Među ostalim fenomenima, lokalnu javnu scenu u zadnje vrijeme je – literarno rečeno – “potresla” i polemika aktivista HNS-a i SDP-a na temu upravljanja Zagrebom, u kojoj je zapaženu ulogu odigrao ministar obnove Radimir Čačić. Pojedini psihološki aspekti stranačke svađe o kojoj je riječ, analitički su zanimljiviji od njezinih neposrednih povoda. Na temelju njegovih javnih istupa, spomenutome gospodinu Čačiću dobronamjerni promatrač mogao bi – na primjer – sugerirati da hitno potraži kvalitetnoga savjetnika za personalni image*, ako se i dalje namjerava predstavljati kao građanski tribun. Eminencija HNS-a suviše se često ponaša u stilu slona u staklani, a po komunikacijskoj nerafiniranosti izjednačuje se ponekad s obrascima hrvatskoga političkoga folklora kojima se nominalno suprotstavlja.
Čačićeve retoričke figure pripadaju izražajnome repertoaru pretencioznoga premda oskudno talentiranoga srednjoškolca. Koristeći se priručnim usporedbama iz rječnika desničarskih udruga, SDP je na televiziji patetično optužio za staljinizam. Na press-konferenciji nije bio u stanju dovršiti trećerazredni vic koji je započeo (o “BMW-u za pet tisuća maraka”), jer mu je od ljutnje zakazala memorija. Kad je televizijskoj publici pokušao objasniti svoj program “poticane stanogradnje”, upotrijebio je metafore iz kuharice*: “Već poznatim inozemnim modelima kreditiranja dodali smo malo domaćega papra i soli”, tretirajući gledaoce kao poslovne poluidiote koje ne treba zamarati konkretnim detaljima. U povodu Čačićevih metafora, nejasno je kakve to silne prednosti nudi njegova stanogradnja – jer tisuću sedamsto DEM po kvadratu nije nikakva senzacionalno niska cijena – i zašto se ministar tako militantno zalaže za jednu ideju koju politička konkurencija podvrgava kritici. Ako stvar ne nailazi na univerzalno razumijevanje, za njegov image* bilo bi korisnije da elegantno poruči oponentima: u redu, gospodo, nađite sami nešto bolje, umjesto što se s njima nekontrolirano prepire preko medija. Razina političke atraktivnosti u izravnoj je korelaciji s ležernošću u nastupima; za gospodina Čačića i njegovu stranku uputno je da što brže usvoje taj jednostavan princip funkcioniranja političkoga tržišta, na kojem su stoički aparatčici tipa Zdravka Tomca izgradili trajanje u vječnosti. U strpljivosti, učiti od SDP-a.
Sukob HNS-a i SDP-a oko utjecaja u Zagrebu naglo je, međutim, postao marginalan u usporedbi sa sukobom HSLS-a i SDP-a oko utjecaja u državi. Za razliku od Čačića koji se u bučnoj obrani svojih maglovitih građevinarskih vizija natječe s Homerovim Stentorom, Dražen Budiša u operaciji rušenja Vlade premijera Ivice Račana nastupa poput tihe vode koja podriva planine. Diverzije prikriva stranačkim principima. U prvoj fazi operacije orkestrirao je svoj ponovni izbor za šefa HSLS-a, da bi odmah zatim – eksploatirajući politički “momentum” koji su mu osigurali njegovi desno orijentirani simpatizeri – naredio smjenjivanje trojice ministara iz HSLS-a, samoga sebe kandidirao za položaj zamjenika premijera, i Račana suočio s nemogućim izborom: konformirati se s Budišinim ucjenama, prihvatiti njegove uvjete i pred nacijom se potvrditi kao vjetrokaz bez političkoga karaktera, ili pred Budišinom agresijom po svaku cijenu braniti sastav svoje Vlade i time – zbog kompromitacije koalicijskoga partnera kojem se oduzima pravo smjene vlastitih ministara – izazvati njezinu krizu.
Budišina taktika transparentna je: dovesti Račana u položaj kad će svaki potez koji povuče djelovati protiv njega. Budišini motivi skriveni su i višestruki. Za javnost, on prodaje teozofiju o “nedovoljnoj suradnji ministara sa strankom”. U stvarnosti, njegov primarni cilj je provocirati kaos u političkome sustavu, iz kojega će na površinu izroniti “nove snage”. Na jednoj strani, smjenjivanjem Gorana Granića i društva, i situiranjem samoga sebe na Granićevo mjesto, on pokušava izliječiti privatne komplekse, tj. dokazati publici da u državi nešto znači. Na drugoj, Budiša djeluje u zajednici s Ivićem Pašalićem kao segment konspirativne orkestrirane kampanje za osvajanje vlasti, koja će imati bitno drugačiji kulturološki i ideološki predznak od aktualne.
Njegova diverzija protiv Račana – izvedena u formi preuzimanja nadzora nad HSLS-om i smjenjivanja njegovih ministara – korespondira s Pašalićevom složenom operacijom preuzimanja nadzora nad HDZ-om. Ubrzano se stvara perfidni desni blok pod suverenom upravom Ivića Pašalića, koji građanskim i međunarodnim krugovima Budišu namjerava prodati kao svoj “liberalni” blef. Budišina “revolucija” u HSLS-u predstavlja fenomen komplementaran Pašalićevoj “revoluciji” u HDZ-u, koja je u tijeku. Ona je uvodni dio zajedničkoga plana za izvedbu tihoga državnoga udara kroz institucije. Politički kaos izazvan Budišinom nasilnom intervencijom u sastav Vlade, provocirati će nove izbore na kojima će – uz pomoć demagoških opsjena – pobijediti desno-”liberalna” falanga HDZ-HSLS. U takvom kontekstu Budiša bi nesumnjivo postao šef Vlade, a Pašalić – kao šef HDZ-a – nositelj stvarne vlasti u državi.
Forsiranje izvanrednih izbora – kao metoda za rušenje Račana – zajednički je dio njihovih nastupa. Dok Pašalić u svojim kandidacijskim intervjuima samouvjereno tvrdi kako su oni “trebali biti jučer”, Budiša na praktičnome planu čini sve što je u njegovoj moći kako bi kreirao političku situaciju u kojoj su izvanredni izbori neizbježni. Hoće li Pašalić doista postati predsjednik HDZ-a – to je dakako pitanje koje predstavlja element neizvjesnosti u uroti. Uz Pašalića su mediji koje kontrolira preko svoga ilegalnoga sindikata, i oni će mu – usporedno s približavanjem trenutka odluke – davati potporu putem raznovrsnih načina fabriciranja javne atmosfere u njegovu korist. Protiv njega su interne hadezeovske struje koje bi – preuzme li Pašalić stranku – automatski bile dislocirane na partijsku marginu.
Premda se u javnosti stvara dojam da je Račan u kompliciranoj i nejasnoj situaciji, on realno nema drugoga izbora osim energične konfrontacije s Budišom. To znači: odbijanje Budišinoga zahtjeva za smjenom ministara, odbijanje Budiše kao zamjenika premijera, zadržavanje statusa quo u Vladi i traženje povjerenja za Vladu u parlamentu. Izglasa li se povjerenje Vladi – O.K., idemo dalje, uskrati li se – idemo na izbore, uz simultano medijsko objašnjenje da u Hrvatskoj desničarska prevratnička klika provodi namjernu destabilizaciju države. Za navedenu formu odgovora zalaže se – ne bez razloga – i predsjednik Mesić. Usiljeno kompromisna reakcija znači klanjanje pred mimikriranim pučistima.

Stupac tjedna: Mesić i Pašalić
Bit će da je predsjednik države Stipe Mesić uistinu genetski dobra duša, kad je Iviću Pašaliću – hadezeovcu protiv kojeg se borio – bio u stanju samoga sebe na tanjuru ponuditi kao propagandno oružje u nadmetanju za moć. Mesić i Pašalić sastali su se – posredovanjem “zajedničkoga prijatelja” – prije dva mjeseca na tajnoj večeri, organiziranoj na tajnome mjestu. Teme njihovoga razgovora nepoznate su; poznato je, međutim, da je Pašalić iskoristio susret za vlastitu promociju. Nedavno je u novinskome razgovoru obznanio da ga je Mesić pozvao na sastanak kojem se “morao odazvati jer je to njegova građanska i politička obaveza”, spomenuvši usput kako “Račana treba smijeniti a Mesiću skratiti mandat, jer loše rade svoj posao”.
Pašalić je, kao i uvijek, cinično pragmatičan: objavom sastanka u novinama, Mesića je iskoristio i odbacio kao staru spužvu. Situacija je za njega kristalno jasna: informacija da ga predsjednik države – koji je objavljivao podatke o njegovim i Tuđmanovim malverzacijama – zove na večeru, publici će sugerirati da se vjerodostojnost svih onih kompromitirajućih stenograma s Pantovčaka može dovesti u pitanje. Radilo se cijelo vrijeme o zakulisnoj političkoj igri, jer Mesić svoj prividno čvrst moralni stav u tajnosti drastično relativizira, pozivajući na prijateljske pregovore osobu koju je u javnosti apostrofirao kao autora ilegalnih transakcija i državnoga neprijatelja broj jedan.
Enigma je prije svih Mesić. U čemu je pronašao smisao večere s Pašalićem? Zar možda u zaključku da se i predsjednik države mora – zbog protuteže – nekako nagoditi sa samopromoviranim liderom hadezeovske fanatizirane desnice, kad su već istu stvar učinili premijer i njegovi partneri? Ako se kod najvišeg državnog autoriteta moralna i legalistička uvjerenja mogu tako jednostavno podrediti pragmatičkim impulsima, onda je privid cijela etička konstrukcija na kojoj je gradio svoju društvenu poziciju i pobijedio na izborima. Osim toga, zar Mesiću doista nije bilo jasno da će Pašalić podatak o sastanku lansirati u javnost, u trenutku kad mu to zatreba zbog fabrikacije imagea*? Zar je doista vjerovao u diskreciju osobe koja provjereno ne bira načine u borbi za vlastite interese?
Možda. U svakom slučaju, predsjednik je počeo nastupati kao osoba kojoj politički položaj dopušta i poteze suprotstavljene građanskoj etici kakvu prividno nastoji afirmirati, a Pašalić – u trenutku kad se bori za mjesto šefa HDZ-a – tu neobičnu samouvjerenost agresivno iskorištava za vlastitu amnestiju i Mesićevo ponižavanje.