Barack Obama i njegov ministar financija T. F. GeithnerNije mi jasna odluka o smanjenju kreditnog rejtinga SAD-a. Uvjeren sam da će naša vlada vratiti svoje dugove, a nitko u povijesti nije se obogatio kladeći se protiv SAD-a", tim riječima je prošlotjednu odluku agencije Standard&Poor's da smanji kreditni rejting SAD-a komentirao najbogatiji svjetski financijski ulagač Warren Buffet. Tek 24 sata kasnije, Buffetova kompanija, golemi investicijski konglomerat Berkshire Hathaway, objavila je svoje poslovne rezultate za drugo tromjesečje ove godine.

U tom razdoblju, od travnja do lipnja - kad je postotak zaposlenosti američkih građana dosegao najnižu razinu u povijesti, dug države porastao za 500 milijardi dolara, a gospodarstvo tek za 1,3 posto - Buffetova tvrtka povećala je profit 74 posto u odnosu na isto razdoblje prošle također vrlo profitabilne godine. Taj profit nije se temeljio na proizvodnim, transportnim i trgovačkim tvrtkama koje Berkshire posjeduje. Podružnicama koje se bave komunalnim poslovima, energetikom, avioprijevozom, trgovinom i osiguranjem pao je promet u odnosu na prošlu godinu, a cijela grupa ostvarila je 12 posto manji prihod. Ipak, sve to nadoknađeno je zahvaljujući golemu porastu profita u Buffetovu financijskom poslovanju, od povećanja vrijednosti vrijednosnih papira koje posjeduje do rasta prihoda najveće svjetske investicijske banke Goldman Sachs u kojoj također ima velik udio.

Buffet je najbolja metafora američke ekonomije u kojoj realna ekonomija i proizvodnja propadaju, federalna vlada grca u dugovima, većini građana životni standard pada, a manjina povlaštenih financijaša, ulagača i špekulanata zgrće bogatstvo. Više nego prije Amerika, a i cijeli svijet, talac je banaka, investicijskih kuća, fondova i rejting-agencija - krupnih financijskih igrača koji su nadnacionalni centri moći, neovisni i izvan kontrole tradicionalnog političkog establišmenta. Taj sustav morat će se mijenjati i to je zapravo poruka Kine, Rusije i još nekih država o tome da "Amerika mora početi živjeti na vlastiti račun".

Niz ekonomskih indikatora ukazuje na to je li neka država u opasnosti od ulaska u dužničku krizu, a SAD sa svakim od njih stoji loše. Tako se smatra da je država prezadužena ako joj javni dug dosegne razinu od 100 posto bruto nacionalnog dohotka, a SAD je to prešao prije nekoliko mjeseci. Nadalje, smatra se da ukupan projiciran dug neke države, dakle one obveze za koje se zna da će nastati, ne smije prelaziti razinu do 250 posto BDP-a. Američke nepokrivene buduće obveze, zahvaljujući velikim budućim izdacima za zdravstvo, trenutačno iznose nešto manje od 400 posto BDP-a.

Također, granicom bankrota smatra se i kad količina novca potrebna za otplatu duga u jednoj godini prijeđe 30 posto ukupnog prihoda od poreza. SAD je i to ove godine premašio. Pridoda li se tomu proračunski deficit - američka vlada ove će godine potrošiti 1,3 bilijuna dolara više nego što će zaraditi - te slab rast i nemogućnost političkog dogovora oko ekonomskog oporavka, dovoljno je indikatora na osnovu kojih je S&P donio svoju odluku.

Za Baracka Obamu ta odluka najveći je politički poraz u dosadašnjem mandatu, a ironično je da ga je zadala rejting-agencija, inače sastavni dio američkog financijskog sektora, čije gubitke vlada već gotovo četiri godine pokriva i zahvaljujući kojem je golemi javni dug i nastao.
Standard&Poor's tu je imao vrlo istaknutu ulogu. Agencija je godinama izdavala potvrde o najboljem mogućem rejtingu za stotine milijardi dolara, financijske derivate i slične vrijednosnice, da bi se 2008. pokazalo da je veći dio njh bezvrijedan, a oni koji su vjerovali agencijinu rejtingu mogli su izgubiti bogatstvo. Izbila je recesija, a gubitke banaka pokrila je država. Odgovornost S&P-a, kao ni drugih dviju velikih rejting-agencija Moody's i Fitch, nije utvrđena, pa su razumljive reakcije niza uglednih američkih financijskih stručnjaka i ulagača da je odluka o rezanju američkog rejtinga nepravedna i preuranjena.

Njihov je stav, koji dijeli i Buffet, jednostavan. Unatoč svim problemima, SAD dug može vraćati jer je izražen u dolarima, a američka središnja banka ima ovlasti da tiska dolare. Upravo zbog toga, tvrdi se, isplata duga ne može doći u pitanje. Tek rijetki američki analitičari primijetili su da je ta činjenica zapravo i ključni uzrok problema u kojima se država nalazi. Američki dolar smatra se rezervnom svjetskom valutom, što znači da ostale države svijeta oko 70 posto svojih ukupnih deviznih rezervi drže u toj valuti, ali i da su cijene većine ključnih energenata, roba i usluga izražene u dolarima. Zbog toga postoji stalna globalna potražanja za dolarom, a kako ovlasti za njegovo tiskanje drži američka središnja banka, tamošnja vlada već desetljećima tu prednost koristi da bi osigurala vrlo povoljno kreditiranje vlastitog gospodarstva.

Taj jeftini kapital zapravo je temelj američkog sna. Nova kuća, automobil, privatni biznis - sve to američki građani mogli su financirati jeftinim kreditima bez pologa i jamstava, a kako je vrijeme prolazilo, kriteriji su bili sve slabiji. Još prije nekoliko godjna, bilo je sasvim uobičajeno da banka bez jamca i pologa odobri stambeni kredit od 500 tisuća dolara osobi s godišnjim primanjima manjima od 40 tisuća.

Sredinom 80-ih banke su shvatile da zaradu od hipotekarnih kredita mogu maksimalizirati okrupnjujući ih u dervate, svojevrsne financijske instrumente kojima bi se onda trgovalo. Zarada je bila postojana, a interes za derivatima golem. Kako je novac od FED-a bio stalno dostupan, a njihova uspješnost mjerena prema vrijednosti plasmana, bankari su neprestano izmišljali nove načine kako povećati njihov broj. Primjerice, napravila bi se ponovna procjena vrijednosti nekretnine obuhvaćene ranijim kreditom, a ako bi bila veća od inicijalne, vlasniku bi ponudili da svoj kredit poveća za iznos razlike, uz istu visinu rate. Ukupna zaduženost građana se povećavala temeljem virtualne vrijednosti njihovih nekretnina. Kad je balon puknuo, a cijena nekretnina počela padati i SAD upao u recesiju, stotine tisuća vlasnika nisu mogli ili nisu željeli otplaćivati kredite, a oni koji su novac uložili u vrijednosne papire temeljene na njhovom nekretnina suočeni su s milijardama dolara gubitaka. Virtualna vrijednost pretvorila se u stvarni dug, a banke su u pomoć pozvale državu.

Da stabilizira situaciju i umiri tržište, država je od privatnih financijskih institucija preuzela 900 milijardi dolara nenaplativih kredita, s 500 milijardi sanirala gubitke nekih od njih, te im omogućila praktički neograničen izvor kredita s kamatnom stopom od 0,1 posto. Kako je u međuvremenu kriza hipotekarnih kredita prerasla u recesiju, Vlada je utrošila i ogromne novce za subvencioniranje privrede. Samo za vrijeme Obamine administracije 3,8 bilijuna dolara nastalo je kao posljedica tih mjera.

Ipak, u gospodarstvu je napretka bilo vrlo malo, dok se financijski sektor brzo vratio profitabilnosti. U manje od dvije godine prosječna vrijednost dionica na burzi u New Yorku udvostručila se, a za menadžerske bonuse na newyorkškom Wall Streetu prošle je godine isplaćena 21 milijarda dolara, 120 tisuća po glavi. Bonusi su veliki jer su i profiti veliki, a oni su direktna posljedica goleme količine jeftinog novca iz FED-a koji je poslužio kao pogonsko gorivo za špekulante. Zbog toga su cijene nafte, žita, ruda i ostalih roba rasle su, pa se može zaključiti da su građani SAD-a prvo platili sanaciju banaka, onda im dali povoljni kapital za trgovanje, te na kraju kroz povećanu cijenu energije i većine ostalih potrošačkih roba i usluga omogućili im golemi profit.

Kako zaustaviti taj ciklus zaduživanja zasad je nejasno, no jedan od prijedloga je i stvaranje nove svjetske rezervne valute umjesto dolara. Taj prijedlog i službeno je u javnost iznijela Kina, najveći kupac američkih državnih obveznica - državnog sredstva zaduživanja. Kineska logika je jasna. Ako SAD više nema mogućnost da tiskanjem dolara otplaćuju vanjske dugove, to će ih prisiliti da dovedu financije u red. Iako su neki mediji taj kineski zahtjev protumačili kao početak kraja dolara kao rezervne svjetske valute, uz zaključak kako Kina takav scenarij može sama izazvati tako da umjesto američkih obveznica počne kupovati neke druge, to se neće uskoro dogoditi. Naime, Kina nema alternativu za ulaganje u američke obveznice. Zahvaljujući golemom vanjskotrogvinskom suficitu raspolaže s ogromnim količinama gotovog novca kojeg mora negdje uložiti, ako želi izbjeći golemu inflaciju koja bi nastala da ga pusti na tržište. Jedine tri vrste vrijednosih papira kojih ima dovoljno za toliki iznos su američke, japanske i euroobveznice. S obzirom da iz povijesnih i političkih razloga Kina ne želi u značajnijoj mjeri ulagati u Japanu, preostaju SAD i EU.

S druge strane, SAD je najveće tržište za izvoz kineske robe i za pretpostaviti je da Kini nije u interesu nekakvim spekulativnim udarom izazvati povratak recesije koji bi na kraju rezultirao i manjom prodajom njihovih proizvoda. Nadalje, prepreka svrgavanju dolara je i tradicija. Neka svjetska tržišta danas su toliko vezana za dolar da bi prebacivanje na neku drugu valutu već iz tehničkog apekta bilo golem problem. Primjerice, najveća svjetska burza za trgovanje robom Nymex nalazi se u New Yorku. Da bi se naftom ili nekom drugom robom počelo trgovati u drugoj valuti, ta burza morala bi biti izmještena iz SAD-a.

Tamošnje vlasti takav scenarij sigurno neće dopustiti, a dokaz toga je i financijska politika koju SAD odendavno vodi prema EU. Naime, euro je jedina valuta koji bi mogla zamijeniti dolar kao rezervna svjetska valuta, pa je stoga logično da eskalacija krizeu Europi u ovom trenutku SAD-u odogovara. Posljedica tog interesa vjerojatno je i nedavna odluka američkog Kongresa koji je FED-u savjetovao da privremeno suspendira kreditne aranžmane za Europsku centrlanu banku i europske države. Naime, FED je godinama Europi omogućavao da po niskoj kamatnoj stopi otkupljuje dolare. Kako značajan dio europskih zemalja ima kredite i obveze koje mora ispaltiti u dolarima, a više ih ne može dobiti od FED-a, bit će prisiljeni kupovati ih na slobodnom tržištu, a ta će potražnja uzrokovati rast tečaja dolara. Stoljetno savezništvo Europe i SAD-a u narednim godinama gotovo sigurno će biti na kušnji, kao i američki status jedine globalne supersile.

Naime, ekonomska i financijska kriza dovest će do prispitivanja temeljnih ciljeva američke vanjske politike. Današnji troškovi SAD-a za vojsku, domovinsku sigurnost i diplomaciju iznose oko 1,1 bilijuna dolara godišnje, što je gotovo jednako ukupnom deficitu. Zbog troškova ratova u Iraku i Afganistanu ukupni američki dug povećao se za 40 tisuća dolara po kućanstvu, no nisu problem samo ratovi. SAD posjeduje 823 vojne baze izvan granica države i kontrolira površinu od 120 milijardi četvornih metara prostora. Da bi to bilo moguće, 2,5 milijuna pripadnika američkih oružanih snaga stalno je stacionirano u inozemstvu. Na diplomaciju odlazi daljnjih 55 milijardi dolara godišnje, a pomoć Iraku, Afganistanu i ostalim državama i višestruko veći iznos od toga. Dakako, neki će reći da će se taj iznos cijeli SAD-u vratiti kroz aktivnosti američkih tvrtki u tim državama, no to se zasad nije dogodilo. Amerika, zapravo, više nema novca da bude svjetski policajac, barem ne na način kako je to radila proteklih deset godina, a Kina, Rusija i ostale brzorastuće države takvu politiku više ne žele financirati.

Poznati mislilac iz antičkog Rima Publije Sir zapisao je: «Mali dug stvara dužnika, a veliki neprijatelja». Amerika danas ima sve manje prijatelja, a ukoliko želi zadržati status svjetske supersile, morat će se značajno promijeniti, kako u načinu na koji se predstavlja u svijetu, tako i u modelu na koji funkcionira unutar svojih vlastitih granica. Smanjenje kreditnog rejtinga tek je početak tog procesa.