Predsjednik Francuske Sarkozy tvrdi da su reforme u Siriji mrtveTo što je Bijela kuća već učinila "najduži" korak prema Siriji otkako je kriza u ovoj državi kulminirala masovnim ubijanjem prosvjednika protiv Basharova režima, ne znači da bi se u toj arapskoj zemlji mogla ponoviti Libija, pogotovo kad je riječ o mogućoj vojnoj intervenciji. Gledano iz vizure Washingtona, oštra retorika i prijetnje se nastavljaju: glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney izglačao je prilično šifrirana upozorenja, ali to ne znači da se sirijskom režimu približio "dan D".

"Sjedinjene Države nisu ništa investirale u Bashara al-Assada da bi ostao na vlasti", rekao je Carney u danu kada su se one druge, ne političke, već istinske investicije na Wall Streetu stropoštale, među ostalim i kao reakcija na šuplji kompromis republikanaca i demokrata oko dužničkog plafona. Analitičari su požurili protumačiti Carneyjeve riječi kao jednu vrstu pranja savjesti prema svijetu, jer čini se da Washington ne može učiniti mnogo da zaustavi ubijanje na sirijskim ulicama. Sve to imajući u vidu vlastite političko-ekonomske realitete, ali i dinamiku u Ujedinjenim narodima oko Sirije. Ipak, Bijela kuća govori ovih dana politički korektno, navodeći preko svog glasnogovornika da ne želi više vidjeti al-Assada na vlasti. "Ne želimo ga vidjeti u Siriji u ime sigurnosti", rekao je Carney, dodajući da se na Assada gleda kao na "uzrok nestabilnosti u Siriji". Ali nema više onih poziva kao Gadafiju početkom minulog proljeća, kada se od libijskog vođe iz Washingtona tražilo "da ode, i to odmah". Izustio je to nekoliko puta i predsjednik Barack Obama osobno.

Riječi upozorenja al-Assadu nisu dobile puni zamah jer je nekako u isto vrijeme, boraveći u Bagdadu, zapovjednik Udruženog stožera američke vojske admiral Mike Mullen rekao da "uopće nema nikakvih indikacija" da će se Amerikanci umiješati u bilo kakvu vojnu intervenciju protiv Sirije. "Mislim da trebamo koliko je moguće više političkog i diplomatskog pritiska, da bismo osigurali promjene koje priziva toliko mnogo zemalja", rekao je Mullen na kraju posjeta Iraku. U isti čas iz Londona su stigle vijesti da je Velika Britanija već odbacila svaku mogućnost vojne akcije protiv Sirije. U isti mah stvari su se zaoštrile na diplomatskoj fronti, ovdje u Ujedinjenjim narodima u New Yorku. Na East Riveru Rusi su ponovno započeli neki hladnoratovski ples, prijeteći vetom oko zagovarane rezolucije Vijeća sigurnosti protiv sirijskog režima. No ovoga puta ruski rival nije Amerika, kao prije pedesetak godina kada su se lomila ideološka koplja u bipolarnom svijetu. Američko mjesto sad je zauzela Sarkozyjeva Francuska. Alain Juppe, francuski ministar vanjskih poslova, mnogo je eksplicitnije od Amerikanaca i Britanaca zaprijetio Assadu, a imajući u vidu što su upravo Francuzi napravili od rezolucije Vijeća sigurnosti br. 1973 (usvojene 17. ožujka s namjerom da se samo zaštite civili, ali ne i da se ruši režim u Libiji) jasno je što je alarmiralo Moskvu.

"Situacija je veoma jasna. U Siriji je proces reformi mrtav i mislimo da je Bashar izgubio legitimitet da vlada zemljom", rekao je Juppe u Brooking Instituteu u Washingtonu. U isto vrijeme, Washington i London vidljivo su ostali suzdržani - Amerikanci i Britanci nisu otišli tako daleko, nisu čak ni spomenuli da je Assadov režim izgubio legitimitet. Toj američko-britanskoj "neodlučnosti" oko Sirije nije razlog samo libijski vreli pijesak, u čijim podzemnim bunkerima Gadafi već pet mjeseci odolijeva napadima NATO-a, nalikujući sve više na nekog Fidela Castra iz Sahare. Zapravo, Washington u Siriji još uvijek ne prepoznaje onu snagu ni organiziranost oporbe koja postoji u istočnoj Libiji sa sjedištem u Bengaziju.
Uza sve, ne treba zaboraviti da se u sirijsko-libijski koloplet poslije lipanjskih izbora (ne)očekivano uključila turska administracija Recepa Tayyipa Erdogana. Turci, na čelu sa svojim agilnim šefom diplomacije Ahmedom Davutogluom, inzistiraju na tome da se i u Siriji i u Libiji prvo treba dogoditi demokracija kao conditio sine qua non - uvjet bez koga se ne može. Rade to samoinicijativno, ali uz prešutnu naklonost Amerikanaca.

Washington tako može odahnuti, znajući da druga najjača država u NATO-u, Turska - pouzdano, na terenu, a ne samo među birokratima u UN-u - predvodi diplomatsku akciju u tom dijelu Bliskog istoka.
No Arapsko proljeće već je postalo vrelo i krvavo arapsko ljeto, a vjerojatno će se nastaviti i kao arapska jesen i zima. "Nema sumnje, Vijeće sigurnosti je paralizirano oko Sirije i tamošnjih neselektivnih ubojstava civila upravo zbog Libije", kaže mi šef dopisništva rimske novinske agencije Inter Press Service (IPS) u New Yorku, Thalif Deen, te nastavlja: "Devastacija koju je uzrokovala zapadna vojna alijansa u Libiji, opravdana zaštitom civila, odvratila je Rusiju, ali i Kinu, od bilo kakve jače akcije protiv Sirije." Deen tvrdi da su najmanje četiri od pet zemalja (Brazil, Indija, Kina, Njemačka i Rusija) koje su prošloga puta ostale suzdržane oko rezolucije Vijeća sigurnosti o Libiji, u koju je "nesretno" inkorporiran paragraf uptrebe "svih dopuštenih mjera", sada izričito protiv ikakve slične rezolucije o Siriji. Rusija je prošloga tjedna demonstrirala taj svoj stav.

Praktički je natjerala Vijeće sigurnosti da usvoji veoma blago predsjedničko priopćenje u kojem je osuđeno kršenje ljudskih prava u Damasku, ali i nasilje prosvjednika prema sirijskim vlastima koje su po civilima pucale iz tenkova i artiljerije. Na ruku Rusima išao je i indijski veleposlanik Hardeep Singh Puri, predsjedavajući Vijeća sigurnosti u kolovozu; on je izbjegao odgovore na svako pitanje novinara o spomenutom predsjedničkom priopćenju u UN-u kojim su civilne žrtve i vojnici koji su po njima pucali gotovo izjednačeni.
"Svi koji su odgovorni, morat će i odgovarati", rekao je Ban Ki-moon na kraju "probne" sirijske sesije Vijeća sigurnosti na kojoj je izmjeren odnos snaga između Rusije, Kine i ostalih. Ki-moon je dodao da sirijske vlasti trebaju surađivati s UN-ovim Uredom za ljudska prava te najavio da će za dva tjedna izaći s "nepristranim i činjenično istinitim" izvješćem o tome što se događa u Siriji. "Možete računati na mene", obećao je Ban Ki-moon, ali s mnogo manje entuzijazma nego kada se zajedničkim snagama prijetilo Gadafiju prije 150 dana. Ali tako je to uvijek kad se Amerika bavi sobom, a manje drugima.