Srećko JurdanaPodatak da su dva neporeciva državna autoriteta – predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan – simultano i bez zrna skepse izjavili kako je “kriza petorke prevladana”, na promatrače nesumnjivo djeluje utješno. Tu radosnu vijest nacija je dugo čekala. Danas kad je – prema kategoričkim porukama s najviših mjesta – birokratsku krizu zamijenila idila zajedničke borbe za bolje sutra, kod publike se miješaju osjećaji olakšanja i praznine. Dobro je što su se drugovi u politbirou napokon suglasili da je za sve njih profitabilnije nekoliko dužnosničkih* fotelja udijeliti Draženu Budiši negoli raspisivati izvanredne izbore i riskirati kolektivni silazak s vlasti; tužno je, s druge strane, što nema više cirkusa. Javna scena ponovno postaje stereotipna. Simpatično društvo hrvatskih klaunova odlučilo je do daljnjega nastupati u serioznim kostimima.

Karijeristički eskalator Račan

Predsjednik Mesić pokušao je obogatiti svoj nategnuto žovijalan stil tako da jednoj kvazisloženoj administrativnoj situaciji – za naciju intelektualno bitnoj gotovo koliko i pitanje hoće li Miroslav Blažević jednom ipak preuzeti treniranje Hajduka – doda jedva primjetan prizvuk ironije: “Dobro je da je predsjednik HSLS-a postao član Vlade. Na taj će način preuzeti dio odgovornosti i neće više moći govoriti kako nije dobro informiran. Sada će sjediti u Vladi, pa će biti informiran.” Mesić mu je, vala*, spustio. Nema više izvrdavanja, Budiša: sada si ti vlast. Osim toga, umirujuće je dodao Mesić, “Vlada i petorka shvatili su kako je krajnje vrijeme da se okrenu rješavanju brojnih problema ove države, a što birači od njih s pravom očekuju”. Nijansiranost i dubina predsjednikovih zapažanja korespondiraju s porastom njegovoga optimizma. Tvrditi kako Račanovi ustupci Budiši znače da je Vlada uistinu shvatila vlastiti smisao i usvojila nekakav princip univerzalne koristi, to može prije svih dužnosnik* i građanin koji je lišen egzaktnoga posla, i koji je uslijed komfornoga života razvio beskrajno povjerenje u svoju birokratsku okolinu.

Predsjednikova stajališta zaslužuju i skromnu dodatnu analizu. Kad je riječ o unutarnjoj političkoj sceni, Mesić dokonost uglavnom pretpostavlja pozitivnome angažmanu. Od šefa države obuzetog principijelnošću – što on sugerira da jest – publika pouzdano očekuje nekakvu konfrontaciju s Račanovom popustljivošću prema Budišinim ucjenama. Pošto je već lišen mogućnosti izravnoga utjecaja na zbivanja, situaciju je mogao prokomentirati na radikalniji način: premijer je na sceni među ostalim i zato da štiti integritet svojih ministara i svoga kabineta. Račanov status uključuje činjenicu da se državni kredibilitet identificira s njegovim osobnim. On nije dobio mandat zato da se neprestano izvlači od sukoba, i da svojim frustriranim konkurentima služi kao karijeristički eskalator. Ako ste, gospodine Račan, javno rekli da Vlada opstaje ovakva kakva jest makar i po cijenu novih izbora, zašto se ne ponašate dosljedno vlastitim izjavama?

Petorka kao filijala HDZ-a

Ništa od toga. Mesić je – poštujući izazove vlastite nirvane – nastupio ne kao osoba koja definira nacionalne etičke kriterije, nego kao Račanov advocatus dei i njegova prigodna podvarijanta. Umjesto da digne uzbunu zbog truloga birokratskoga ponašanja premijera i Vlade, koji su unatoč suprotnome raspoloženju javnoga mnijenja dali ključne ustupke oponentima, on je uputio umirujuću poruku građanima u stilu purgerskoga noćobdije: spavajte spokojno; ponoć je i sve je u redu. Vlada je shvatila da je njen osnovni zadatak promijeniti samu sebe u skladu sa strateškim uputama Dražena Budiše i Joška Kontića, i tako treba da bude. Važno je da je kriza petorke prevladana.

Uglavnom, zadnji Mesićevi nastupi otkrivaju bijeg od esencijalnoga angažmana i rezignaciju. U Zagrebu je na ulici potpisao peticiju potpore splitskome tjedniku Feral, koji lokalni sud pokušava uništiti financijskom kaznom. U vidu pomoći spomenutim novinama kupio je prigodne knjige i priložio još sto kuna u fond za prikupljanje svote od dvjesto tisuća kuna (dosuđene paru hadezeovaca zbog “povrede časti i ugleda”). Funkcija predsjednika države još jednom se – na taj način – populistički svela na bavljenje trivijalnostima. Mesić s punim opravdanjem vjeruje da je protiv splitskoga tjednika organizirana pravosudna diverzija, ali nije prozvao Račana zbog nesposobnosti da se riješi korumpiranih sudaca i u pravosuđu uvede red. Vlastiti doprinos sveo je na kupnju namjenskih brošura i udjeljivanje malih novčanih iznosa kao da je aktivist Hare Krishne. Za dolazak na Pantovčak borio se poput lava, da bi – u konzekvenci – mete hadezeovskih zavjera mogao na ulici tješiti simboličnim prilozima.

Što je, uostalom, HDZ, to danas više nije jasno, jer se njegov politbiro raslojava po modelu koalicije, a koalicija u mnogim aspektima ponaša kao njegova ideološka filijala. Hrvatska scena postala je svjetonazorna melasa, čiji su osnovni predznaci utilitarnost, prilagodljivost, nametljivost i individualni profit . Uz Račana je i Mesić počeo značajno polirati svoje nekoć legendarno oštre stavove prema sablastima tuđmanizma, što se zorno očitovalo preko njegovoga raskošno populariziranoga susreta s Ivićem Pašalićem. Institucija predsjednika indiskretno se profanira – po zakonu spojenih posuda – gotovo koliko i institucija Vlade. Nakon posljednjega u nizu “velikih pomirenja” Račana i Budiše, Vlada nastavlja funkcionirati kao interesni klub lišen minimuma zajedničkoga smisla, koji se pred javnošću cinično poziva na svoju imaginarnu “programsku suglasnost”.

Skandalozni egoman i frustrirani gubitnik

Potrebna je iznimna doza nezainteresiranosti za građansko raspoloženje u Hrvatskoj da bi se provela operacija instaliranja Budiše na mjesto potpredsjednika Vlade. Radi se zapravo o nečuvenome potezu koji bi Račana drastično koštao kredibiliteta, pod uvjetom da premijer nekakvim kredibilitetom još uvijek raspolaže. Budiša je kulturološki i psihosocijalni, više nego politički fenomen. Radi se o originalnome barjaktaru revolucije koja teče, i hodajućoj potvrdi da zadrtost u Hrvatskoj nepogrešivo trijumfira. Za Budišinu karakterizaciju dovoljan je već jedan detalj: političar čiji je glasnogovornik profil poput Joška Kontića, mogao bi se u uljuđenijoj državi natjecati samo za položaj šefa dignitetskoga stožera u ilegali.

U koalicijskome krugu, međutim, kulturološki atributi nisu vrijedni pažnje. Budiša je politički čudak bez ikakvoga programa, nezainteresiran za uspostavu normalnoga reda vrijednosti u državi, kolaborant s desnicom okružen rudimentima, egoman sklon neprestanome izazivanju političkih skandala, gubitnik na predsjedničkim izborima koji je naknadno izgubio i povjerenje svoje cjelokupne stranačke elite, i čiji taktizersko-nacionalistički stavovi u međunarodnim krugovima izazivaju averziju. Ipak, on je Račanov izbor za potpredsjednika Vlade koji je – ni više ni manje – zadužen za “koordiniranje unutarnje i vanjske politike”. Gdje su korijeni te bizarne promocije? U činjenici da se Budiša nameće, da izaziva, traži, ucjenjuje, da se poziva na deplasirane predizborne dogovore od kojih je i sam u međuvremenu demonstrativno odustao? Ne. Korijeni su u premijeru i njegovome politbirou, kojima je savršeno svejedno kako će izgledati hrvatska scena, sve dotle dok su na njoj zaštićene njihove sinekure.

STUPAC TJEDNA: ORTYNSKI, ‘ZLOČINAČKA’ I RAČAN

Zagrebački proces “zločinačkoj organizaciji” zasnovan je s tužiteljske strane na montiranim, fabriciranim i unaprijed dogovorenim svjedočenjima pripadnika jedne bande, koji su – u zamjenu za obećane pravne povlastice – ne samo optužili pripadnike druge kao isključive počinitelje serije zločina i izgreda u Zagrebu, nego su usput periodično pokušavali kompromitirati šefa države Stipu Mesića, uz njega i direktora Nacionala Ivu Pukanića, odnosno pojedine osobe za koje im je sugerirano da su s Mesićem ili Pukanićem bliske.

“Svjedočenja” su bila primitivna i prozirno lažna, i izgovarali su ih osuđeni mučki ubojice, ali unatoč tome publicirana su na televiziji i u pojedinim dnevnim listovima bez komentara, kao da iza njih stoje autoriteti. Operacija kreiranja spomenutih lažnih iskaza organizirana je u uredu državnoga odvjetnika Radovana Ortynskoga, zbog njegovih političkih obračuna i ucjenjivanja. O tome postoje nedvojbene spoznaje. Premijer Ivica Račan i njegov kabinet već dulje vrijeme znaju da ured državnoga odvjetnika proizvodi veliku namještaljku, ali i dalje ne diraju Ortynskoga. Toliko, za sada.