodljikavom žicom ograđuju i dječja igrališta, logori su uvijek vruća tema.

Pokojni Danilo Kiš, pisac kojega izuzetno cijenim i čijim se tekstovima uvijek vraćam, želeći pojasniti jednu od svojih opsesivnih tema, logore, jednom prilikom je rekao da boluje od “logorologije”. Odlična riječ da bi se izrazio sveukupni emotivno-istraživački kompleks bavljenja fenomenom logora u dvadesetom stoljeću. Jer, upravo minulo stoljeće uistinu i jest stoljeće logora. Proizvele su ih dvije dominantne ideologije, nacizam i staljinizam, a usavršile strahovito razorne energije evropskoga racija, s električnom žicom, minskim poljima, dobermanima, plinskim komorama i krematorijima.

Logori su nesumnjivo onaj markantni argument koji tako uvjerljivo kompromitira obje spomenute ideologije. Oni su, dakako, i jedna od dominantnih simboličkih predodžbi zla, kao što je, primjerice u srednjem vijeku bio đavo s rogovima i repom. Nije stoga čudno što se čovjek koji je rođen i odrastao u stoljeću slika, a dvadeseto stoljeće to nesumnjivo jest, najviše užasava pred crno-bijelim fotografijama iz Auschwitza. I te nas fotografije i ta kalvarija, uz poneko vlastito iskustvo, tjeraju da ponekad obolimo od logorologije.

Vječna je povijesna tragedija, međutim, što postoje i ljudi koji boluju od logorofilije. Nerijetko su to, čak, isti ljudi u kojima je iskustvo logora proizvelo maltene erotski naboj prema logorima s drugačijim ideološkim ili nacionalnim predznakom, ali istim metodama. Poznata poslovica oko za oko, zub za zub, ovdje je dobila i svoju balkansku inačicu koja bi mogla glasiti: logor za logor. Jasenovac, Manjača i Dretelj po toj krvavoj logici nasilja direktno proizlaze jedan iz drugoga. Logorofilija je, čini mi se, još jedna od “filija” koja obilježava kraj dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i BIH, i koja mi se čini znatno opasnijom od njene popularnije sestre pedofilije.

Logor je, štoviše, u suvremenoj kulturi toliko markantan znak da svojom neupitnom stravom zasjenjuje sve ostale. Pa tako mi uz Dubrovnik, Brijune ili Gorana Ivaniševića, imamo i Jasenovac. Upravo zato deustašizacija mi se čini jednim od ključnih problema ne samo za image ove zemlje u razvijenome svijetu, nego i za njenu sliku u vlastitom ogledalu.

Čak i oni koji ovom prilikom kritiziraju Latina i “Latinicu”, dokazujući ono što se dokazati ne može, da je urednica Jasna Ulaga-Valić u pravu kad je skinula s programa jednu dobru i aktualnu emisiju, ne mogu ipak poreći notornu činjenicu: da je Hrvatskoj nekakav zakon o deustašizaciji nužno potreban. A potreban je u prvom redu zato što postoji vrlo izražena i akutna opasnost od neoustaštva. Oni pak koji se protive takvome zakonskom prijedlogu, a takvih je, nažalost, dosta, kao jedan od najjačih argumenata protiv deustašizacije ističu da bi se onda trebalo donijeti i zakon o zabrani komunističkih simbola jer je i ta ideologija opasna i požnjela je znatne ljudske žrtve.

Na taj je problem upozoravao i Vladimir Primorac još u ožujku 1998., dakle iste godine otkada i datira prijedlog IDS-a o zakonu kojim bi se deustašizacija u Hrvatskoj i provodila. Tom prilikom Primorac kaže: “Ovo što se događa s tim u vezi (pravaška ikonografija, ustaške pjesme, ali i ubojstva i nasilje) nije nostalgično koketiranje s NDH. Ovo je neoustaštvo.”

Upravo ta razlika između ustaške nostalgije i neoustaštva čini mi se ključnom za tretiranje ovoga problema, koji danas, uoči mogućeg velikog povratka desnice, postaje itekako aktualan. U riječ nostalgija, naime, uključena je činjenica da se ono za čime i jesmo nostalgični nikada neće vratiti, da je to svršena stvar, pa za njom, onako, malo kiselo i malo slatko žalimo. Okus nostalgije je kiselo-sladak, kao okus lovačkog umaka u glasovitoj kuharici Mire Vučetić. Ali divljač koju konzumiramo uz tu nostalgiju odavno je mrtva.

S druge strane, sve ovo što ima prefiks “neo”, kao što je, primjerice, neoustaštvo, nije usmjereno prema prošlosti, nego prema budućnosti. A taj je okus slankast i nerijetko podsjeća na okus svježe krvi. Pa, ako se radi o opasnim ideologijama, dakako da su opasniji pokušaji ponovne uspostave takvih ideoloških sistema, nego tugaljivo cmoljenje za nekim njihovim aspektima i simbolima. Prvo je ponavljanje masovnoga zločina, a drugo koketerija. Pri tome, čini mi se, nema dvojbe što je opasnije. U aktualnoj hrvatskoj situaciji rigidni komunizam je mrtvi dinosaurus kojemu se trza još samo pokoji živac, a neonacizam i svi njegovi derivati, čini mi se, ispucano kobrino jaje, iz kojega upravo plazi mala zmijica.

Ne bih želio vjerovati da nesretna i nespretna zabrana “Latinice” ima veze s tom kobrinom bebom, ali se bojim da nam ne ostaje prostora za optimizam. Glavna urednica Hrvatske televizije pružila nam i više nego jasne argumente za takav pesimizam.