Objavljeno u Nacionalu br. 331, 2002-03-19

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Strah od smrti je umjetnički plodotvoran ali treba ga lišiti lažnog pijeteta i licemjerna tugovanja

Ima više onih koji bi, umjesto ljiljana, orhideja i gladilola, na svome grobu voljeli vidjeti silikonske sise i nabildane guzice iz porno časopisa

Zoran FerićZoran FerićNajpoznatije mitske ljubavnike, Pirama i Tizbu, iz čije se tragične priče razvila i priča o Romeu i Juliji, pokopali su zajedno, u jednome grobu da bi im se popeo pomiješao i da bi i poslije smrti ostali sjedinjeni. O toj je stvari pisao i francuski enciklopedist Diderot, iznoseći prilično smjelu pretpostavku da se prah ljubavnika u grobu prožima, miješa, sjedinjuje i da možda nije izgubio svaku sposobnost osjećanja. Slično tome, njemačkog umjetnika Karla Friedricha Lentza pokopat će s gumenom lutkom. Što nam to govori o suvremenom poimanju umiranja i pokapanja?

Na početku valja reći da je spomenuti Nijemac i ekološki svjestan. Nakon što je od nadležnih ishodio dozvolu za takav “ljubavnički” pokop, upozorio je da njegova zagrobna partnerica mora biti izrađena od organskih materijala kako bi se olakšalo raspadanje i sačuvao okoliš. Ne znam je li spomenuo da mora biti i napuhana, ali to se valjda podrazumijeva. Naravno da je ova njegova briga za planet Zemlju i buduće generacije dirljiva u istoj onoj mjeri u kojoj je dirljiva i scena iz filma “Plavo”, poljskog redatelja Kischlowskog, u kojoj vidimo pogrbljenu staricu koja se jedva kreće i posljednjim naporom ubacuje veliku bocu u kontejner za staklo. Čovjek zastupa mišljenje da njegove prekogrobne orgije ne smiju ugrožavati prirodu. Dakle, čistoća prije svega.

Međutim, publicitet koji je ova namjera dobila u svakom slučaju onečišćuje određeni tip malograđanskog morala i poimanja da je smrt nešto tužno i ozbiljno i da smo, kada se o smrti govori, svakako u domeni božjih poslova koji su, kao i on sam, u ograničenoj svijesti mnogih i tužni i ozbiljni. A gumene lutke s tugom i s ozbiljnošću nemaju veze. Ovaj čovjek, dakako, nije usamljen u svojoj namjeri. Ima više onih koji bi, umjesto ljiljana, orhideja i gladiola, na svom grobu voljeli vidjeti silikonske sise i nabildane guzice iz pornografskih časopisa. I jedno i drugo je šareno, ali isto, navodno, nije. Ljude pokapaju sa zlatninom i satovima i to je dobro i normalno, a kad netko želi napuhanu lutku sa tri otvora, odjednom se to pojavljuje kao senzacija.

Kratke se vijesti o takvim bizarnim sprovodima pojavljuju tek ponekad u novinama i služe kao predah od velikih političkih i ekonomskih tema, koje nas svakodnevno deprimiraju. Između krize Vlade i krize Riječke banke, pojavila se i ova notica koja bi nas trebala uvjeriti da je svijet, usprkos Pašaliću, Budiši i Račanu, nelikvidnosti, financijskim gubicima, nezaposlenosti i, konačno, usprkos našoj smrtnosti, još uvijek veselo mjesto. A veselim ga čine upravo ti, veseli ljudi koji se mogu šaliti i s vlastitom smrću. Osobno bih volio biti jedan od takvih veseljaka, a budući da nisam ljubitelj gumenih lutaka i da onu koju imam napuhujem samo za Novu Godinu i vješam na luster, umjesto balona, volio bih, recimo, da me pokopaju s bakalarom. Naravno, to ne znači da sada, dok sam još živ, (a nadam se da ću još dugo) imam seksualne odnose s bakalarom, nego da ga volim onako, drukčije: s krumpirom. Pri tome, dakako, više bakalara, a manje krumpira. Doduše, nije loš ni srneći but i svakako mislim da je to jedna vrlo praktična stvar da se ponese na onaj svijet.

Zašto svatko ne bi bio pokopan s onim što voli? I, uostalom, zašto je čovjek morao od vlasti tražiti dozvolu za ukop s lutkom? Da li zato što većina ne koristi lutke za seksualne igrice ili zato što je to predmet jedne uznemirujuće autocenzure kad je riječ o umiranju i pokapanju?

Istina je da većina muškaraca ne koristi gumene lutke za svoje seksualne potrebe, ali je isto tako istina da ih velik broj kao lutke koristi žive žene. Strogo odjeljivanje nagona od emocija pruža nam svima s vremena na vrijeme mogućnost da partnera doživimo kao lutku i tu ne vidim puno lošega. Loše se javlja tek kad se nad tom činjenicom moralistički zgražamo. Da bi se čovjek oslobodio paralizirajućeg straha od smrti i učinio ga plodonosnim, kakav on i jest ako ga shvatimo krležijanski, kao svojevrstan temelj svakog umjetničkog bavljenja svijetom, mora u prvom redu demistificirati umiranje: lišiti ga lažnog pijeteta i licemjerna tugovanja.

Jedna od najjačih scena iz romana Johna Irvinga “Svijet po Garpu” jest dio gdje tast glavnog junaka, Garpa, dugogodišnji udovac, umire od infarkta, masturbirajući nad pornografskim časopisom, a Garp ga “uređuje” i sklanja časopis da bi ga oslobodio poniženja tjelesnosti. U toj je sceni sadržano sve što nas muči po tom pitanju: nagon, poniženje, samoća, licemjerje, zloba sudbine i zloba ljudi, sažaljenje, ironija i patetika. Priznajem da je ovakva smrt jedan od mojih pritajenih strahova, a siguran sam da se mnogi muškarci boje upravo ovakvog odlaska iz ove doline suza.

Karl Friedrich Lentz nas je, izabravši lutku za svoju prekogrobnu družicu, oslobodio tog straha, demistificirao i depatetizirao čin pokapanja. Svaka čast! A za pedeset godina, koliko se nadam da ću još živjeti, volio bih da mi Đermano Senjanović Ćićo na pogrebu čita jedan svoj tekst iz novog Ferala, pa da mi ljudi s pogreba odu nasmijani i optimistični. Ponajprije zato što su živi, a i zato što Feral još traje.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika