Objavljeno u Nacionalu br. 821, 2011-08-09

Autor: Renato Baretić

Prošla baba s kreditima

Moramo trošiti više novca kojeg nemamo da se mogu izraditi nepotrebna dobra koja ćemo kupiti na kredite koje će nam banke isplatiti od nepostojećeg novca

Čime su to državu zadužili ljudi koji su sebe same zaduživali u švicarskim francima? Kad kažem "državu" ne mislim samo na vlast koja sad panično traži rješenje za njih - jedino zbog nade, jasno, da će u prosincu dobiti kojega glasača više - nego i na sve nas koji smo, za razliku od tih stotinjak tisuća svojih sugrađana, uzimali kredite u eurima, ni ne znajući što činimo, a ima nas barem pet puta više. Čime su, dakle, Vedranine "Uši", pa "Franak" i ini "švicarci" zavrijedili titulu dužnika od posebne državne skrbi? Ničim, naravno.


Zaigrali su igru kojoj pravila ne znaju ni igrači, ni treneri, pa niti sami suci, delegirani od jednako nepouzdane krovne udruge. Svjesno je sva ta čeljad, isto kao i vi ili ja, u dogovoru s punoljetnim članovima uže familije, potpuno trijezna i pribrana, potpisivala sve te ugovore, željna tek stana ili boljeg auta. I ja sam, recimo, kupio auto na kredit u švicarcima, jer mi je moja osobna bankarica (a dobri smo si, sprijateljili smo se kroz dugogodišnju suradnju, nije me išla zeznuti u korist svoga poslodavca!) prije nekoliko godina rekla da mi se to više isplati. Imao sam sreće, otplatio sam zadnju ratu zimus, pa nisam osjetio ovo mahnitanje franka u svoj punini, ali i da nisam, ne vjerujem da bih se učlanio u ijednu od ovih dužničkih udruga. Sam bih jeo svoja govna, jer sam se sam u njih i uvalio. Nisu me ni Jaca niti Roha u njih tjerali, pa da ih sad optužujem za prevaru. Uostalom, već devet godina (još je samo šest pred nama!) gospođa i ja otplaćujemo stambeni kredit u eurima, pod uvjetima što su, sve donedavno, bili daleko nepovoljniji od onih za kredite u švicarskim francima. Nismo birali, jednostavno se tako dogodilo. "Uš" i "Franak" sve do jučer pokazivali su mi dugi nos i prodavali mi pamet, baš kao da su sve sami makroekonomski dvaput izanalizirali i triput prostudirali prije potpisivanja ugovora s tetom za kredite, stoga doista nemam previše sućuti za njihove današnje muke. Nekoliko su godina plaćali jeftinije nego ja, sad će nekoliko godina plaćati skuplje nego ja i - to je to. Na kraju ćemo se svi skupa naći na istoj nuli od koje smo i startali.
Ajde dobro, oni će do te nule ipak doći desetljeće do dva poslije mene, kad otplate i ovo što im premijerka predizborno nudi kao izvrsno rješenje (nalik onom dječjem vicu, u kojem mali Ivica predlaže roditeljima da dobermanu ne skraćuju rep odjednom nego malo pomalo, da ga manje boli) a veliko je pitanje i što će u ovih šest godina biti s eurom, pa možda i ja nadrapam, i put mi onda do te iste nule bude još duži nego "Švicarcima". Ali to je to, to je taj fucking kapitalizam kojemu smo se toliko nadali i toliko ga zazivali da su milijuni Europljana za njega bili spremni i ginuti, nas ovdje da i ne spominjemo. I - evo nas. Tu smo gdje smo, u raljama odumirućeg samoizjedajućeg monstruma kojemu se nikakav suvisliji nasljednik - ni evolucijski, niti revolucijski - još ne da ni naslutiti.
Prije desetak dana, na zatvaranju MedILS-ove "Ljetne tvornice znanosti" u Splitu, dr. Miroslav Radman govorio je klincima i njihovim roditeljima o tome kako bi vrijedilo djeci dopustiti i omogućiti da u formativnoj dobi, u školi, od samog početka, iskušavaju sve što stignu, tako da na vrijeme dospiju odabrati što bi u životu željeli s užitkom raditi, pa da se poslije ne pate do penzije, a onda i u njoj. Odnosno (a to su najvažnije Radmanove riječi koje sam iz toga govora zapamtio) da ne rintaju nešto što osam sati mrze iz dna duše, samo zato da bi sav višak novca mogli potrošiti na šopingiranje i proizvode zabavne industrije, da se barem nekako utješe.
E, u tome je stvar! Vlasti su, nipošto ne samo u Hrvatskoj, počele govoriti o oporavku od recesije čim se pojavio prvi odokativni milipromil izokolne naznake povećanja individualne potrošnje. Vlasti, naime, sve i svuda, parazitiraju na nama i našim životima, pogodujući na svaki način kapitalistima koji ih (također na svaki način) drže u šaci. Nema tu nikakve velike filozofije, sve je to tako još od početaka industrijske revolucije, jedino što se danas pokazuje kako se ni vlasti niti kapitalisti, jedini stvarni vlasnici (nepostojećeg!) novca za koji mi mislimo da je naš (i postojeći!) očito nisu ni najmanje pripremali ni za kakvu stani-pani situaciju, vjerojatno zato što su bili sigurni da će sve to trajati dovijeka, barem njihovog i njihove dječice, a možda čak i duže. I sad smo, eto, svi mi na njihovoj udici i u najbezizlaznoj situaciji dosad: mi ne znamo kako se otkačiti, a oni više nemaju snage da nas izvuku na obalu i spreme u plastičnu kantu s ulovom. Mi ih molimo da malo popuste strunu, da možemo plivati barem par metara tamo-amo, a oni kažu: okej, može, ali morate se malo udebljati i narasti prije smrti. Morate, drugim riječima, trošiti više nepostojećeg novca da biste pomogli proizvodnji novih dobara na koja ćete onda trošiti novi novac koji ćemo vam mi osigurati, premda ne postoji.
Neki sam dan na televiziji, u vezi s aktualnom globalnom financijskom frkom, čuo nečiju tvrdnju da je "cijeli svijet prekomjerno zadužen". Cijeli svijet? Pa kod koga, braćo?!

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika