Denis LatinHrvatski su se političari definitivno razišli sa svojim biračkim tijelom. Višemjesečna iscrpljujuća kriza koalicijske vlasti danas je za većinu površnih analitičara samo borba za njihove parcijalne i partitokratske interese koji nemaju ničega zajedničkog s interesima hrvatskih građana. No uzroci fijaska političke elite, koja se predstavljala spasiteljem u sumraku kasnog tuđmanizma, već su odavno očiti: Račan i Budiša nisu imali razrađenu strategiju, taktiku i tehnologiju kojom bi ostvarili javna obećanja niti su bili svjesni što njihova dosljedna primjena znači za političke suparnike, a time i za stabilnost vlastite političke pozicije.

Račan, Budiša i ostali izbore su dobili na formuliranju politike koja je trebala biti radikalno drukčija od one potkraj već sasvim potrošene i oronule kasnotuđmanovske i pašalićevske. Otvaranje Europe i svijeta prema dotad izoliranoj i samodovoljnoj Hrvatskoj nakon promjene vlasti pretvorilo se u nagradni bon koji je vrlo brzo samome sebi postao svrhom. Suradnja s Haaškim sudom, čije je utemeljenje potaknula i sama Hrvatska, nedosljednom i nekonzistentnom politikom koalicijskih partnera pretvorila se u kamen smutnje i razdjelnicu koja Račana dijeli od Budiše, jedne Hrvate od drugih, a Hrvatsku od svijeta. Nedvosmislenim prihvaćanjem jedine izgledne politike na prostoru bivše Jugoslavije – politike individualizacije krivnje, rješavanja sporova sa susjednim zemljama, povratka prognanika i izbjeglica, prihvaćanja europskih rješenja manjinskih pitanja, slobodne trgovine i ekonomske suradnje –
Hrvatska je trebala zauzeti snažniju i konstruktivniju ulogu u ovom dijelu Europe. Umjesto da prihvaćanjem pravila novog i pravednijeg međunarodnog poretka koji katkad traži žrtve i ustupke, izbori respektabilnu poziciju s koje bi susjedima i međunarodnoj zajednici nametala vlastite ideje, razvojne projekte i tempo rasta i razvoja, Hrvatska se bojažljivošću svoje oportunističke političke elite uvukla u nove izolacijske krugove. Nova vlast pristala je na obračunavanje s podmetnutom i izmišljenom floskulom o upitnosti vlastitoga rodoljublja plašeći se faktima demaskirati domoljublje onih koji su Hrvatsku destruirali i rasprodavali radi vlastitih a ne svetih nacionalnih interesa. Tako su trećesiječanjski borci za bolju prošlost i sretniju budućnost pristali da im tempo i ciljeve diktiraju oni koji su Hrvatskoj već jednom nanijeli zlo.

U njihovo ime odustali su od toliko isticanih ciljeva koji su imali ispraviti toliko omraženu pretvorbu, smislivši neodrživu tezu o nemogućnosti njenog poništenja, opravdavajući to strahom od izostanka stranih ulaganja. Izostalo je i jedno i drugo. Vlast koja se predstavljala kao lijeva i liberalna nikad nije pokazala sluha za prava malih, slabih i opljačkanih. Ona udovoljava samo onima koji joj mogu parirati svojom moći poput Katoličke crkve, kojoj je nedavno velikodušno ponudila 30-ak posto dionica Croatia osiguranja. Petorica tetoše samo jake, javno demonstrirajući koliko su slabi. Ne prava nezaposlenih, ne dostojanstvo radnicima, ne stimulacija povratnicima, ne impuls uspješnima i talentiranima, ne sloboda kreativnima i kritičnima. Podrška onima koji su do vlasništva došli pretvorbenim malverzacijama, podrška onima koji imaju monopol, sklanjanje s puta onima koji prijete mržnjom, minoriziranje onih koji se bore za pravdu i istinu.

Trećesiječanjska garnitura ne utvrđuje poštena pravila, ne trasira vizije razvoja, koji će cijelo društvo povući prema blagostanju, ona se više brinu o onima koji imaju nego o onima koji nemaju iako su već odavno shvatili da oni koji imaju stečevinu nisu dobili po tržišnim propozicijama nego po kriterijima političke podobnosti koje su u vlastitoj praksi i sami već dobrano iskušali.

Tragikomedija koja već mjesecima traje u odajama Banskih dvora samo je zavaravanje birača. Nesposobnost da se otvore i rastrančiraju krucijalna društvena pitanja, otvore procesi tranzicije u demokratsko, građansko i kompetitivno društvo, eliminiraju stranački i partikularni interesi za koje su se vezali dolazeći na vlast, dovela ih je u sadašnju nerazmrsivu pat poziciju. Prepuštanje života i razvoja demokratskim i tržišnim zakonitostima, instaliranje pravnoga poretka i poštovanje europskih mjerila – za naše bi političare značilo smrtnu presudu. Njihova bi misija izgubila svaki smisao, njihova namjera da nas još jednom pretvore u građane-idiote pala bi u vodu, a njihovo nesnalaženje u modernoj politici i arhitektonici građanskog društva postalo sasvim očito.

Partitokratske razmirice

Hrvatske političke stranke doživljavaju svoj suton. Umjesto da se pred javnošću natječu za izvođenje radova u rekonstrukciji Hrvatske u moderno djelotvorno, pluralističko i bogato društvo, u čemu su prisiljeni koristiti sve domaće i strane intelektualne i materijalne resurse, hrvatska se partitokracija glođe oko nekoliko fotelja koje u vidokrugu širem od Markova trga ne vrijede podrške međunarodne zajednice, živaca razočaranih birača i strpljenja intelektualne i moralne Hrvatske.

Petorka se ne brine o budućnosti građana Hrvatske, ona nas samo priprema za dolazak još jedne nekompetentne i uzaludne ekipe koja se poput nje neće baviti projektima, građanima i njihovim životima, nego sitnim stranačkim, sumnjivim kapitalističkim i nenacionalnim interesima. Ni ta nova, kao ni ova sadašnja vlast neće biti u stanju konzistentno i cjelovito riješiti ni jedan gorući problem hrvatske sadašnjice. Razlozi su vrlo jednostavni – rješenja se ne nalaze u stranačkim ograncima i kancelarijama, nego u znanjima i sposobnostima afirmiranih i darovitih ljudi. Ni jedna ni druga politika ne želi ih vidjeti na svjetlu dana zato što partitokracija kao preživljeni sustav instrumentaliziranja društvene moći tada zaista mora doživjeti svoj definitivni zalazak.

Gola stranačka politika premrežila je Hrvatsku i uništila sve njene kreativne potencijale. Njena bliskost s društvenim elementima preživjelih sustava koji ne žele nikakve promjene i stoga svim silama stopiraju izgradnju moderne države i njenih nepristranih i autonomnih institucija, dovodi u pitanje njenu građansku i europsku orijentaciju. Politika im u tome svestrano asistira. Država koja prestaje funkcionirati u trenucima kad se nekoliko stranačkih lidera posvađa oko dvije, tri fotelje najbolje pokazuje njenu snagu, organiziranost i profesionalnost.

Dvanaest godina teške borbe za hrvatsku državu stoga se na trenutak može učiniti uzaludnim. Srećom, nije tako: uzaludne su bile samo naše iluzije da će sve njene probleme riješiti političari zarobljeni motivima prošlosti i vlastitog misionarstva. Te se iluzije danas raspadaju i u ovom trenutku rađa se još jedna šansa za građansku i kompetentnu Hrvatsku.